Najstarija zastava Hrvatske, koja datira u 17. stoljeće, preciznije 1647. godinu, s natpisom Croatiae te grbom - šahovnicom Hrvatske Kraljevine, donedavno nepoznata, a posuđena iz privatne zaklade plemićke obitelji Esterházy u Austriji, kaciga i sablja Nikole Zrinskog iskovane od pozlaćenog željeza i mesinga iz Kunsthistorisches Museuma u Beču, gdje su izložene u Dvorskoj komori lova i oružja... To su neki od važnijih predmeta na izložbi “Ars et virtus Hrvatska - Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine” koja se sutra otvara u Galeriji Klovićevi dvori, a predstavljena je jučer na konferenciji za medije.
Novinare su kroz prostor proveli autori izložbe Petra Vugrinec, Marina Bagarić i Dragan Damjanović. Nabrojani predmeti još nisu stigli na izložbu: naime, kako nam je rekla Petra Vugrinec, doputovat će sutra iz Austrije, neposredno prije otvaranja - zbog njihove velike važnosti, te zbog situacije s koronavirusom - posebnim prijevozom i u pratnji kurira.
Do sada te predmete u Hrvatskoj nismo imali prilike gledati. Iako je djelomice tematski slična izložbi koja je govorila o povezanosti između Beča i Zagreba, koja se mogla vidjeti prvo u Klovićevim dvorima, a potom i u bečkom muzeju Belvedere, zapaža se niz razlika. Dok je na prvoj izložbi bio naglasak na djelima koja su nastala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, na ovoj je izložbi raspon puno širi. Izložba je, inače, trebala biti otvorena u vrijeme predsjedanja Hrvatske Europskom unijom, no zbog pandemije je odgođena.
Škrinja Svetog Šimuna
Bit će otvorena, dakle, od sutra pa puna dva mjeseca, nakon toga se sva djela pakiraju te će od 16. prosinca do sredine ožujka sljedeće godine biti u Nacionalnom muzeju u Budimpešti. Dio je najvažnijih umjetnina posuđen za ovu izložbu upravo iz glavnog budimpeštanskog muzeja, primjerice slika “Hrt” koju potpisuje poznati mađarski umjetnik Mihály Munkácsy, 1888. godine. Ovaj je autor iznimno popularan u Mađarskoj, ali i šire, pandan je našem Vlahi Bukovcu, a od njega postiže čak i veće cijene na aukcijama. Izlaže se u Klovićevim dvorima Hrvatsko-ugarska nagodba te faksimil dokumenta Pacta conventa, koja govori o pravu ugarske krune na hrvatskim teritorijem, a za koju neki sumnjaju da je uopće i postojala.
Potom mramorni Putto s grbom obitelji Cipico s potpisom Ivana Duknovića, nastao oko 1480. godine, a koji se čuva u Muzeju grada Trogira i jedno je od najvažnijih djela renesansnog majstora, stvoren na dvoru Ludovika II. između 1523. i 1526., potom rad Otona Ivekovića “Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102.”, nastao 1906. godine, kao i Bukovčeva slika “Dubravka”, koja je otkupom mađarske vlade s Milenijske izložbe 1896. godine došla u posjed Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti. Jedan od najvažnijih izložaka svakako je škrinja svetog Šimuna. U originalu ju je napravio u drugoj polovici 14. stoljeća zlatar Franjo iz Milana, a faksimil je nastao oko 1950. Original se čuva u crkvi svetog Šimuna u Zadru, a faksimil u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koji će biti i na izložbi u Klovićevim dvorima. Poklon je to, inače, Elizabete Kotromanić, supruge Ludovika I. Velikog. Govori o tome kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.
Srebrna škrinja remek-djelo je zlatarske umjetnosti, a važna je među ostalim i zato što su na njoj prikazani prizori iz svakodnevice onodobnog Zadra. Izlaže se i faksimil Zlatne bule, koju čuva Hrvatski državni arhiv. Bulu ne posuđuju, no za prigodu su ove izložbe napravili faksimil.
Plašt Svetog Ladislava
Na izložbi su i predmeti iz riznice zagrebačke katedrale, kao što je plašt svetog Ladislava. Izlaže se i dio glave svetog Stjepana, originalno nastao u razdoblju gotike. No, biskupi su ga rastopili u 16. stoljeću, kako bi platili borce protiv Turaka, a kasnije su, kada je bilo više novca, naručili novi rad po originalu. Potom, razglednicom je, u dijelu izložbe za to predviđenom, pokazana Palača ravnateljstva Pošte i telegrafa u Zagrebu, 1902.-1904., čiji su autori Ernő Foerk i Gyula Sándy. Naime, nezaobilazna dionica jest i arhitektura, od dvoraca, preko javnih zgrada pošte i željeznica te ostalih markera urbanističkoga razvoja hrvatskih gradova, a za koje su zaslužni mađarski arhitekti i investitori. Izložba se u zasebnom dijelu bavi i Rijekom, te Crikvenicom i Opatijom.
Kako je izgledalo ljetovanje u Opatiji na početku 20. stoljeća prikazuje fotografija Ágnes Lukács iz 1904. s motivom poveće obitelji. Istražuje se i važnost pojedinih obitelji. Osim ratnih pothvata i junaštva, obitelj Zrinski se, primjerice, ističe sakupljanjem umjetničkih djela i knjiga, a njezini članovi kao književnici i pjesnici. Zrinski pripadaju i hrvatskoj i mađarskoj kulturi. U 18. i dijelom 19. stoljeću aristokratske obitelji Feštetić, Erdödy, Batthyány, Drašković, Pejačević, Janković i druge imaju posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje su “kao naručitelji i mecene igrali ozbiljnu ulogu u povijesti veza dvaju naroda na području umjetnosti i kulture”.
Trojezični katalog
Marina Bagarić, inače kustosica MUO, provela nas je kroz taj dio izložbe, te podsjetila da je dio umjetnina posuđen i iz njezine matične institucije, stradale u potresu. “Neka od najvažnijih djela tih obitelji nalaze se u našoj kolektivnoj memoriji, jedan od primjera je posmrtni portret Nikole Zrinskog, koji se najvjerojatnije nalazio na njegovu grobu”, tumači ova kustosica. Slika je pokojnog plemića, inače, u malom okruglom formatu. Jedan od najvrjednijih predmeta jest pokal, posuda za pijenje u obliku jelena, “riječ je o vrhunskim predmetima kojima su se ukrašavali stolovi, vjerojatno je da su pripadali obitelji Zrinskih”, tumači Marina Bagarić. Izložen je i portret Sidonije Erdödy. Što se tiče ove obitelji, Stjepan Erdödy, podsjetila je Marina Bagarić, bio je jedan od prvih fotografa, ali i jedan od prvih protagonista fotografije u Hrvatskoj. Naime, u trenutku kad preskače klupu snimio ga je njegov nećak, Karlo Drašković, i riječ je o jednom od prvih primjera takozvane moment fotografije; taj rad datira u drugu polovicu 19. stoljeća.
Petra Vugrinec podsjetila je i da “ovakvi združeni poduhvati muzeja nisu uobičajeni” te da se uz izložbu tiska i katalog na više od četiri stotine stranica, na tri jezika, koji će, prema njezinim riječima, biti dostupan i široj publici. “Riječ je o dvanaest soba u kojima su teme slikarstvo, skulptura, arhitektura, kontekst vremena”, a uz njih troje na izložbi su radili i povjesničari specijalizirani za srednji vijek, Osmansko Carstvo... Što se tiče postava izložbe, “svaki nam je predmet bio dragocjen”, kaže Petra Vugrinec, pažljivo smo ga otpakirali, a mađarski kuriri koji nisu mogli doći zbog koronavirusa preko zooma su pratili svaki korak postavljanja”. Kako navode autori izložbe, “od 1102. do 1918. Hrvati i Mađari proveli su u istoj državnoj zajednici, a zajednički život je u većem dijelu svoga trajanja bio na dobrobit i jednima i drugima.” Ova je izložba priča o čitavom tom jednom dugom vijeku, zaključuju.
