UMJETNIČKA ZBIRKA

Nakon što je umro, Trokutova asistentica Branka Prša izjasnila se kao njegova nevjenčana supruga

    AUTOR:
    • Mark Cigoj

  • OBJAVLJENO:
  • 09.09.2018. u 19:54

Sin i bivša supruga Vladimira Dodiga prvi put za medije otkrivaju pozadinu bitke za Trokutovu ostavštinu. Što o tome kažu žena s kojom je živio posljednjih nekoliko godina, njegov odvjetnik, povjesničar umjetnosti i direktor Antimuzeja, njegov brat, predstavnici Grada Zagreba...

Sramota je da se sada tako rasteže njegovo mrtvo tijelo. Trebao je biti pokopan u obiteljskoj grobnici u Imotskom, stric Josip već je sve dogovorio, a onda je u utorak navečer, dan nakon očeve smrti, Hrast rekao da će biti pokopan u Zagrebu. U obiteljskoj grobnici u Imotskom pokopani su njegov otac i mlađi brat koji je kao sedmogodišnjak umro prije 40-ak godina. Grobno mjesto u Zagrebu stoji 70 tisuća kuna, a Hrast je rekao da me oslobađaju svih financijskih obaveza oko sprovoda. Hrast je predložio da mu se tijelo odveze na krematorij, ali ja sam rekao da je ljudski i kršćanski da mu se tijelo pokopa. Hrast nije htio ni da na sprovodu bude svećenik, objasnio je to time da je Trokut bio šaman, ali ja sam rekao da svećenik mora biti. Otac nije išao u crkvu, ali je uvijek imao sa sobom Svetog Antu - u kafiću u zagrebačkoj četvrti Kozjak u srijedu 5. rujna pričao je Mislav Dodig (44), dosad javnosti malo poznati sin umjetnika, kolekcionara i osnivača Antimuzeja, Vladimira Dodiga Trokuta (69) koji je iznenada umro dva dana ranije.

- Otac je umro u ponedjeljak, 3. rujna, oko 17 sati, a u utorak navečer upoznao sam Hrasta u njegovoj kancelariji. Ponudio mi je tri tisuće kuna da imam za život, a njegova odvjetnica davala mi je da potpišem neke punomoći. Bio sam u šoku od svega pa sam ih nepristojno odbio i otišao. Hrast me zvao u svoju kancelariju i u srijedu ujutro, a tamo sam otišao s jednim od najbližih očevih prijatelja, Darkom Schneiderom. Hrast nam je pokazao očev testament iz 1976. u kojem stoji da cijelu svoju zbirku ostavlja hrvatskom narodu. Mene nije naveo u testamentu, ali ja sam njegov zakonski nasljednik, a znam da s banke nije dizao posljednjih 30 penzija. Njemu novac nije trebao, a račune za plin, vodu, struju, koliko znam, plaćao je, što bi se reklo, žicajući. Tada mi je Hrast opet ponudio tri tisuće kuna, pa sam poslušao Schneidera i uzeo novac, ali ništa nisam potpisao - potpuno iskreno i prilično zbunjeno u srijedu poslijepodne pričao je Trokutov sin Mislav Dodig. Dodao je kako zna da bi trebao zaštititi sebe kao očeva nasljednika, ali ne zna kako to učiniti. Kazao je i da mu je jedini dobar savjet dao Darko Schneider, povjesničar umjetnosti, koji mu je rekao da nikome ništa ne potpisuje. Schneider mu je obećao i da će štititi njegove interese te da će dobiti očeve slike.

Hrast o kojemu Mislav Dodig govori zagrebački je odvjetnik Silvije Hraste, koji je zastupao Vladimira Dodiga Trokuta od početka 90-ih, kolekcionar je njegovih djela i zaljubljenik u suvremenu umjetnost, a Trokut je bio na čelu njegove Hrvatske autorske agencije koja radi na intelektualnom vlasništvu, promociji hrvatskih autora i zaštiti njihova rada. Hrastu su mediji ovih dana prozvali i Trokutovim mecenom.

- Trokut je, prema mom mišljenju, jedan od naših najreprezentativnijih suvremenih umjetnika. Očekujem da će njegov sin nastaviti provoditi očevu želju da njegov umjetnički rad bude priznat i valoriziran - izjavio je Silvije Hraste.

Izložba prije smrti
Zagreb, 121213.
Cirilometodska ulica.
Gradska vijecnica.
Svecanost urucenja likovnih nagrada HDLU-a za 2013. godinu.
Nagrada za zivotno djelo je dobio Vladimir Dodig Trokut a za najbolju izlozbu Zeljko Badurina.
Na fotografiji: Vladimir Dodig izveo je performans.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX
 

Taj je zagrebački odvjetnik za stan od 30 kvadrata u Bulićevoj ulici, u kojemu je Trokut živio posljednjih osam godina, plaćao 200 eura mjesečne najamnine vlasnici koja živi u Švicarskoj. Trokut je prijateljima govorio da je odvjetniku Hrasti kao kompenzaciju za najamninu davao svoje slike po cijeni od 800 eura po komadu, oko koje su se zajednički dogovorili. Nekoliko dana prije njegove smrti Silvije Hraste posredstvom svoga prijatelja Čedomira Komljenovića, na njegovu međunarodnom festivalu umjetnosti Art Masters 2018. u hotelu Kempinski u St. Moritzu, izložio je 30-ak reprezentativnih Trokutovih radova iz dva opusa - “Tito u nama” i “Viva la Muerte” koji se odnosi na Španjolski građanski rat - koja su u njegovu vlasništvu. Nakon Trokutove iznenadne smrti u ponedjeljak 3. rujna, Hrastin odvjetnički ured preuzeo je sve oko organizacije njegova sprovoda.

U četvrtak poslijepodne, tri dana nakon očeve smrti, Mislav Dodig doimao se puno vedrije. Primio nas je u obiteljskoj kući na Kozjaku gdje su bili njegova majka, Trokutova bivša žena, Ankica Vranić i njezina sestra koja je pisala zadaću s Mislavovom desetogodišnjom kćeri kojoj je samohrani otac, a koja ide u peti razred osnovne škole.

- Ujutro sam Hrastu potpisao punomoć za sve stvari oko očeva ukopa i sprovoda. Grad Zagreb trebao bi biti vlasnik groba, kazali su mi da je Darko Schneider predložio da korisnik bude Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, a Hrast se ponudio da će snositi troškove održavanja. S tim se, zapravo, ne slažem jer mislim da bih ja trebao biti vlasnik očeva groba. No, stvari su se počele kretati, iz Grada su obećali jednokratnu novčanu pomoć, sada nam iz Splita dolazi stric Josip, Trokutov brat, koji je poduzetnik, školovan čovjek, ekonomist, i on će pomoći da zaštitim svoje interese - u četvrtak je mnogo vedrije pričao Mislav Dodig kojemu su ljudi koji su bili donekle upućeni u Trokutovu situaciju, a poznaju zakonske procedure, objasnili njegovu poziciju kao očeva nasljednika.

Rečeno mu je kako je očev prijatelj Darko Schneider za zbirku zatražio preliminarnu zaštitu u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Zatim mu je objašnjeno da njegov otac na bankovnom računu doista ima 30-ak mirovina, što iznosi više od 90 tisuća kuna, te da je taj novac služio kao depozit za nekretnine koje je dobio na korištenje od Grada Zagreba. Međutim, Trokut je Gradu po raznim osnovama bio dužan više od 160 tisuća kuna.

Nepoznati ljudi

U četvrtak navečer Mislavu Dodigu je javljeno da se nepoznati ljudi s aparatom za zavarivanje nalaze kod jednog od Trokutovih skladišta umjetnina u Tomašićevoj ulici. Tamo su došli policija i Trokutovi suradnici, no ustanovljeno je da ljudi s aparatom za zavarivanje nemaju veze s Trokutovim skladištem.

U petak ujutro sve je krenulo nabolje u obitelji Dodig jer je Mislava osobno nazvao gradonačelnik Milan Bandić.

- Rekao mi je da će poslati automobil po mene i da idemo na Mirogoj izabrati grob za tatu. Sa mnom je išao i stric Josip. Izabrali smo najbolji grob od ponuđenih i sredili sve ostale stvari, a sve troškove snosit će Grad Zagreb. Sprovod je u ponedjeljak u 14.10 sati, a ja imam sastanak s Bandićem u utorak ujutro pa je rekao da ćemo razgovarati i o rješenju mojeg problema - u petak je sretno govorio Mislav Dodig.

- Gradonačelnik Bandić iz svoga je ureda poslao vozača i jednu gospođu, koji su s nama išli na Mirogoj gdje smo brzo sve riješili jer je dogovoreno da ukopno mjesto i sprovod budu na teret Grada Zagreba. Sada još samo na Mirogoj treba iz Grada stići narudžbenica. Bio sam i u odvjetničkom uredu Silvija Hraste, s kojim sam cijelo vrijeme u kontaktu jer želim pomoći da se provede pokojnikova posljednja želja, njegov testament, čak i ako za to ima nekih pravnih smetnji, te da njegova zbirka pripadne državi, a da se pomogne njegovu sinu i desetogodišnjoj unuci - kaže Trokutov brat Josip Dodig.

No, baš kad su se emocije u kući obitelji Dodig pomalo počele smirivati, u petak navečer nanovo ih je uzdrmala vijest da se Trokutova asistentica i bliska prijateljica Branka Prša izjasnila kao njegova nevjenčana supruga. To se već dalo naslutiti po razgovoru za Jutarnji list, objavljenom u srijedu, u kojem je priznala da su bili vrlo bliski. Time, naime, Trokutov sin Mislav najvjerojatnije više nije jedini nasljednik.

No, već se javio jedan Trokutov bliski prijatelj i suradnik koji tvrdi kako pouzdano zna da je asistenticu Branku za sve poslove Trokut uredno plaćao te da će o tome i svjedočiti ako bude potrebno.

I tako smo uz sina Mislava počeli malo-pomalo upoznavati dijelove misterija Vladimira Dodiga Trokuta, koji, sasvim sigurno, nikad neće biti potpuno razotkriven.

Njegov sin Mislav na početku nas je, u srijedu, dočekao prilično zatvoren, na komadu papira zapisao je nekoliko natuknica koje je pročitao, no vrlo brzo u potpunosti se otvorio.

- Moj otac se cijeli život odricao kako bi sakupio vrijednu zbirku za hrvatski narod, ali za života nije stigao završiti svoju priču i napraviti Antimuzej. Svi su mu obećavali, ali, nažalost, nisu ništa napravili. On nije dobio ništa. Velik dio zbirke bačen je iz Tehničkog muzeja na razna mjesta i trune. Prije dva tjedna željeli su mu izbaciti na ulicu dio zbirke iz prostora bivše Medike u Jukićevoj, ali je to uspio riješiti. Do zadnjeg časa svog života želio je napraviti Antimuzej i osigurati egzistenciju meni i mojoj kćeri, njegovojunuci, Luciji. U nedjelju je bio u obilasku svojih skladišta, a zadnji put čuli smo se u ponedjeljak oko 14 sati. Njegove zadnje riječi bile su: “Ne brini. Na ovaj ili na onaj način egzistencija će vam biti riješena. Kako? Ne znam, zna dragi Bog” - ispričao je Mislav Dodig.

Potvrdio je i riječi očeva prijatelja i suradnika Branka Spajića, vlasnika Galerije 3,14, da se Trokut posljednjih mjeseci odlično osjećao jer je uspio prestati pušiti zato što je počeo osjećati bol u prsima i srcu. Osim toga, objašnjava njegov sin, bio je vegetarijanac.

Mislav Dodig rodio se 1974., a njegovi roditelji Ankica Vranić i Vladimir Dodig već godinu dana poslije počeli su brakorazvodnu parnicu te je otac napustio majčinu obiteljsku kuću na Kozjaku.

- Upoznali smo se u Splitu nedugo nakon što je on izveo akciju “Crveni Peristil”. Nakon četiri godine veze, u Splitu smo se vjenčali 1973., kum nam je bio Toma Bebić, a ja sam nosila crnu vjenčanicu koja je poslije proglašena najboljom na modnom natjecanju u Trogiru. Puno dulje smo hodali nego što smo bili u braku, i to nam je bilo prekrasno zajedničko razdoblje. S vrećama za spavanje autostopom smo išli do Venecije, a vlakom u Švicarsku. Nakon vjenčanja smo pola godine živjeli u stanu njegovih roditelja, a uoči rođenja sina Mislava 1974. preselili smo se kod mojih roditelja na Kozjak u Zagreb. No, kada dođe dijete, ne može se nastaviti s boemskim životom. Zato je između nas puklo, tako nije išlo. Rastali smo se 1975., a brakorazvodna parnica trajala nam je dulje nego brak zbog svađe kome će pripasti sin. Svađali su se moj i Trokutov otac - o braku s Vladimirom Dodigom Trokutom prvi put u javnosti govori njegova bivša supruga Ankica Vranić, umirovljenica koja je radni vijek provela kao administratorica na Županijskom sudu u Zagrebu.

‘O ocu majka nije govorila’

- Tata je kratko živio s mamom na Kozjaku, a poslije su cijelo vrijeme ostali u dobrim odnosima, uvijek su se čuli telefonom i on joj je uvijek govorio da joj mora platiti alimentaciju. Naravno, nikad joj ništa nije platio. Mama se nikad više nije udala, ali o ocu zapravo ništa nije govorila, osim da je bio čudan i da je tako živio. U djetinjstvu me vodio u Split svojim roditeljima, mojoj baki Mariji i djedu Ivanu, zvanom Glavonja, koji je bio general u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Baka je bila iz Vrlike, a djed iz sela Drum kod Imotskog - govori Mislav Dodig koji nije znao da mu je djed nakon Drugoga svjetskog rata bio miner koji je, između ostalog, sudjelovao u rušenju minareta na džamiji u Zagrebu i gradnji aerodroma u Čilipima, o čemu je Trokut pričao svojim prijateljima.

- Otac mi nikada nije bio na roditeljskom sastanku dok sam išao u školu, to je uvijek obavljala majka, kao i sve ostalo. Brinuo je on za mene na neki svoj način. Na primjer, zubaru Aureru u Teslinoj ulici dao je neke slike, a on mi je napravio zube vrijedne četiri tisuće eura. Profesor je divan čovjek, baš jučer smo se čuli i rekao je da dođem da mi malo počisti zube i da dovedem kćer - priča Mislav koji je ovih dana doznao da je isti zubar napravio zube i očevoj asistentici Branki Prši.

- Tata je neosporno volio moju kćer Luciju, ali, ako ćemo iskreno, nije to bio odnos kakav bi trebao biti između djeda i unuke, nego joj je ljubav pokazivao tako što joj je na telefon govorio da će se vidjeti. Zvao nas je najmanje dva, tri puta tjedno - otkriva Mislav Dodig koji kao nezaposleni branitelj i samohrani otac prima socijalnu pomoć od samo 1240 kuna.

U mladosti je s nepunih 20 godina preko očeva poznanika primljen u djelatni sastav Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Zračnoj luci Pleso gdje je bio s pokojnim pilotom Rudolfom Perišinom, a u Domovinskom ratu sudjelovao je pod zapovjedništvom pokojnog generala Janka Bobetka u akcijama Bljesak, Oluja, Ljeto i Maestral. Poslije rata otvorio je obrt za adaptaciju stanova, rušenje, čišćenje.

- Čistim stanove i podrume, razbijam zidove, to me tata naučio. Za veće poslove znao sam angažirati po nekoliko ljudi. Tata je dolazio kada sam radio po stanovima jer je jedini on među starim stvarima znao prepoznati ono što vrijedi. Sada se trebam malo od svega oporaviti pa ću ponovno dati oglas za čišćenje stanova i razbijanje zidova - otkriva svoje poslovne ambicije Mislav Dodig koji kaže kako bi volio dovršiti očevo djelo Antimuzeja, ali priznaje da za to nema znanja.

- Za to nitko u Hrvatskoj nema znanja, ali to nitko ne shvaća. Možda bi najbolje bilo cijelu zbirku zaključati na jedno mjesto na neko vrijeme i razmisliti. Moj je otac najbolje stvari našao na otpadu i sakupio je najveću zbirku avangarde u Europi. Rekao mi je da je sakupio više predmeta od Mimare. Tijekom života je učio od raznih učitelja, ljudi koji su ga okruživali i s kojima se družio, a znao je više od svih njih - ističe Mislav Dodig koji zaključuje kako je njegov otac u svim društvima ostavljao dojam mističnosti i tajanstvenosti, dok se s njim “opušteno zajebavao”.

- Pred kraj me često molio da mu pomognem, da neke stvari prebacim u neko od skladišta. Mi smo cijeli život bili bliski, ali ja sam ostao živjeti s mamom Ankicom na Kozjaku, a on je živio na raznim adresama po Zagrebu. U posljednjih osam godina živio je u stanu od 30 kvadrata u Bulićevoj, a dotad je živio u stanu u Tomašićevoj ulici u kojem mu je do danas jedno od skladišta. Te je stanove policija nakon njegove smrti zapečatila, kao i skladište u bivšem prostoru Medike u Jukićevoj ulici. Još prije toga živio je u kućici na Trnju, s nekom ženom u stanu u Zapruđu, u potkrovlju u Boškovićevoj... - govori Trokutov sin Mislav koji je doznao kako se žena s kojom je otac živio u Zapruđu zvala Ana Rubić.

Također objašnjava kako njegova oca materijalno nije zanimalo pa zato nikada nije bio vlasnik stana ili kuće, niti je imao interes prema novcu. No, s druge strane, prije otprilike pet godina inzistirao je na brzoj prodaji velikog roditeljskog stana od oko 140 kvadrata u Istarskoj ulici u Splitu za samo 150 tisuća eura, zbog čega su s njim prestali razgovarati njegova braća Josip i Ivica koji su od te prodaje, kao i on, dobili po 50 tisuća eura. Isto tako, njegovi prijatelji otkrivaju da je Trokut jako volio kockati i da je odlazio igrati rulet, zbog čega je često bio dužan, ponekad i krivim ljudima. Prije desetak godina zbog kockarskih su ga dugova teško isprebijali i završio je u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice vratio je dug tako što je novac posudio od jednog građevinskog poduzetnika kojemu je u zalog dao svoje slike. U posljednje dvije godine samo preko jednog svog suradnika prodao je artefakata za oko 35 tisuća eura, od kojih je svakom pripalo po 17,5 tisuća.

 

Bez očeve slike

Zanimljivo je da njegov sin Mislav Dodig nema niti jednu očevu sliku i priznaje kako uopće nema afiniteta za umjetnost, ni za sakupljanje stvari ili trgovinu.

Vladimir Dodig Trokut novinarima je govorio da je svoju neprocjenjivu zbirku pohranio na 35 ili 36 tajnih lokacija po Hrvatskoj i Europi, a njegovi bliski prijatelji i suradnici tvrde da je riječ o najviše sedam, osam skladišta. To potvrđuje i njegov sin koji kaže da mu je otac pokazao većinu njih. Lokacije nekoliko skladišta poznate su većini ljudi iz Trokutova kruga. Jednim od skladišta može se smatrati stan od 30-ak kvadrata u kojem je živio u Bulićevoj, a od kojeg je stvorio wunderkammeru, instalaciju od više tisuća predmeta koje je našao na smetištu, zatim stan u Tomašićevoj te bivši prostor Medike u Jukićevoj koji je koristio od 1994. godine. Poznato je i da je do 1991. kao skladište bespravno koristio atomsko sklonište u današnjoj Ulici Božidara Magovca u Travnom.

Uz pomoć Trokutovih prijatelja i suradnika uspjeli smo locirati još nekoliko skladišta u kojima je najvjerojatnije ostala pohranjena njegova zbirka. U Zagrebu je to, vrlo vjerojatno, još jedino skladište u Grahorovoj ulici. To potvrđuje njegov sin, no njegova je majka opreznija.

- Mislave, nemoj to govoriti, nikad nisi bio u tom skladištu - rekla je Trokutova bivša žena Ankica Vranić.

Da Trokut ima skladište u Grahorovoj, misli i galerist Branko Spajić, iako ni on nije bio u njemu.

- Više puta vozio sam Trokuta u Grahorovu, ali mi nije dao da uđem - kaže Spajić.

Jedan od Trokutovih suradnika procjenjuje kako je upravo u skladištu u Grahorovoj držao pohranjene najvrednije predmete iz svoje kolekcije, a među njima su navodno 52 globusa Dimitrija Bašičevića Mangelosa koji je Trokutu navodno dao ideju za koncept Antimuzeja. Vrijednost svakog od tih globusa, ako doista postoje u Trokutovoj zbirci, ako su originali i ako su doista Mangelosovi, procjenjuje se između 100 i 150 tisuća eura. No, drugi bivši Trokutov suradnik tvrdi da je te globuse morao vratiti nakon Mangelosove smrti 1987. u ostavinskoj raspravi obitelji Bašičević. Treći bivši suradnik na sve to odmahuje glavom, zaključujući da Trokut nikad nikome nije ništa vratio... Darko Schneider, pak, ističe kako pouzdano zna da Trokut u svojoj zbirci ima jednu veliku i jednu parišku Mangelosovu Crnu knjižicu.

Od Trokutovih skladišta izvan Zagreba, navodno postoji jedno u Imotskom odakle potječe njegova obitelj. Vjerojatno je i da ima nekoliko skladišta u Istri, od kojih je jedno u rudniku Raša, a drugo u Balama. Osim toga, 50-ak Trokutovih artefakata nalazi se u Muzeju sjenki u Novom Sadu kod njegova prijatelja Slavka Timotijevića.

- Nažalost, u prostorima koje mu je dao Grad Zagreb uvjeti su katastrofalni, sve curi pa je 70 posto stvari propalo. Dobro je ako je 30 posto stvari ostalo sačuvano - tvrdi sin Mislav koji priznaje kako mu otac nikad nije dao ključeve nekog od tih skladišta te dodaje da je sve to vodila tajnica Branka. Kaže i kako je Trokut koristio jedan stari mobitel, Nokiju, jer novu tehniku nije volio i da mu je sve takve stvari ona radila.

Pozitivna osoba

- Branka je jako pozitivna osoba, kao i najbliži prijatelj Darko koji je jako pošten čovjek - smatra Trokutov sin.

- Trokutova ostavština dijeli se na dva dijela, na materijale Antimuzeja i na njegov vlastiti opus, što je za obične promatrače vjerojatno teško razlučivo - stručno tumači povjesničar umjetnosti Darko Schneider.

- Posebno su zanimljivi artefakti iz 60-ih godina socrealizma, poput prvih Elanovih skija, prvog usisivača za prašinu, govornice koja je služila za mitinge u poslijeratnom periodu... No, Trokutova građa još ima status materijala jer nije ni klasificirana, a svake tri godine dobiva privremenu državnu zaštitu. Zato je Trokut često izdavao prospekte na desetak stranica koji su bili interpretacije njegovih raznih materijala - pojašnjava Schneider koji Trokutovom izuzetno važnom ostavštinom smatra njegov dijelom autobiografski roman pod nazivom “Dosje 1968.”.

- Trokut nije imao iskustvo romanopisca, ali ima iskustvo čovjeka koji priča. U romanu je prvi put rekao bitne činjenice o svojim precima šamanima ili vrašcima kako ih je zvao, zatim o projektima “Crveni Peristil” i “Crveno more”, o umjetnicima svoje generacije. Sve to zapisivala je asistentica Branka bez koje romana ne bi bilo - otkriva Schneider.

Asistentica i bliska prijateljica Branka Prša, koja je s Trokutom živjela i radila u stanu u Bulićevoj te koja je uz njega završila Likovnu akademiju i postala akademska slikarica, kaže kako je s Trokutom provodila puno vremena, a pomagala mu je u brojnim stvarima, vodila korespondenciju, pisala na kompjuter, pisala čak i SMS-ove, tipkala ono što joj je on diktirao, odlazila na plac, kuhala…

- Bili smo vrlo bliski - rekla je Branka Prša koja nastavlja Trokutovu priču i govori kako mu je područje šamanizma bilo vrlo blisko jer su i njegovi preci bili šamani pa je i on preuzeo tu ulogu.

- Nakon Trokutove smrti u roku od 24 sata dobili smo novo privremeno rješenje za zaštitu Antimuzeja kao državnog dobra na tri godine, a sada isti status pokušavamo ishoditi za stan u Bulićevoj ulici kod Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i baštine. Tako nastojimo zaštititi zbirku, a nadamo se i pozivu na sastanak iz Ministarstva kulture da vidimo na koje sve načine uz njihovu pomoć možemo zaštititi zbirku - objašnjava Branka Prša koja potvrđuje da joj je Trokut diktirao roman “koji je sjajan, ali poludovršen”.

Trokutov sin Mislav ne zna kolika je vrijednost zbirke njegova oca, ali vjeruje da u njoj ima izuzetno vrijednih djela poznatih svjetskih umjetnika.

- Otac je govorio da u zbirci ima vrijednih umjetničkih djela, slika i skulptura Picassa, Matissea, Chagalla, Rodina, Modiglianija, Gauguina i Kleeja, ali nitko ne zna gdje ih je pohranio. Sigurno je da će djela iz zbirke koju je godinama skupljao pojedinci probati prisvojiti, to se već počelo događati - pribojava se Mislav Dodig koji zna da je otac još prije 20-ak godina govorio kako njegova zbirka vrijedi nevjerojatnih pet milijardi dolara.

Zbirka kravata i Štapova

Trokut je za života decidirano tvrdio da posjeduje ulje na papiru “Sveta obitelj” Henrija Matissea, koje je procijenjeno na tri milijuna dolara, zatim da je u svibnju 1996. za 150 njemačkih maraka kupio djelo Pabla Picassa, a 18. lipnja 1996. za deset kuna Matisseovo djelo iz 1947. godine.

Trokutovi bliski prijatelji i suradnici procjenjuju kako Mislav Dodig pretjeruje te objašnjavaju da je očito i njegov sin povjerovao u njegove mistifikacije koje su bile u funkciji podizanja vrijednosti svih eksponata Antimuzeja. Osim eksponata Antimuzeja, dio Trokutove zbirke su njegove slike. One sasvim sigurno imaju određenu vrijednost, odvjetnik i kolekcionar Silvije Hraste navodno ih je plaćao po 800 eura.

Trokutova zbirka sastoji se od predmeta koje je našao po smetištima, napuštenim kućama, tavanima, na sajmu na Jakuševcu. Njezina je vrijednost teško procjenjiva, ali u ukupnosti ideje Antimuzeja sasvim sigurno ima veliku umjetničku i materijalnu vrijednost.

- Vrijednost svakog predmeta iz Antimuzeja ima jednaku muzejsku vrijednost kao Picassova slika - govorio je Trokut.

Tako se možemo zapitati koliko vrijedi jedno dugme ili gumb nađen na smetištu. Vjerojatno ništa. No, Trokut je tvrdio da ima najveću zbirku od dva milijuna dugmadi. Isto tako, imao je jednu od najvećih zbirki kravata, šešira, štapova, torbica, rukavica, nakita s kraja 19. stoljeća, tkanina, rezbarija, 250 haljina, 350 ptičjih krletki... Značajna je i njegova zbirka stvari koje je spasio u Domovinskom ratu kada je osnovao Stožer Antimuzeja, antiratne jedinice posebnih namjena koja je na ratnim područjima spasila više od tisuću umjetnina. Sve te stvari u sklopu Trokutova Antimuzeja mogu biti neprocjenjivi predmeti koji se s ponosom mogu izložiti u najprestižnijim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti. S druge strane, običnom čovjeku Trokutova zbirka predstavlja hrpu starih stvari sa smetišta. Vrijednost genijalnog umjetničkog koncepta Vladimira Dodiga Trokuta zato će zauvijek ostati obavijena velom nikad razjašnjenog misterija.

Njegov sin kao zakonski nasljednik na kraju je sabrao misli i kazao kako želi pomoći u ispunjenju očeve želje da se zbirka donira državi.

- Morao sam iskoristiti neki pravni način pa sam zbirku darovao putem oporuke jer su takav pravni model iskoristili i moji prethodnici Iso Kršnjavi, Ante Topić Mimara, Erich Šlomović i biskup Juraj Strossmayer - objasnio je prije 20-ak godina autoru ovog teksta pokojni Vladimir Dodig Trokut koji je pričao i kako je Mimari, s kojim se volio uspoređivati i često ga je spominjao, radio analitičke i logističke usluge u različitim oblicima umjetničke špijunaže na razini pribavljenih podataka o jeftinoj kupnji, a i krađi pojedinih vrijednih umjetnina.

- Koliko god je Trokut bio čudan, bio je i Imoćanin - zaključio je njegov prijatelj Darko Schneider.

Izdvajamo