Kada jedan performans iz daleke prošlosti dobije lijep i čitak pripovjedački memento, onda je to medijski događaj. A to se posthumno dogodilo ikoničnom performansu Tomislava Gotovca Lauera (1937 - 2010) “Zagreb, volim te”, i to s pripovijetkom Dubravka Jelačića Bužimskog “Najradosniji performans iz vremena komunizma”, objavljenom u 2. ovogodišnjem broju časopisa Republika Društva hrvatskih književnika.
U priči Jelačić piše Velikom Performeru, ali izravno ne spominje prezime - Gotovac. Jednako tako, u proslovu priče pripovijeda o stolu tzv. žanrovaca u kavani Corso, te spominje stanovitog Vladeka, ali ne kaže izrijekom da je to njegov suvremenik Vladimir Vuković, cijenjeni filmski kritičar. Treba biti upućen u Zagreb 80-ih da bi se dokraja razumio kontekst ovog...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....