Novonastalu situaciju sa svjetskom epidemijom koronavirusa cijeli je svijet dočekao nespreman te se pokazala fragilnost ekonomskog sustava, ali i kulture i umjetnosti.
Brojni umjetnici koji rade kao samostalni umjetnici ostali su bez projekata koji su otkazani ili odgođeni te sam razgovarajući s njima odlučila reagirati i pomoći svojim znanjem, kaže Jelena Tamindžija, dubrovačka kustosica, koja je nedavno pokrenula web stranicu “Art in Croatia” (www.artincroatia.com) s ciljem povezivanja umjetnika s inozemnim kolekcionarima i drugim zainteresiranim kupcima. Otkad se vratila u Hrvatsku prije tri godine, htjela je, kako nam kaže, pokrenuti takav projekt pa je sa sestrinim mužem programerom odlučila iskoristiti karantenske dane te su se posvetili izradi stranice.
Fizičke prepreke
“Art in Croatia” projekt je, objašnjava kustosica, koji u inicijalnom obliku nastoji ukloniti fizičku prepreku posjeta umjetničkim atelijerima te predstaviti umjetnike kroz njihovu biografiju i portfolio te njihove radove koji su još u atelijeru. “Budući da trenutačno živim u Dubrovniku i imam sreću da me posjećuje puno prijatelja i poznanika iz inozemstva, često ih vodim u umjetničke atelijere u Dubrovniku i Zagrebu.
Brojni Hrvati također žive u inozemstvu i ljeta provode u Hrvatskoj pa sam primijetila da su zainteresirani za hrvatsku suvremenu umjetnost, posebno druga generacija iseljenih Hrvata, koji bi htjeli održati vezu s matičnom državom imajući umjetničke radove u svojoj rezidenciji izvan Hrvatske ili u ljetnoj rezidenciji na moru.” Upravo su oni i bili, otkriva Jelena Tamindžija, prvi koji su je kontaktirali i zabrinuto pitali kako će pratiti umjetnike čije radove već imaju i čiji rad prate s povećanom pozornošću. No, kako često druga i treća generacija slabije govori hrvatski, za napredniji umjetnički diskurs odlučila je umjetnicima pomoći koristeći svoja znanja stranih jezika, a njima ostaviti “isključivo rad u atelijeru”.
Oni koje je odabrala za prvu fazu lansiranja projekta umjetnici su s kojima već dulje radi, s nekima još i od studentskih dana. “To su također umjetnici koji se već godinama ističu kvalitetnim i promišljenim radovima i koji svoj rad i sebe samog neprestano preispituju i stvaraju nove interpretacije u svojoj umjetničkoj evoluciji, što uvijek biva zapaženo”, kaže kustosica i navodi primjer slikara Zlatana Vehabovića s kojim surađuje od svog prvog studentskog stažiranja u Laubi prije 10 godina i čiji rad iznimno cijeni kao i “toliku predanost svom poslu”. Na stranici su zastupljeni njegovi novi radovi u kojima se, kako ističe Jelena Tamindžija, umjetnik poigrava predmetima iz zbirke Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se planira njegova velika izložba.
Stipana Tadića također poznaje od studentskih dana. “Njegov urbani stripovski način interpretacije sadašnjosti ukazuje na tragikomične situacije koje više i ne primjećujemo dok ubrzano hodamo.” S dubrovačkom slikaricom Dubravkom Lošić radila je već na nekoliko projekata, a njezin studio u napuštenoj tvornici ulja u bivšem industrijskom dijelu Dubrovnika, Gružu, ističe, “nešto je što se ne smije propustiti”. “Tu se mogu vidjeti na jednom mjestu emotivno nabijeni radovi koji zaslužuju veću vidljivost na nacionalnoj i međunarodnoj sceni.”
Jelena Tamindžija ističei izvanredne crtačke sposobnosti Davora Vrankića i Duje Medića te liričnost izraza iznimnih slikarica Jelene Bando i Martine Grlić. Zatim je tu i Grgur Akrap, “mladi slikar kojim je svojim upečatljivim i originalnim koloritetom odmah zapeo u oči kritičarima, a Kristian Kožul pozornost je privukao koristeći ironiju i humor u svojim djelima koji nakon početnog smiješka vuku dublja promišljanja o društvu i stereotipima određenih oblika i materijala u današnjoj vizualnoj kulturi”. Za Katarinu Ivanišin Kardum kaže da je umjetnica koja se odlikuje i vrsnim pedagoškim muzejskim radom, a motive traži “u zaboravljenim diskursima koji nose određenu težinu neizgovorenog”, dok se “izgovorenim riječima” poigrava autorica Ljiljana Mihaljević. Tu su još, ističe kustosica, i mlađi umjetnici, poput Lene Kramarić, Ivone Šimunović, Josipa Mijića. Nastojat će u ovom projektu predstaviti i fotografiju pa je za početak odabrala žensku poetiku fotografkinje Mare Bratoš.
Drugačiji mentalitet
Kad je riječ o tržištu umjetnina, kustosica vidi znatan napredak i poticaj za napretkom u regulaciji sustava Ministarstva kulture, ali i u aktivnom programu obrazovanja umjetnika o tom području ravnateljice Ivane Andabake i tima HDLU. “Mislim da se više stvari treba regulirati na području mentaliteta kojim sam iskreno bila iznenađena nakon povratka u Hrvatsku, odnosno više iznenađena nemijenjanjem mentaliteta. To se ponajprije odnosi na sumnjičavost u ulogu privatnog sektora, tvrtki i osoba, na području suvremene umjetnosti i bauk od navodne komercijalizacije.
Privatni kolekcionari oduvijek su bili naručitelji najznačajnijih djela povijesti umjetnosti te ne razumijem prezir prema današnjem kolekcionarstvu. Ja sam, dapače, imala priliku svjedočiti divnom stvaranju prijateljstva između kolekcionara i umjetnika koji prate njihov rad i nesebično pridonose novim projektima, izložbama ili tiskanim materijalima umjetnika”, napominje Jelena Tamindžija i navodi primjere Grupa Maistra i Adris, Erste i Zagrebačka banke koji, kako smatra, rade izvanredne projekte u Hrvatskoj. “Naravno da i u privatnom sektoru netko može naići na neugodnosti i neispunjene uvjete, ali i javni sektor se može pohvaliti ljudima koji rade svoj posao na iznimno visokoj ljestvici i onima koji tu samo ‘obitavaju’.”
Imajući i to iskustvo života u inozemstvu, budući da svoj život dijeli između Hrvatske i Francuske, objašnjava da postoje specifičnosti svake države i društva i da pravila nisu ujednačena u njihovu odnosu prema suvremenoj umjetnosti.
“Moram primijetiti da su Francuzi, ali i Švicarci, Belgijanci, Nizozemci, skloniji podržavanju suvremene umjetnosti i to ne samo u tradicionalnim smislu kupnje ulja na platnu i postavljanja rada u svojoj rezidenciji, nego i podržavanju performansa, radova konceptualne umjetnosti koje ne možete ‘sačuvati’.
Kod nekih sam kolekcionara osjetila onaj stari način života u smislu plandovanja dubrovačke vlastele koja je ljeta provodila u ljetnikovcima izvan grada i pozivala umjetnike i glazbenike na stvaranje i raspravu o umjetnosti. Radeći u Šangaju, također sam primijetila veću odvažnost pri poticaju radova i psihološku karakteristiku kupaca koji odvažnijim umjetničkim djelima žele pokazati i jednu svoju ekstrovertiranu i ekstravagantnu stranu. U Kini, pak, suvremenu umjetnost promatraju i kroz prizmu gradnje jedne od najjačih ekonomskih država, gdje suvremena umjetnost pomaže u gradnji identiteta otvorene države i države koja ide ukorak sa suvremenim tendencijama.”
Veća vidljivost
Na pitanje imaju li hrvatski umjetnici šansu probiti se na svjetskoj sceni, odgovara da je upravo ovaj projekt promocije hrvatskih umjetnika usmjeren na njihovu veću vidljivost u inozemstvu jer se o pojedinim umjetnicima i ne može naći puno materijala na stranom jeziku. Trenutačno stranicu prevodi i na francuski jezik jer joj je cilj uže surađivati s francuskim govornim područjem “čija je osviještenost važnosti suvremene književnosti, vizualne i izvedbenih umjetnosti zaista visoka i veoma otvorena raznim interpretacijama, slično kao i njemačka suvremena scena”.
Jelena Tamindžija već se od Filozofskog fakulteta bavi, kako kaže, specifičnim odnosom privatnog i javnog u umjetnosti, a to joj je bila i tema diplomskog rada koji je pisala na studiju u Italiji. Nakon fakulteta ostala je raditi u Italiji, najprije stažirajući za kolekciju Peggy Guggenheim, a zatim radeći na Venecijanskom bijenalu. Tijekom fakulteta boravila je na nekoliko stipendija, od stipendije Francuske ambasade do Sveučilišta u Beču, da bi nakon završene dodatne specijalizacije za kulturnu diplomaciju u Berlinu odlučila prihvatiti poziv za Šangaj, gdje je provela tri godine, kako će reći, više od predviđenog.
Privatni ju je život, priča, ipak vratio u Francusku, a zatim i u Dubrovnik, gdje je iskreno bila iznenađena kako su kod nas neke stvari koje je obavljala svakodnevno još nerazvijene te je, kaže, odlučila malo uskočiti u pomoć. “Ubrzo sam naišla na veliku vojsku istomišljenika u hrvatskim institucijama koji bi također željeli uvoditi promjene te sam s vremenom postala pozitivnija u tom pogledu. No, još se držim američkog poimanja rada, gdje se rezultati vrednuju prema ispunjavanju projekta, a ne fizičkoj prisutnosti zbrajanja sati na poslu.”
U hrvatskoj povijesti imamo, prema njezinu mišljenju, brojne filantrope koji su velika sredstva izdvajali za razvitak kulture u državi, a danas ne možemo često naići na takav primjer.
“Često se zateknem u nečijoj kući na večeri gdje možete naići na luksuzni auto u garaži, a na zidu je postavljena Ikeina slika s leptirićima. To jednostavno ne može pratiti jedno drugo i uvijek suptilno dajem domaćinu do znanja da se treba više uključiti u umjetnički svijet.”