U prvoj epizodi prve sezone distopijske serije “Black Mirror” britanskog premijera telefonski prisiljavaju da kopulira sa svinjom na televiziji jer, ako to ne učini, prijete mu, ubit će omiljenu pripadnicu kraljevske obitelji koju su oteli. Naposljetku se, već dok je on u odnosu sa svinjom, ispostavi da je riječ o umjetničkom projektu.
Bilo bi zanimljivo čuti što o toj epizodi misli Piotr Pavlenski, jedan od najradikalnijih suvremenih svjetskih umjetnika, autor koji je proveo jedanaest mjeseci u francuskom zatvoru zbog jedne od svojih, kako ih naziva, političkih akcija. No, ono što Pavlenski smatra umjetničkim radom francuska je vlada ocijenila kao zločin.
U listopadu prije dvije godine Pavlenski je u Parizu zapalio ulaz u Banque de France smještenoj na Place de la Bastille. Nakon što je podmetnuo požar, stajao je ispred banke i pozirao s kantom benzina u ruci. Nije mu palo na pamet negirati da je to učinio on. Dapače, već je bio pozvao neke francuske medije da sve poprate. Želio je da njegova poruka odjekne. Početkom 2019. osuđen je na tri godine zatvora zbog uništavanja javne imovine i dovođenja drugih u opasnost, no kako je poprilično dugo čekao suđenje u zatvoru, ostatak je pretvoren u uvjetnu kaznu i na slobodi je.
Oni koji ga poznaju skloni su tvrditi - ne zadugo.
Pavlenski je ne samo paljenje banke nego i sve ono što je uslijedilo nakon toga, i zapise sa suđenja i svoj boravak u zatvoru, pretvorio u umjetnički rad. Sve je, naime, arhivirao, jednom će i izložiti. Na samostalnoj izložbi u Milanu, uostalom, prošle godine izložio je i svoj policijski dosje. Dok je boravio u zatvoru, bio je gotovo sve vrijeme u samici, imao je pravo na posjete, no odbijao ih je, a nije htio ni izlaziti u dvorište. U više je navrata štrajkao glađu, poslije je rekao da su ga nasilu hranili. Sve kako bi stao iza svog radikalnog umjetničkog čina.
Kad su ga upitali očito pitanje, koja je razlika između huliganstva i njegovih političkih akcija, odgovorio je da su akcije, naprosto, potrebne. Naime, Pavlenski je jedan od onih umjetnika koji granicu između umjetnosti, protesta i kriminalnog čina, mora se priznati, čini vrlo tankom. On to tako ne vidi. Cilj je vladajućih, tumači, svesti ga na vandala, luđaka, provokatora. “Slučajevi koji se vode protiv mene postaju dijelom mog rada, još jedan portal kroz koji ukazujem na mehanizme moći u svijetu”, kaže Pavlenski.
Pomno odabrana lokacija
Lokaciju je, dodaje, pomno odabrao. Ta se banka u Parizu, naime, nalazi u blizi Bastilje, simbola revolucionarnog francuskog otpora. Lokacija je i u ovog umjetnika potaknula ideju za rad. U nedavnom intervjuu koji je dao za The New York Times Fernandi Eberstadt rekao je da je “banka simbol moderne tiranije, a bankari su novi despoti”. Smatrao je da je njegova dužnost da ovim performansom na sve to ukaže, na lokaciju banke na trgu nazvanom po simbolu revolucije. Inače, Fernanda Eberstadt nema dilema o vrijednosti rada ruskog umjetnika. Ona, naime, piše knjigu pod nazivom “I Bite My Friends (To Cure Them)” o tome kako se filozofi, revolucionari i suvremeni umjetnici koriste vlastitim tijelom kao poligonom za političke akcije, a Pavlenski je, dodaje, “jedan od prvih heroja”. Uživo je, kaže, puno topliji nego što je očekivala i čak pomalo sramežljiv.
Prije paljenja banke francuska je vlada primila Pavlenskog i njegovu obitelj kao disidente. Naime, Piotra i njegovu tadašnju partnericu Oksanu Šalginu, s kojom ima dvije maloljetne kćeri, 2017. godine optužila je ruska glumica Anastasija Slonina da su je pokušali seksualno iskoristiti tijekom zajedničkog rada u političkom kazalištu Teatr.doc. Nakon što ih je odbila, rekla je, prijetili su joj nožem. Olga, nekoliko godina starija od umjetnika, i Piotr nisu krili da imaju otvorenu vezu. No tvrdili su da se nasilje nije nikada dogodilo, da je sve to montiran proces od ruskih vlasti te naveli da je Piotr već više puta bio u zatvoru u Rusiji zbog svoje umjetnosti. Ne boji se zatvora, rekao je umjetnik, već je tamo bio, no tvrdio je da ne “želi u zatvor zbog nečega za što nije kriv”. Sve je to podijelilo rusku intelektualnu scenu, neki su povjerovali glumici i odrekli se para, drugi su mislili da je namješteno.
Odlučili su tražiti azil u Francuskoj jer su je smatrali, kako je rekao Piotr, zemljom velikih sloboda, majkom svih revolucija. Tvrdili su da su dobili ultimatum, ili će otići iz zemlje ili će na deset godina u zatvor. Kako, dakle, imaju dvije maloljetne kćeri, nisu htjeli da odrastaju u sirotištu. U Francuskoj su dobrim dijelom živjeli skvotirajući, krali su po supermarketima i švercali se u metrou. Sve je to Pavlenski rekao u intervjuu jednoj njemačkoj televiziji i sve su mu to francuske vlasti zamjerile. Oni su ga primili, on javno govori da krade. Osim povremeno od predavanja i od nekoliko dobročinitelja, ni on ni Oksana, koja se također vodi kao umjetnica, nisu zarađivali novac. Pavlenski svoju umjetnost ne želi naplaćivati, a čak je i časopis koji izdaje, Politička propaganda, besplatan. Kao i u Rusiji, dakle, i u Francuskoj su živjeli izvan sustava. S jednom razlikom. Kćeri su poslali u školu, među ostalim i da bi naučile francuski jezik, a u Rusiji su ih školovali od kuće i podučavali ih “poeziji, šahu, kickboxingu”.
Na način života Pavlenskog ukazivala je i tužiteljica na francuskom sudu, tumačeći kako on nema posao, račun u banci ni prijavljeno mjesto boravka, da ne želi prepoznati legitimitet francuskog suda niti priznati da je to što je učinio zločin. Istaknula je također da postoji rizik od njegova bijega, da nije pružio dokaze da neće opet nešto zapaliti te da on živi za svoje političke činove i postoji mogućnost da će ponovo ugroziti javnu sigurnost.
Veza osuđena na propast
Sve vrijeme dok je on bio u zatvoru Oksana je agitirala da ga što prije oslobode, a kako je i sama bila dijelom političke akcije pred bankom, i ona je bila uvjetno osuđena na godinu dana i nije se smjela približiti Place de Bastille. Inače, prvo kamo je Piotr otišao nakon izlaska iz zatvora bio je upravo Place de Bastille, gdje im je zabranjen pristup. Trebaju i nadoknaditi štetu od osamnaest tisuća eura, koliko je procijenjeno da su napravili štete, no rekli su da im nije na kraj pameti to učiniti. U međuvremenu ga je Oksana ostavila, s kćerima, a on je našao novu ljubav, kako je rekao u spomenutom intervjuu za The New York Times, “francusku buržujku” te objasnio: “Među nama su ogromne razlike, mislim da je naša veza unaprijed osuđena na propast.”
Oksana je u jednom protestu za ljudska prava u Rusiji svojedobno sebi odrezala mali prst. Njih dvoje upoznali su se u kafiću. U intervjuima je govorila kako joj je on i najbolji prijatelj.
Piotr Pavlenski rođen je 1984. godine. Kasnije je pričao kako su mu oba roditelja bili “konformisti koje je oblikovao sovjetski sistem, ljudi koji su više od svega priželjkivali komforan život i ništa drugo”. Njegov je otac bio geolog čitav život zaposlen u državnom institutu. Nakon raspada SSSR-a se propio, a umro je tako da se zagrcnuo na komad sirovog mesa. Njegov ga je primjer naučio, tumačio je Pavlenski, kako ne živjeti, “kako se ne oslanjati na komfor koji pruža država” jer je vidio koliko je njegova oca uništilo razočaranje nakon raspada SSSR-a. Majka mu je medicinska sestra u mirovini, no ne održavaju kontakt jer ona nema razumijevanja za njegov životni stil. Sputavala su ga, znao je govoriti u rijetkim intervjuima, njezina pitanja kako će hraniti obitelj, njezino objašnjavanje da djeca moraju u školu...
Na njega su u umjetničkom smislu najviše utjecali Caravaggio, Van Gogh, Duchamp, Maljevič, umjetnici koji su, prema mišljenju ovog ruskog umjetnika, sve vrijeme u bili sukobu s moći, beskompromisni. Studirao je na Umjetničkoj akademiji. Tijekom studija susreo se s djelima bečkih akcionista, Hermanna Nitscha, primjerice, ali i moskovskih akcionista. Neki od njih dobro su poznati hrvatskoj publici, primjerice Oleg Kulik koji je svojedobno u HDLU-u izveo poprilično mučan performans sa psom, a u Hrvatskoj su izlagali i provokativni Plavi nosovi. To je, dakle, nasljeđe iz njegove zemlje na koje se oslanja. Tu je i umjetnik i politički aktivist Aleksandar Brener koji je 1995. godine odlučio izazvati predsjednika Rusije Borisa Jeljcina na boksački meč, izašao je na Crveni trg u boksačkim rukavicama i kratkim hlačama vičući: “Jeljcine, izlazi!”, u doba kad je Jeljcin poslao trupe na čečenske pobunjenike.
Sve dok se u Rusiji nije dogodio slučaj hapšenja skupine Pussy Riot, Piotr nije znao u kojem će se smjeru kretati njegova umjetnost. U podršku Pussy Riot dao je zašiti usta i tako je stajao pred katedralom. Iznenadilo ga je, prethodno, koliko ljudi nije razumjelo njihov slučaj i koliko je bilo agresije prema njima. Bio je to njegov prvi performans. “U taksiju sam, dok sam se vozio na lokaciju, osjetio strah i pitao sam se je li to racionalni strah jer radim nešto što nije uobičajeno. Bila je to točka od koje nije bilo povratka. Uspio sam obuzdati strah i postati politički umjetnik kakav sam danas.”
Dani u ruskom zatvoru
I u Rusiji je, prije nego što je osuđen u Francuskoj, bio u zatvoru. Godine 2015. također zbog izazivanja požara, ovaj put na ulazu u Lubjanku, sjedište ruske tajne službe, nekadašnjeg KGB-a. Bila je to njegova podrška uhićenom filmskom redatelju Olegu Sentsovu. U zatvoru je proveo sedam mjeseci. Zahtijevao je da ga terete za terorizam, no umjesto toga su ga teretili za vandalizam i dali mu kaznu koju je odbio platiti.
U Moskvi na Crvenom trgu mošnje je pričvrstio golemim čavlom za pod u performansu Fiksacija. Ideja je bila ukazati na nezainteresiranost većine ljudi za politička zbivanja u ruskom društvu, represiju, na pasivnost većeg dijela ruskog naroda, tumačio je. Snimljen je i video u kojem se čuju prolaznici i njihovi komentari na njegov rad. Bio je gol. U jednom pak drugom performansu omotao se gol u bodljikavu žicu, protiv, kako je tumačio, tada novodonesenih zakona koji “dodatno guše osobne slobode”. Bilo je zanimljivo gledati, a sve je dokumentirano i videom, kako policija pristupa njegovim projektima, kako ga pokušava osloboditi žice.
Upravo tom scenom počinje i jedan kratkometražni film o Pavlenskom, “postali su, htjeli to oni ili ne, i sami sudionicima performansa”. Odrezao je dio uha, iz protesta protiv zloupotreba ruskih psihijatrijskih ustanova u političke svrhe, također gol, a uz jedan psihijatrijski institut u Rusiji. I sam je, zbog svojih radova, proveo mjesec dana u jednoj psihijatrijskoj bolnici, po odluci ruskog suda, da bi se ispitalo njegovo duševno stanje.
Proglašen je psihički zdravom osobom. Francuska mu je potom pružila azil. No, nakon paljenja banke umjetnička se javnost podijelila za i protiv. Ariane Mnouchkine, osnivačica avangardne kompanije Théâtre du Soleil, jedna je od onih koji su ga podržavali sve vrijeme pa je u otvorenom pismu koje je poslala francuskom sudu napisala kako je riječ o neviđenoj praksi hapšenja umjetnika u zemlji koja se ponosi svojom umjetničkom slobodom. Drugi nisu imali isti pogled na taj njegov čin.
Što se tiče izlagačkih referenci Pavlenskog, mnogi kao da ne znaju što bi s njime. Najčešće se spominje londonska galerija Saatchi koja je 2017. priredila izložbu Art Riot: Post-Soviet Actionism, o protestnoj umjetnosti u Rusiji u posljednja dva desetljeća, a upravo se Pavlenski, uz Pussy Riot, navodio kao glavna zvijezda izložbe.