Većina roditelja koja je gledala ili još uvijek povremeno gleda djecu zatvorenu u četiri zida sobe na online nastavi, vjerojatno će se složiti u jednom: trenutačno nije važno kako škola izgleda, važno je da dijete odlazi u školu i da sve ovo prođe. U neka normalnija vremena najvažniji su, naravno, učitelji i profesori, kvalitetan program, ali i prostor.
Najbolja arhitektura do sada u Hrvatskoj, u 21. stoljeću, možemo to bez ostatka tvrditi, dogodila se na području obrazovnih ustanova, vrtića, škola, fakulteta. "Odrastanje uz arhitekturu: dječji vrtići i škole u 21. st." naziv je monografije koju je izdao Oris, a čiji su autori Borka Bobovec, Davor Mateković i Goran Rako. U knjizi su četrdeset četiri primjera, od toga ih je sedamnaest domaćih, ostalo su strani vrtići, iz petnaest zemalja na četiri kontinenta, čije oblikovanje varira ovisno o potrebama određenog područja (u Japanu su primjerice izumili poseban protupotresni način građenja obrazovnih institucija s obzirom na povećanu seizmičku aktivnost, u Kolumbiji - u kojoj se često događa nasilje - vrtić je pažljivo ograđen, a u gusto naseljenim europskim gradovima poput Kopenhagena vrtić je na krovu), na što upozoravaju i autori knjige u uvodnom tekstu: "Neki su izgrađeni u gustim urbanim sredinama velikih gradova, drugi u malim povijesnim gradovima, ili u ruralnim područjima; pojedini nisu imali problema s proračunom ili financiranjem, no tu su i zgrade koje su doslovno izvedene rukama stanovnika."
Kako dalje navode, "posebna pažnja posvećena je odabiru kojim se željelo pokazati da zgrade u kojima se odvija obrazovni proces, posebno u malim sredinama, siromašnim i udaljenim mjestima postaju mjesta gdje se djeca prvi put susreću s oblikovanim prostornim odnosima i uče o kulturi građenja." Obrazovne institucije su predmet na Arhitektonskom fakultetu s kojim se studenti poprilično brzo susretnu. Naime, kao što je, primjerice, na Likovnoj akademiji jedan od prvih zadataka naslikati ili oblikovati akt, tako je na Arhitektonskom fakultetu jedan od prvih zadataka koji se daje studentima upravo vrtić ili škola.
"Od najmlađih godina novi naraštaji odgajaju se u što kvalitetnijim prostorima, što je rezultiralo briljantnim vrtićima i školama na ovim područjima", smatraju autori knjige. Spominju se, kroz povijest, građene tridesetih godina, škole Ivana Zemljaka na zagrebačkoj Selskoj cesti i na Jordanovcu, one Egona Steinmanna u Križanićevoj, gdje se danas nalazi nekoliko gimnazija, osnovna škola u Mesićevoj slavnog Božidara Rašice, dječji vrtić Vjeverica Borisa Magaša na Mihaljevcu (vrtić uz brijeg neobična kombinacija trokutastih prizmi), kao i Daše Crnković Očko (podsjetimo, afrički je opus ove arhitektice - majke naše poznate operne pjevačice Dunje Vejzović - tek nedavno valoriziran).
Nezaobilazna je uloga Hildegard Auf Franić, što u teoriji, što u praksi. Prvi je vrtić napravila u Imotskom, to je odredilo njezin daljnji rad, a kako mi je jednom prigodom rekla: "Odgojena sam tako da funkcija mora besprijekorno štimati, a iz toga će proizaći ljepota." Recenzent knjige Maroje Mrduljaš smatra da dječji vrtić "Grigor Vitez" u Samoboru Ivana Crnkovića pokazuje najnaprednije kulturne i intelektualne dosege svojeg vremena.
Po za sada postojećim normama, površina potrebnog zemljišta za sve sadržaje koji uključuju zgradu, dvoranu, trg, igralište, vrt, zelene površine i sl. bude po učeniku 30 do 40 kvadratnih metara. U školovanju u Hrvatskoj najčešća je tradicionalna struktura, od 20 do 28 učenika, samo ponekad odstupa. Pišući knjigu, troje se autora poziva na istraživanja koja ukazuju kako rad zaposlenika u vrtićima i školama koje imaju kvalitetnu arhitekturu doprinosi "lakšem i jednostavnijem provođenju obrazovanja i odgoja". Od vrtića u Hrvatskoj među primjerima koji se navode su onaj na Jarunu Vinka Penezića i Krešimira Rogine, čije su "boje preuzete iz svijeta djece", površine velike, staklene, dok svi dnevni boravci imaju direktan kontakt s dvorištem i vrtom. Potom, vrtić Sunčana u Španskom čiji su autori Damir Novoselec i Damir Vitković.
Oni su uzeli u obzir specifičnost tog zagrebačkog kvarta, s oko pet tisuća stanovnika i potrebom za velikim vrtićem, s čak dvanaest dnevnih boravka, a zbog skromnog prostora za igru vani napravili su ga na ozelenjenom krovu. Odnosno, kako se može pročitati u knjizi: "Sigurna igra na krovu, na visini skoro četiri metra od tla, omogućena je postavljanjem ograde u punoj visini kata. Kako bi se onemogućilo penjanje, opet dovitljivo, odabrana je transparenta sigurnosna metalna ograda koja odaje efekt stakla." Polukružni oblik O vrtiću u Sesvetama "Šegrt Hlapić" Radionice arhitekture više smo puta pisali.
Polukružnim je oblikom stvoren vlastiti svijet, livada; arhitekt Goran Rako jednom ga je opisao kao "pozitivni komadić svemira u kojemu postoje samo bubamara, lišće, rosa, snijeg, pčela, lastavica, smijeh, vjetar..." Što se, pak, tiče, vrtića izvan Zagreba, Leora Dražul i Siniša Glušica autori su, pak, onoga u Mošćeničkoj Dragi, u podnožju Učke. Poput svih mjesta na toj lokaciji i ona je obilježena jakom prometnicom koja vijuga uz obalu. Vrtić je odmaknut, okružen obiteljskim kućama te biljkama, ružmarinom, lovorom, lavandom i lozom. Vanjski prostor ima vrt i pergolu. "Maslačak" je naziv vrtića u Krapinskim Toplicama, čiji su autori Mikelić i Vreš, gdje se "razvedena prizemnica zrakasto širi i zauzima livadu s kojom se stapa". Dječji vrtić "Katarina Frankopan" na Krku, pak, čiji su autori Randić i Turato, napravljen je poput male tvrđave, bedema koji ih odvaja od ostatka grada. Isti su autori napravili i školu "Fran Krsto Frankopan" na Krku.
Škola je u monografiji nešto manje, među njima su osnovna škola Alojzija Stepinca Davora Matekovića i biroa Proarh na Vrbanima, škola "Tituš Brezovački" u Španskom čiji su autori Vedran Pedišić i Emil Špirić (nema, nažalost, nedavno otvorene škole u Središću, koju također rade sa skupinom autora). Više je važnih nagrada dobila škola Žnjan-Pazdigrad, u Splitu, čiji su autori x3m (Bošnjak, Buvinić, Furlan Zimmermann). Među ostalim se izdvaja krov s prekrasnim pogledom dostupan svim stanovnicima naselja, na kojemu se igra nogomet, vozi bicikl...
Valja podsjetiti da su arhitekti Studia UP dobili međunarodnu nagradu za najbolje mlade arhitekte Mies van der Rohe, za gimnaziju i sportsku dvoranu u Koprivnici. Što se tiče stranih primjera, jedan je od njih Day Care Centre, grade ga Dorte Mandrup Arkitekter, u gusto naseljenom kvartu Kopenhagena, prostor za igru je na vrhu vrtića, oaza između stambenih blokova. Među najzanimljivijima je vrtić Timayui u Santa Marti u Kolumbiji: u kvartu je velik broj stanovnika, a susjedstvo je to s niskim prihodima i lošim životnim uvjetima. Kako se navodi u knjizi, u mjestu gdje je vrtić podignut "primjetni su manjak obrazovanja, loše prehrambene navike, visok postotak nasilja". Arhitekt Giancarlo Mazzanti napravio je lanac od šest prostorija, jednu uz drugu, nalik cvjetovima, u okruženju u kojemu se nalazi, nalik je svemirskom brodu. Isti je arhitekt napravio i vrtić El Porvenir, naselje je Bosa Bogota, a zaštićeni prostor s metalnom rešetkom "sigurna je tvrđava u stambenom susjedstvu koje se bori s posljedicama siromaštva i nasilja". Vrtić može biti i kontejner, koji se može nositi i postavljati na razna mjesta okolo, takav postoji u Utrechtu, Mulders van der Berk Architecten.
Bijelo pročelje s urezanim je slikama bajki iz čitavog svijeta. Više je igraonica, dok pršte boje za mlađe, za starije su nešto suzdržanije. U mjestu Saitama u Japanu, podignut je vrtić Yutaka vrtić, koji ima vrt mirnoće za mlađu djecu, a za stariju vrt pokreta, autori su Sugawaradaisuke. Vrtić Farma u mjestu Dongai u Vijetnamu, čiji su autori arhitekti Vo Trong Nghia, doslovce lebdi nad dječjim glavama, postavljen je na stupove,na krovu je zelenilo. Na Novom Zelandu, lokacija je Te Mirumiru, Phil Smith gradi vrtić prema vjerovanju naroda Maora kojima je namijenjen, projektiran da se doslovno "izlazi" iz zemlje. Nadalje, Hongodai Christ Church u Yokohami, autor je Takeshi Hosaka, mogao bi biti zanimljiv nama radi čestih potresa. Arhitektura je od drveta i potpuno je transparentna, povezana s prirodom, u prizemlju je vrtić, na katu je škola. Zbog potresnog opterećenja drvena konstrukcija je na čeličnim okvirima na pet temelja, kako navode autori knjige, "visoko rizična potresna zona stvorila je novu vrstu protupotresne gradnje u Japanu".