SJEĆANJA

ČUDESAN ATELJE GOSPODINA MARIĆA Akademski slikar primio nas je u ateljeu u napuštenoj tvornici i ispričao životnu priču s elementima filmskog trilera

Slavko Marić
 Darko Tomas / CROPIX
 

U ruševnom, vlažnom i prljavom prostoru zadnjeg paviljona u propaloj zagrebačkoj tvornici željezničkih vozila Janko Gredelj u Strojarskoj ulici potpuno je zbunjujuće slušati gotovo nevjerojatne priče iz života akademskog kipara i slikara Slavka Marića (84) u kojima spominje brojne zgode sa svojim uglednim prijateljima - književnicima Miroslavom Krležom, Predragom Matvejevićem, Tomislavom Ladanom i Mirkom Božićem, kiparima Antunom Augustinčićem, Dušanom Džamonjom i Vanjom Radaušem, slikarima Krstom Hegedušićem, Ivom Dulčićem i Vladimirom Veličkovićem...

A kada krene nabrajati koje je sve zgrade u Zagrebu kao restaurator obnovio, još je čudnije čuti da ga Grad Zagreb tuži za uzurpaciju napuštenog i derutnog Gredeljeva paviljona te traži njegovo iseljenje. Kao sredstvo pritiska isključili su mu struju i vodu, a Slavko Marić potajno se nadao nekoj gradskoj nagradi jer je u Gredeljevu paviljonu spasio od propadanja, uništavanja i krađe potencijalno veoma vrijednu kulturno-povijesnu zbirku industrijskog dizajna od nekoliko desetaka tisuća drvenih modela koji su se tijekom niza godina morali izraditi prije lijevanja industrijskih dijelova od željeza i bakra.

Iako je akademski kipar i slikar, Marić je zapravo potpuno anoniman široj javnosti, a posebno mu je zasmetalo što su ga tijekom sudskog procesa iz Gradskog ureda za kulturu ocijenili kao “beznačajnu likovnu osobu” pa je rado pristao prvi se put javno predstaviti.

Sjećanja na Ladana, Matvejevića...

Rođen je 1935. na velikom obiteljskom imanju u selu Jaruge kod Prijedora u BiH, a roditelji su mu ubijeni na Kozari 1941. kad mu je bilo šest godina.

- Moj je otac bio prijatelj s komandantom Četvrtog bataljuna Pete krajiške brigade Radom Kondićem, koji je bio strah i trepet, a bio je pod rukovodstvom doktora Mladena Stojanovića, organizatora ustanka na Kozari. Kondić je do rata bio šumski poduzetnik i naš susjed pa je brigu o meni, nakon što su moje roditelje zaklali muslimanski ustaše na Kozari, preuzela njegova sestra. Kada se Rade Kondić vraćao s Kozare, na kućnom pragu našao je oca kojeg su isto zaklali muslimani iz Kozarca, zloglasnog ustaškog legla, čiji je glavešina bio Husein Mujagić koji je bio blizak s Antom Pavelićem. Rade Kondić tada je rekao da će pobiti sve ustaše iz Kozarca. Njegova sestra stavila me u dom u Prijedoru gdje sam u godinu dana završio dva razreda, zatim sam tri godine bio u domu u Bosanskoj Dubici, pa u domu u Banjoj Luci gdje sam završio osnovnu školu - priča Slavko Marić koji se u Banjoj Luci 1948. sprijateljio s dvije godine starijim Tomislavom Ladanom. Ubrzo su obojica nastavili školovanje u Sarajevu, Marić u školi primijenjenih umjetnosti, a Ladan na Filozofskom fakultetu.

Zagreb, 280519.
Strojarsja ulica.
Slavko Maric cuva drvene kalupe TZV Gredelj jer u njima vidi umjetnicku vrijednost.
Na fotografiji: Slavko Maric.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX
Slavko Marić

- Moj prijatelj Ladan bio je lumen i kada je Miroslav Krleža došao u Sarajevo na kongres književnika, zapazio ga je i izvukao iz Sarajeva. U Zagrebu su prvih godinu dana intenzivno surađivali, ali Ladan je bio nezgodan i svojeglav, no ostali su prijatelji - otkriva Slavko Marić koji je kao siroče s Kozare od Saveza boraca dobio stipendiju kojom je 1956. došao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagreb. Na ALU je bilo teško proći prijemni i od 30 kandidata, prošla su samo trojica: Miroslav Šutej, Zlatko Šimunović i Slavko Marić.

U Zagrebu se kao student 1956. sprijateljio s Predragom Matvejevićem s kojim je odlazio k njegovima doma u Mostar gdje mu je Matvejevićev otac na klaviru svirao i pjevao ruske arije. Došao je i na Sorbonu kada je Matvejević doktorirao, a njihovo se prijateljstvo nastavilo cijeli život.

Na Akademiji likovnih umjetnosti Slavko Marić je diplomirao 1961., a Krsto Hegedušić, koji mu je na četvrtoj i petoj godini predavao crtanje akta, iz te generacije, od njih 30-ak, uzeo je njega i Miroslava Šuteja u svoju Majstorsku radionicu čiji je bio suradnik do 1963. godine.

“Pazi da ne izvališ neku glupost”

- Majstorska radionica Krste Hegedušića 1963. imala je izložbu u Dubrovniku, a među uzvanicima na otvorenju bila je tada 65-godišnja bogata nasljednica i kolekcionarka Peggy Guggenheim koja je navodno imala tisuću ljubavnika. Bila je prilično nasrtljiva prema mlađim muškarcima pa nam je Rudi Maligec, tajnik profesora Hegedušića, rekao da se pazimo te stare babe. Nije ga poslušao Vladimir Veličković, s kojim sam se sprijateljio i bio sam kod njega doma u Beogradu gdje me primio njegov otac koji je bio sveučilišni profesor. Tog ljeta u Dubrovniku Veličković se uhvatio te babe Guggenheim, a ona ga je poslije odvela u Pariz gdje je ostvario veliku karijeru i tamo živi i danas - otkriva Marić koji je preko svog profesora Hegedušića, s kojim je stvorio pravi prijateljski odnos, početkom 60-ih godina došao do najpoznatijeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže.

- Krleža je rekao svom prijatelju Hegedušiću “da oni njegovi famalusi naprave skice za novi časopis Forum”. Od svih skica, Krleža je jedne subote 1962. godine izabrao moju. Hegedušić mi je rekao da sljedeći dan u 10 sati u Esplanadi imam sastanak s Krležom i urednikom Marijanom Matkovićem te mi je napomenuo da ne izvalim neku glupost “jer Fric je vrlo nezgodan”. U Esplanadi sam im objasnio sve detalje časopisa od prve do pete strane, oni su se sa svim složili, a Krleža je imao samo jednu primjedbu. Smetalo mu je što sam na naslovnoj strani ispod imena novina Forum stavio tvrdo pismo s imenima autora i naslovima tekstova. Rekao sam mu da to u štampariji mogu promijeniti, ali da sam namjerno stavio blok tvrdo pismo da ima čistoću i da se vidi tko što piše. Krleža mi je na to rekao “Svaka čast, najvažnije je da se vidi tko što piše”, pozvao je konobara i naručio mi Martell. Tako sam postao prvi tehnički urednik Foruma, do kojega je Krleži bilo jako stalo jer mi je rekao da nakon što časopis složim u štampariji, dođem kod njega u Leksikografski zavod. Tehnički urednik Foruma bio sam oko pola godine jer su gurali da to preuzme neki Krležin suradnik, a mene je poslije glavni urednik izdanja Matice hrvatske, književnik Vlatko Pavletić, angažirao za ilustracije knjiga i izradu nekoliko časopisa - priča Marić kojega je Krleža u međuvremenu pozvao da navrati kod njega kući na Gvozd.

Ponekad je namjerno gubio

- U Krležinu stanu na prvom katu na Gvozdu nekoliko smo puta igrali šah. Na zidu je imao sliku Branka Kovačevića, znao je o slikarima, pa smo puno razgovarali o slikarstvu. Preko Krleže sam došao i u šahovsko društvo u Klubu književnika gdje sam igrao s njim, književnikom Mirkom Božićem, kiparima Antunom Augustinčićem i Grgom Antuncem, slikarom Ismetom Mujezinovićem... Igrao sam dosta ofenzivno, uglavnom sam ih dobivao, no znao sam što je red pa bih ponekad pustio remi. Jednom je Augustinčić bio drzak, kao naredbodavac je naređivao, ja ne znam šta mi je bilo pa sam ga na brzinu poveo 3:0, a Mirko Božić je komentirao: “A, jebi Gospu, šta Slavko dobro igra”.

Augustinčić je tada bio jako ljut pa sam mu sljedeću pustio remi, pa zatim sljedeću da on pobijedi. Tada sam rekao da sam se umorio, “izlapio”, a da je profesor “ojačao” i nakon toga sam kulturno otišao - sjeća se.

- Dok sam jednom igrao šah s Krležom, došao je Ladan i ispričao kako su Franju Tuđmana dovukli iz Beograda u Zagreb i da je prijavio pet diplomskih radova od nekih žena kao svoje doktorate jer mu je doktorat trebao na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Krleža je očekivao da će proći. Međutim, Tuđmanu to nije prošlo. Poslije nam je Ladan objasnio kako se Dalibor Brozović dosjetio da će mu on napisati doktorat i da će Tuđman doktorirati u Zadru kod dva profesora, Srba iz Novog Sada. Tako je i bilo. Početkom 90-ih Ladan mi je govorio da Tuđman piše da je to Bože sačuvaj, da to ni nekoliko lektora ne može uobličiti - prisjeća se Marić.

Zagreb, 280519.
Strojarsja ulica.
Slavko Maric cuva drvene kalupe TZV Gredelj jer u njima vidi umjetnicku vrijednost
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

U vezi s Krležom otkriva i kako je poznavao arhitekta Branka Lekića koji je nakon brakorazvodne parnice s bogatom Njemicom dobio jako puno novca i 1969. od nasljednika Branka Lenskog kupio kuću na Gvozdu 23, osim četverosobnog stana na prvom katu koji je bio u vlasništvu Grada Zagreba, a u kojem su živjeli Bela i Miroslav Krleža.

Slavko Marić otkriva i kako je opremio prvu knjigu svog prijatelja Predraga Matvejevića, “Razgovori s Krležom”.

- Još kao student crtao sam Majske plakate i otad sam prijateljevao sa Stipom Šuvarom koji je bio predsjednik Sveučilišta i koji je organizirao proslave studenata - pamti Slavko Marić koji je 1958. pobijedio na natječaju za Turistički plakat Sarajeva, a 1959. dobio je druge nagrade na natječajima za Sajam ribarstva u Zadru i Dubrovačke ljetne igre, kada je pobijedio plakat slikara Ive Dulčića.

- Dulčić je bio moj prijatelj, stanovao je u Palmotićevoj i često sam mu nešto pomagao, natezati platna od dva metra, kada je radio fresku u Splitu, a zajedno smo odlazili u Gradski podrum jer je on obožavao njihovu seljačku večeru - priča Marić koji je kao student počeo raditi na uređivanju interijera paviljona na Zagrebačkom velesajmu, a jedne je godine radio i u američkom i ruskom paviljonu.

Zagreb, 280519.
Strojarska ulica.
Slavko Maric cuva drvene kalupe TZV Gredelj jer u njima vidi umjetnicku vrijednost.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

U slikarskoj karijeri sa svojim gvašem sudjelovao je na Biennalu akvarela i gvaševa u Brooklynu u New Yorku 1962., imao je šest samostalnih izložbi - u Sarajevu 1964., u Dubrovniku 1965., u nizozemskom Nijmegenu 1966. te ponovno u Dubrovniku 2003. i 2016., a do danas svake godine izlaže u HDLU. Svoje umjetnine nikad nije prodavao, kaže da on nije od te vrste.

Živio je od raznih poslova, za mnoge sajmove crtao je plakate i uređivao interijere, a od HDLU, Likuma i Interpublika dobivao je razne primijenjene narudžbe: radio je reklame i plakate, osmislio slova za ploče s rasporedom vožnje autobusa i dekorirao lokale ugostiteljskog poduzeća Lovački rog.

Poslovi koje drugi ne žele

- Kada me direktor Lovačkog roga tražio da im napravim najbolji cjenik u gradu, sjeo sam u avion i pravac Pariz. Tamo sam snimio francuske cjenike i u europskom stilu napravio tri varijante cjenika za Lovački rog - kaže Marić koji je tih godina sjajno zarađivao pa je 1965. na Ksaveru kupio stan u kojem i danas živi, a 1967. novi automobil Volvo.

Lovački rog mu je 1969. dao na korištenje njihov skladišni prostor u Petrinjskoj 40 u kojem je uredio slikarski atelijer.

Kada je kipar Dušan Džamonja 1970. napravio Spomenik revoluciji za Kozaru, Slavko Marić dobio je posao izvedbe Memorijalnog zida iza Džamonjina spomenika. Tvrdi kako je jedini zadovoljio uvjete natječaja za Memorijalni zid na koji je stavio stotinu brončanih ploča dimenzija pola metra širine na dva metra visine, na kojima su ispisana po stotinu imena žrtava Kozare. Za stotinu takvih ploča na Memorijalnom zidu s imenima desetak tisuća žrtava, otkriva Marić, bilo je potrebno deset tona bronce.

- Početkom 70-ih počeli smo raditi na postavljanju Spomenika revoluciji pa sam Mercedesom, koji sam tada imao, dva puta vozio Džamonju na Mrakovicu na Kozaru. I prije smo se dosta družili u Zagrebu i Parizu kamo sam često odlazio. Džamonji je najvažnija bila lova i zato sam ga često zafrkavao - govori Marić koji je u atelieru u Petrinjskoj 40 bio do 1994. kada mu je, kako kaže, mafija izbacila stvari u dvorište i sve mu je propalo. Tvrdi da su mu od 1991. prijetili, a zato što nisu znali koje je nacionalnosti nazivali su ga Manolićevim špijunom. Otad kao atelier koristi manji prostor u Kolarovoj ulici na Peščenici.

Zagreb, 280519.
Strojarsja ulica.
Slavko Maric cuva drvene kalupe TZV Gredelj jer u njima vidi umjetnicku vrijednost.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Marić je godinama bio glavni restaurator građevinskih tvrtki Tempo i Tehnika. Između ostaloga, restaurirao je strop Starogradske vijećnice 1978. kada mu je nadzorni organ bio tadašnji potpredsjednik Skupštine grada Zagreba i slikar Boris Dogan. Zatim je restaurirao fasadu zgrade na Tomislavovu trgu 15 koja je prepoznatljiva po tome što je, njegovom odlukom, zelene boje. Tvrdi kako mu je Grad Zagreb preko svoje tvrtke Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo (GSGK) ostao dužan za restauraciju fasada uglovnice na križanju Petrinjske i Boškovićeve ulice te zgrade na Tomislavovu trgu 18 koju je radio 1991. godine.

- Za zgradu na Trgu kralja Tomislava 18 nikad mi nisu platili restauraciju skulpture ratnika s krova, koji je bio u jako lošem stanju i nedostajalo mu je desno krilo, te figure dva dječaka, visoke oko metar i pol, s ograde balkona, koje su slomili radnici tvrtke Borac, a ja sam ih rekonstruirao, modelirao i odlio - tvrdi Slavko Marić. Ponosan je na svoje restauratorske poslove na fasadama Skupštine grada Karlovca 1995. te zgrada Županijskog suda na Zrinjevcu i Trgovačkog suda u Petrinjskoj ulici 2005.godine.

Jedan od posljednjih restauratorskih poslova, koji zbog kratkih rokova nitko od njegovih kolega nije želio prihvatiti, bila mu je zgrada u Varšavskoj ulici 2011. godine. Taj posao Slavka Marića bio je vrijedan oko 300 tisuća kuna, ugovoren je preko tvrtke Tehnika, a investitor je bila tvrtka Tomislava Horvatinčića.

- Horvatinčić mi je ostao dužan oko 150 tisuća kuna za naknadne radove izrade i postavljanja deset stupova na zadnjem katu koji nisu bili predviđeni troškovnikom - izjavio je Marić.

No, zaključuje da ga nisu uništili nepošteni ljudi iz građevinskog biznisa, nego dvije žene, a pogotovo prva, kako kaže jedna od najznačajnijih hrvatskih slikarica Branka Brmbota s kojom se oženio 1963., a koja se ubila alkoholom 2014. jer je godinu prije, 2013., do smrti dovela i njihovu 39-godišnju kćer Anđelinu za koju Marić tvrdi da je tri godine radila u centru CIA-e u Švedskoj.

Na kraju se vraća na aktualni problem, na to da ga je Grad Zagreb u siječnju 2018. tužio na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu zbog uzurpiranja prostora te traži njegovo iseljenje iz Gredeljeva paviljona.

Blago industrijskog dizajna

- S Gredeljem i njihovom ljevaonicom surađujem više od 50 godina, od 1965., jer sam kod njih stalno nešto radio za HDLU i Likum. Napravio sam puno brončanih ploča, a za Gredeljevu modelarnicu osmislio sam i proizveo tri plastična pisma za obilježavanje industrijskih modela. Zadnje sam u Gredelju 2009., dok je još bio u funkciji, rekonstruirao Spomenik ustanka mog profesora Vanje Radauša, čiji sam autor obnove. Otišao sam u Srb, gdje sam zatekao rasuti spomenik, pokupio sam rasute reljefe te ih u Gredelju restaurirao i sastavio. Spomenik ustanka u Srbu je ponovno postavljen 2010. godine - ponosno iznosi hrvatski Srbin Slavko Marić koji je posljednjih godina član Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića.

Posljednjih devet godina najveći dio Gredeljeva kompleksa propada, većina paviljona je opustošena i uništena, a Marić otkriva kako je nekoliko ekipa samo iz zemlje iskopalo i kombijima odnijelo oko 100 tona bakrenih kabela.

- Gredelj je od 2010. bio pod vodstvom Holdinga, a 2018. prešao je u vlasništvo Grada. Korištenje prostora nekadašnje modelarnice za tehničke stvari u Gredelju na moju zamolbu 2016. dopustio mi je šef kabineta gradonačelnika Robert Ljutić. Paviljon modelarnice za tehničke stvari u velikoj sam mjeri zaštitio od propadanja, stavio sam vrata i zatvorio prozore. Tako sam zaštitio i na desetke tisuća drvenih modela koji su služili kao kalupi za industrijske dijelove koje su izlijevali u željezu ili bronci. Za sve dijelove koji su se lijevali za potrebe industrije vrsni Gredeljevi modelari prvo su morali napraviti predložak ili model od drveta. Ti drveni modeli kao jedinstvena cjelina danas zasigurno predstavljaju iznimno vrijednu zbirku industrijskog dizajna - ističe Marić koji je od stotinjak drvenih modela, koje je presložio, uredio i obojao, napravio nekoliko potpuno novih oblika, iznimno zanimljivih skulptura.

U Gredeljevu derutnom paviljonu je i 30-ak njegovih slika, iako kaže da su mu važnija slikarska djela u atelieru u Kolarovoj ulici na Peščenici u koji je u posljednje vrijeme nekoliko puta provaljeno. No, to mu sada nije toliko važno, u 84. godini potpuno je posvećen borbi s Gradom Zagrebom za paviljon u Gredelju koji koristi i u kojem je spasio pravo blago industrijskog dizajna.

Možda bi gradska nagrada za Slavka Marića ipak bila najbolje rješenje za sve!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2022 21:39