Sergije Glumac imao je život pun uspona i padova. Godinama je opus tog umjetnika ostao u sjeni, moglo bi se reći sve do istraživanja Lovorke Magaš Bilandžić. Razlog njegova padanja u zaborav bio je velikim dijelom određen i činjenicom da se bavio područjima koja su dugo vremena percipirana kao marginalna.
Njegov opus već godinama, zapravo, desetljećima, proučava povjesničarka umjetnosti Lovorka Magaš Bilandžić. I svako malo otkrije nešto novo. "Od objave monografije uspjela sam u online trgovinama pronaći nekoliko knjiga koje je Glumac oblikovao, a za koje nije bilo poznato da ih je realizirao ili su se pripisivale drugim autorima. Primjerice, jednu nepotpisanu naslovnicu za operetne tekstove izdavačke kuće Minerva identificirala sam na temelju skice koja se čuva u Grafičkoj zbirci NSK. Naslovnicu za tragediju 'Ecce homo!' Tita Strozzija reatribuirala sam jer je u knjizi kao autor naveden Vasilij Uljaniščev, a po izboru motivu, načinu oblikovanja i jedva uočljivoj signaturi, jasno je da je ona Glumčevo djelo", kaže Lovorka Magaš Bilandžić u povodu izložbe koja se može pogledati u Galeriji Klovićevi dvori.
Jeste li, istražujući opus tog umjetnika, uspjeli rekonstruirati kakav je Sergije Glumac bio kao osoba, pitamo našu sugovornicu: "Nažalost, prema želji umjetnikove supruge Blanke početkom 90-ih uništena je Glumčeva osobna dokumentacija, što je itekako otežalo rekonstrukciju njegova života i djela. Iz sačuvane prepiske s Klubom prijatelja grafike Arta i dokumentacije vezane uz opremu interijera, koja sadrži kopije pisama, račune, uzorke materijala itd. vidljivo je da je bio temeljit i pedantan, nenametljiv i skroman, ali i rezolutan kad su u pitanju bili standardi struke ili pozicioniranje grafičkog medija. Rijetka prepiska s naručiteljima zbog realizacije pojedinih plakata potvrdila je da je studiozno promišljao projektne zadatke, imao veliko znanje i nije odustajao od visoke profesionalne razine unatoč zahtjevima investitora. Od velike pomoći u 'plastičnijem' ocrtavanju njegova lika i djela bili su mi i arhivski izvori, ponajprije stenografski zapisnici sjednica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske te izjave u povodu sudskog procesa".
Umjetnik i njegova supruga Blanka nisu imali djece i izravnih nasljednika te je zbog toga gospođa Glumac, kako bi se njegov opus sačuvao, nastojala početkom 90-ih realizirati opsežnu donaciju kojom su tisuće radova završile u fundusima nekolicine institucija, među kojima su Kabinet grafike HAZU, Grafička zbirka NSK i Muzej suvremene umjetnosti. Većinu je radova koje je željela izložiti ta povjesničarka umjetnosti i profesorica, i izložila. No, nažalost, ne i sve: "U realizaciji donacije sudjelovali su i pojedinci privatno povezani s gospođom Glumac, a u čijem posjedu su danas vrijedni predmeti koji nisu bili obuhvaćeni donacijom. Dio ih surađuje na izložbi i na tome sam im iznimno zahvalna. Nažalost, za posudbu, izlaganje i reproduciranje nisu bile dostupne Glumčeve avangardne skice za scenografije i kostime iz 1920-ih jer je privatni kolekcionar iz Zagreba odbio bilo kakav oblik suradnje".
Sergije Glumac rođen je 12. siječnja 1903. godine u Užgorodu. U tadašnjem austrougarskom Ungváru rodio se igrom slučaja, odnosno zahvaljujući profesiji svoga oca. Naime, Miloš Glumac bio je inženjer i pukovnik austrougarske vojske te se obitelj selila često. Glumac je rano djetinjstvo proveo u Beču, gdje se rodio njegov brat Vladimir, a tamo je stekao i prvu naobrazbu. U godinama Prvoga svjetskog rata školovao se na Pomorskoj akademiji u austrijskom gradiću Brannau am Inn, a nakon rata obitelj se preselila u Beograd, gdje je pohađao realku i Umjetničko-zanatsku školu te stekao prvo formalno obrazovanje iz umjetnosti. U Zagreb su došli 1920., a on i brat Vladimir upisali su realnu gimnaziju. "Mijene gradova i kulturnih konteksta obilježit će njegov život i u 1920-ima, kad se zbog školovanja često selio te živio naizmjence u Zagrebu i europskim metropolama Berlinu i Parizu", govori naša sugovornica.
U njegovim dvadesetim godinama, u francuskoj prijestolnici, nastaje mapa koja ga je najviše obilježila, barem u percepciji šire javnosti, mapa "Metro". Riječ je mahom o socijalnim prikazima, prikazima grada, osamljenih pojedinaca. Lovorka Magaš Bilandžić o ovoj mapi govori: "Glumac je mapu linoreza Le Metro otisnuo 1928. tijekom drugog boravka u Parizu, a obilježava ju intermedijalni karakter te prevođenje tema i postupaka karakterističnih za ekspresionistički film i grafički medij. U mapi prikazuje scene iz pariške podzemne željeznice te, poput Friza Langa u filmu "Metropolis", uvodi dihotomiju podzemlja i nadzemlja, istražuje temu susreta čovjeka i stroja te tehnologizacije koja dovodi do otuđenja pojedinca. I na oblikovnom planu Glumac poseže za postupcima karakterističnima za ekspresionistički film te razrađuje linearnu narativnu strukturu, primjenjuje snažne prostorne distorzije i naglašene gornje i donje rakurse te ostvaruje efekt klizavosti prizora koji dodatno pojačava dojam nesigurnosti i izoliranosti otuđenih stanovnika velegrada".
Za vrijeme prvog boravka u Parizu Glumac je pohađao slavnu Académie André Lhote, intenzivno je stvarao, prihvatio kubistički i nadrealistički jezik te aktivno sudjelovao u društvenom i kulturnom životu francuske metropole. Družio se s "našijencima iz Latinske četvrti" kako su ih nazivali, među kojima su bili povjesničar umjetnosti i teatrolog Slavko Batušić, skladatelj Josip Štolcer Slavenski, pjesnik i slikar Branko Ve Poljanski, brat pokretača Zenita Ljubomira Micića te još nekolicina sunarodnjaka. Oni su se redovito sastajali, zabilježeno je, te živo raspravljali o aktualnim izložbama, najnovijim kazališnim predstavama i izdanjima, izvedbama Crne Venere Josephine Baker i mnogim drugim događanjima koja su obilježila onodobnu scenu te utjecala na Glumca i njegove kolege.
Nakon povratka iz Pariza u Zagreb, zatekao je situaciju u kojoj se počinje graditi Dolac, na mjestu zidina koje su srušene, a na prijedlog da se Harmica premjesti. Za mladog je umjetnika to bio vizualno poprilično upečatljiv prizor. Nastaje mapa "Beton": "do izražaja je došla njegova fascinacija monumentalnim konstrukcijama i noćnim radom koje će u sljedećim godinama razrađivati u brojnim crtežima i grafikama. Prije predstavnika Udruženja umjetnika Zemlja, tematizirao je suvremenu gradnju grada".
Brzo će, nakon što je napravio ovu mapu, upoznati obitelj koja će mu obilježiti velik dio života, i poslovno, i privatno. Riječ je o obitelji Marić, koju povijest pamti kao inicijatore gradnje rafinerije u Sisku: "Glumac je bio prijateljski i poslovno povezan s članovima židovskih obitelji Aleksander i Marić. S Brankom i Dragutinom Aleksanderom družio se od srednjoškolskih dana, a kasnije je i surađivao s tvornicama koje su bile u njihovu obiteljskom vlasništvu, Prvom hrvatskom tvornicom ulja i Zagrebačkom dioničkom pivovarom i tvornicom slada. Tih je godina upoznao njihovu nećakinju Blanku Auš Marić, kćer Zore pl. Aleksander i pokćerku Artura Marića s kojom će se kasnije i oženiti. Za Marićeve je 30-ih izrađivao novogodišnje čestitke i oblikovao oglase i druge promotivne materijale za obiteljsku tvrtku Hinko Mayer i drug, izdavačku kuću Minerva i Shell, a oni su ga poticali angažmanom i otkupom djela.
Naša sugovornica opisuje nam trenutak Glumčeve suradnje sa znamenitim Warner Brosom: "Glumac je surađivao s filmskim zavodom koji je u Kraljevini Jugoslaviji distribuirao filmove američkog studija Warner Bros., a koji su 1930-ih bili vrlo popularni. Hrvatski zastupnici Warner Brosa veliku su pozornost posvećivali reklamnoj djelatnosti i intenzivno su oglašavali nove filmske uspješnice, izdavali kataloge, odnosno prospekte te kontrolirali izradu vizualnih materijala". U Glumčevoj ostavštini brojne su skice za kataloge za plakate filmova različitih žanrova koji su se u sezoni 1936./1937. prikazivali u zagrebačkim kinima, a u kojima je slijedio kanone onodobnih filmskih plakata te naglasak stavljao na glavnu zvijezdu filma, prepoznatljive scene ili radnje.
Glumac je jedan od pionira oglašavanja kod nas. On je kroz djelovanje u sklopu Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago i samostalno imao važnu ulogu u podizanju kvalitete novinskog oglašavanja i profesionalizaciji reklamnog djelovanja u Hrvatskoj te uvođenju novih modela komuniciranja. "Oglasi i kampanje koje je kreirao bile su utemeljene na dobrom poznavanju postavki reklamne znanosti i proučavanju tržišta, veliku je pozornost posvećivao kreiranju brendova i lansiranju proizvoda te načinu na koji vizualnim i verbalnim sredstvima adekvatno prenijeti poruku o pojedinom proizvodu, usluzi ili događaju", govori Lovorka Magaš Bilandžić. Bavio se oglašavanjem na području moderne tehnologije i turističke ponude te prehrambene, tekstilne, kozmetičke i drugih industrija.
Surađivao je sa Zavodom za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago. Nakon što se iz Pariza vratio u Zagreb, povezao se s reklamnim stručnjakom Miroslavom Fellerom i umjetnicima Ankom Krizmanić, Vladmirom Mirosavljevićem i Božidarom Kocmutom s kojima je tijekom kratkog razdoblja 1928. i 1929. ostvario vrlo plodnu suradnju. "U sklopu zavoda realizirao je više kampanja, među kojima se ističe ona za odjeću Friedmann", objašnjava naša sugovornica.
U oblikovanju plakata i oglasa za popularna piva Tomislav i Special Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada najčešće je upotrebljavao tipografska rješenja te posezao za simboličkim korištenjem starih oblika pisma. Tako je primjerice, istražila je Lovorka Magaš Bilandžić, u oglasima za Tomislav pivo iz 1938. reinterpretirao karolinu, srednjovjekovno pismo koje je bilo u upotrebi u vrijeme kralja Tomislava, prema kojemu je to i danas popularno pivo dobilo ime.
S Lovorkom Magaš Bilandžić već sam jednom razgovarala o Glumčevu opusu, kad je izdala njegovu monografiju, prije tri godine, u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Složile smo se da su tadašnje naslovnice Svijeta, koje je radio i Glumac, mijenjale dotadašnji prikaz žene. "Na naslovnicama Svijeta te plakatima i brojnim otisnutim oglasima za proizvode svakodnevne potrošnje, poput sredstva za pranje Lux, Glumac je oblikovnim sredstvima i na način karakterističan za art déco propagirao koncept nove žene, samosvjesne, moderne i emancipirane dame koja aktivno participira u svim segmentima života, bavi se sportom, vozi kabriolet, odlazi na putovanja, balove i različita društvena događanja te prati najnoviju modu, nosi bubikopf te utjelovljuje liberalni i nesputani duh ludih dvadesetih."
Možda nije sačuvana osobna dokumentacija, no nije teško zaključiti da su živjeli, on i supruga, ugodan život, da je on uživao u onome čime se bavio. No, Drugi svjetski rat im je, kao i mnogim drugim obiteljima, donio veliki prevrat. Ratne su godine bile vrlo teške za umjetnika, čak je i sjedio na optuženičkoj klupi. Lovorka Magaš Bilandžić nam objašnjava koncept: "Glumac je tijekom Nezavisne Države Hrvatske proživljavao iznimno teško razdoblje i u potpunosti se povukao iz javnog života, a on i supruga Blanka svjedočili su bijegu članova obitelji Aleksander i Marić, njihovu deportiranju u logore i smaknuću. Živjeli su u konstantnom strahu od logora i doživjeli oduzimanje imovine, a kako bi se spasili, prešli su na grkokatoličku vjeru. Agonija se nastavila i nakon rata kad je Glumac 1945. optužen zbog dioničarskih udjela u tvrtkama Koncerna Marić.
Naime, početkom 1940-ih Artur Marić je na Glumca prenio dionice koncerna kako bi spasio obiteljski kapital. Dionice su Glumcu 1941. oduzete, ali i ponovo vraćene 1944. te je zbog toga i bio optužen. Na temelju izjava svjedoka u izvještaju Centralne gradske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zaključeno je da je Glumac u vrijeme NDH bio činovnik u koncernu, antifašist i simpatizer savezničke vojske, ali je unatoč tome osuđen na kaznu zatvora, konfiskaciju imovine i tri godine gubitka svih građanskih i političkih sloboda. Zatvorsku kaznu izdržavao je 1946. u Lepoglavi, ali je uskoro pušten te se ponovo aktivno uključio u javni život".
Nije se predao duhom. Nakon izlaska iz zatvora pa sve do smrti (preminuo je prije Božića, 23. prosinca 1964. godine) počeo je aktivno djelovati u Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske i Likumu, sudjelovao je u osnivanju Grafičkog studija i Grafičke sekcije ULUH-a te imao važnu ulogu u promoviranju grafičkog medija. Uz agilan rad u grafici, paralelno je i dalje intenzivno surađivao s različitim naručiteljima te često sudjelovao na natječajima za turističke plakate. "U prijedlozima za poslijeratne turističke plakate redovito je posezao u vlastiti inventar te razrađivao ranije skice i upotrebljavao iste formule kao i na plakatima namijenjenima turističkoj propagandi iz 1930-ih, poput primjerice odličnih rješenja za kranjski hotel Erika", govori Lovorka Magaš Bilandžić koja se za rad tog umjetnika, na temelju kojeg ste prvo napravili doktorat, a sada i izložbu, zainteresirala tijekom studija na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U početku se čak suočila sa skepsom nekolicine kolega kad im je rekla da radi na Glumčevu opusu: "Nailazila sam na takve reakcije među kolegama koji su smatrali da je Glumac marginalan autor koji je realizirao samo dvije vrijedne grafičke mape, Le Metro i Beton, i nekoliko zanimljivih plakata te koji ne zavređuje biti tema doktorata. Iz današnje perspektive to se čini čudno jer je sada sasvim jasno da je Glumac avangardni umjetnik koji je zanimljiv i u međunarodnim okvirima. Obilježio je sva područja kojima se bavio, dao je važan doprinos različitim tendencijama na međuratnoj likovnoj sceni - od kubizma i ekspresionizma do nadrealizma i art décoa, a u istraživanju avangardnog kazališta i grafičkog medija te dizajnerskim rješenjima itekako je bio komplementaran suvremenim europskim stremljenjima", zaključuje.