Majstorica tapiserije, velika kostimografkinja i jedna od najznačajnijih hrvatskih umjetnica, Jagoda Buić, djelovala je, živjela i rado dolazila u Dubrovnik, piše Dubrovački. Grad podno Srđa bio joj je samo jedna od postaja na umjetničkom putu diljem Europe. Nakon njezine smrti u 93. godini života u listopadu 2022., brigu o njezinim djelima i njezinoj ostavštini preuzela je Zaklada dr. Hans Wuttke, a njezin potpredsjednik, dr. Daniel Schütze, za Dubrovački je govorio o budućnosti umjetničine kuće na Kolorini, što će biti s njezinim djelima i što sve Zaklada planira...
Za početak, možete li nešto više reći o Zakladi dr. Hans Wuttke?
Zaklada dr. Hans Wuttke jedina je nasljednica Jagodine ostavštine. Europski certifikat o nasljeđivanju potvrđuje da je nas u Zakladi Jagoda obvezala kao jedine nasljednike. To je važno naglasiti jer se neprestano pojavljuju glasine da je umjetnica to sasvim drugačije riješila. Certifikat je jedini službeni dokaz o Jagodinoj odluci kojom Zaklada polaže isključivo pravo na njezino nasljedstvo. Certifikat o nasljeđivanju izdan je u Italiji, ne zato što smo napravili pravnu pogrešku, nego zato što je Jagodi Italija bila posljednje prebivalište prije smrti. Tamo je provela više od 180 dana, da je Jagoda bila u Hrvatskoj, Austriji ili Francuskoj, zahtjev za potvrdu o nasljedstvu tražili bismo u drugoj europskoj državi. Ne govorim hrvatski, ali pratimo hrvatsku javnost pa znamo da postoje razne glasine o našoj Zakladi. Mi smo švicarska zaklada i živimo od toga da sve što kažemo možemo i dokazati, a ne da se bavimo glasinama.
Jagoda je osnovala Zakladu dr. Hans Wuttke kao filantropsku. Riječ je o potpuno kulturnoj zakladi koja je osnovana 2018./2019. Ciljano je osnovana u Švicarskoj jer imam osjećaj da zaklade nisu baš raširene u Hrvatskoj, a u Njemačkoj ili Švicarskoj su zaklade uobičajene kad imate veliku ostavštinu i kad želite da se njome dugoročno upravlja i javno izlaže. Primjerena forma za to upravo su zaklade. Kao filantropska, Zaklada dr. Hans Wuttke bila je planirana od Jagode i njezinog supruga već krajem 1980-ih. Jagodin suprug je uvijek želio imati zakladu i htio se pobrinuti da njezina umjetnost ostane sačuvana, izložena i zaštićena. Jagoda je bilo malo drugačija, znala mi je reći: “Daniele, ja nisam faraon, meni ne treba mauzolej!” Naime, Jagoda i njezin suprug su uvijek podupirali umjetnike iz cijele Jugoslavije i to je, zapravo, danas težište Zaklade. Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji bračni par je pomagao progonjenim umjetnicima iz Jugoslavije...
Koji su ciljevi Zaklade, pitao ga je Dubrovački?
Prvi je pohrana umjetnina Jagode Buić, ne samo njihovo upravljanje, nego i mogućnost da umjetnička djela budu svugdje javno dostupna. Nećemo prodati nijedno Jagodino djelo, samo ćemo ih izlagati. Drugi cilj je izgradnja Muzeja Jagode Buić u Splitu, a treći poticanje umjetnika i to prvenstveno iz cijele bivše Jugoslavije. Jagoda je svu ostavštinu ostavila Zakladi.
Što čini tu ostavštinu i kolika je njezina vrijednost?
To su nekretnine, umjetnička djela, inventar iz stanova... O vrijednostima ne želimo govoriti, ali kad Vam navedem sve projekte koje planiramo, shvatit ćete da smo financijski zasigurno dobro opremljeni. Jagoda je htjela da Zaklada bude osnovana u Švicarskoj, a ne u Njemačkoj ili u nekoj drugoj državi jer je njezin muž bio dosta obilježen Švicarskom. Odabrali su Švicarsku jer je to već stoljećima postojana i politički stabilna država. Važno je naglasiti kako se cijela ostavština koristi u svrhu Zaklade, ništa se neće, ne može i ne smije koristiti u privatne svrhe. Dakle, ne smijemo zloupotrijebiti imetak Zaklade niti ga koristiti kako bismo nekoga privatno poticali. Sve to kontrolira Državni nadzorni odbor za zaklade. Jednom godišnje u Švicarskoj moramo podnijeti izvještaj i opravdati svaki uloženi euro. U statutu Zaklade navedeni su naši ciljevi, a njihovo ispunjenje jamči tijelo zaduženo za nadzor zaklada u Švicarskoj. Nasljedstvo koje nam je pripalo postalo je imetak Zaklade i smije se koristiti samo u te svrhe.
Što su Vam prvi planovi?
Započinjemo različite projekte u skladu sa Zakladama, krećemo s izdavačkom serijom. Novinarka Jadranka Dizdar bila je jako dobra Jagodina prijateljica, redovito ju je intervjuirala i tako je nastao intervju na više od 30 stranica. Pratila je umjetnicu na raznim izložbama i mjestima, usput je vodila taj intervju pa je nastala jako dobra slika o Jagodinim razmišljanjima i životu. Taj intervju bit će objavljen u posebno lijepom izdanju Zaklade kao prva publikacija, a računamo s objavom cijele serije jer je Dizdar intervjuirala i sve umjetnike iz Jagodina okruženja. Postojala je tada cijela grupa u Zagrebu, mislim da se zvala Grupa 69... Redovno će biti objavljen po jedan intervju iz te serije razgovora s umjetnicima. Započeli smo i suradnju s Akademijom primijenjene umjetnosti u Beču gdje je Jagoda studirala i završila studij. To je bio njezin start i vrlo dobra podloga koja će joj kasnije donijeti Grand prix na Svjetskom bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Pãolu. Na tragu Jagodinog razmišljanja i u duhu Zaklade, želimo omogućiti stipendistima da ostvare takvo iskustvo kao što je imala Jagoda. Drugi projekt na kojemu radimo jest Đakovo, tamo smo iznajmili veliki depo gdje ćemo okupiti Jagodinu ostavštinu iz cijele Europe, posebno njezina djela. Stvorit ćemo arhiv koji će sveučilišta moći koristiti za znanstvena i druga istraživanja. U depou ćemo umjetnine zaštiti i a ako je potrebno restaurirati te iz Đakova organizirati izložbe. Jer, za ono što planiramo sa znanstvenim arhivom, trebamo prostor i vrijeme. Svjesno smo izabrali Đakovo, ali najprije smo tražili prostore u Splitu ili Zagrebu. U Zagrebu je bilo teško, posebno zbog potresa, a Split je prepun i nije imao odgovarajuće prostore. Pokušali smo s tamošnjom Spaladium Arenom, ali je ona bila u stečaju pa se nama do izgradnje i otvorenja Muzeja Jagode Buić kao mogućnost pohrane otvorilo samo Đakovo.
Međutim, postoje i neke ‘prepreke’?
Postoje pravne zablude koje moramo riješiti pa se trenutačno ne možemo posvetiti projektima koje bismo željeli realizirati. Pretpostavka je da ćemo se još oko 15 mjeseci baviti rješavanjem tih pravnih zabluda i da ćemo uspjeti. Jagodina ostavština je velika, sastoji se od puno jako vrijednih umjetničkih djela, nekretnina... I kao svugdje u svijetu kad je riječ o velikim ostavštinama, postoje mnogobrojna iznevjerena očekivanja. Svakim danom iznova naučim koliko je iznevjerenih očekivanja. Razočaranja dolaze od rođaka, od pastoraka i iz Jagodine okoline. Mnogo se ljudi nadalo ili planiralo nešto posve drugo. Jedni su mislili da će dobiti nasljedstvo ili njegov dio, drugi da će s umjetninama moći napraviti nešto sasvim drugo, ali je Jagoda dala posve jasne upute o njezinoj ostavštini u statutu Zaklade koji je upravo ona sastavila, kao i u oporuci. Bilo je nekih koji su mislili da će svu njezinu umjetnost moći odnijeti u Beograd, ali tu upravo zbog statuta i oporuke poručujemo: “U Beograd neće ići ništa, sve ostaje u Hrvatskoj!” Govorilo se kako će Beograd izdvojiti financijska sredstva, bio sam tu kad se Jagodu pokušalo uvjeriti da ode u Beograd, ali Jagoda je inzistirala na svojoj domovini Hrvatskoj i prvenstveno na svom gradu Splitu. Naš zadatak je, sukladno pravnim mogućnostima u Hrvatskoj, da ovdje pohranimo, izložimo i ostavimo Jagodinu umjetnost. S druge strane su razočarani rođaci, pastorci i druge osobe koje su imale drugačije predodžbe pa sad svaki dan stvaraju nove koalicije i napadaju Zakladu. Međusobno se poznaju, razmjenjuju informacije i svaki put na drugačiji način idu protiv Zaklade. Za nas je važno da smo brzinom svjetlosti dobili Europski certifikat o nasljeđivanju koja omogućuje da svugdje službeno možemo dokazati da Zakladi pripada cijela Jagodina ostavština i da Zaklada, koja nije bogomdana dana nego ju je Jagoda osnovala, smije upravljati ostavštinom. Rođaci će sigurno tu i tamo pokušati izvesti poneku ‘piruetu’, ali ja sam dovoljno dobar pravnik da mogu reći kako - nemaju šanse.
Kakva je budućnost kuće na Kolorini?
Kolorina je jedinstveno kulturno dobro i u skladu s ciljevima Zaklade imamo zadatak urediti je kao ljetnu rezidenciju za prestižne i međunarodno renomirane umjetnike kojima bismo ponudili ljetnu rezidenciju za umjetničko djelovanje. Istovremeno bi Kolorina bila mjesto za izlaganje djela koja bi tamo nastala. Upravo zato što se ljeti odvijaju Dubrovačke ljetne igre, to bi se izvrsno uklopilo u kulturni program grada Dubrovnika. Kolorina se nudi samo kao ljetna rezidencija jer zimi valovi dosežu sve do terase pa postaje neugodno. No, imovinsko-pravni odnosi Kolorine nisu do kraja riješeni, ona se sastoji od više dijelova: od dijela za stanovanje, to je bio dnevni boravak i Jagodina spavaća soba, što sve pripada Jagodi. Cijeli put, stube prema terasi i put prema kuhinji su javno dobro i pripadaju Gradu Dubrovniku. Kuhinja i takozvana kapetanova kuća pripadaju Jagodi. Dakle, umjetnik bi tu mogao živjeti, na terasi bi se mogle organizirati rasprave, a izložbeni prostor bio bi u kapetanovoj kući. No, prostor ateljea, a to je mala kuća, je kroz restituciju pripao trećem vlasniku. Stoga imamo tri imovinska odnosa koji su, po mojoj procjeni, najkasnije od 1990. jako sporni. Prije je u sklopu procesa restitucije uvijek vrijedilo pravilo naknade, a to znači – ako je netko nešto uzeo pod svoje vlasništvo, mogao je to zadržati, ali je morao isplatiti starog vlasnika. Ta pravna praksa je u Hrvatskoj dovedena u pitanje, a postoji mogućnosti naravne restitucije, to znači da stari vlasnik dobije parcelu, a ne novac. U pregovorima smo s Gradom Dubrovnikom i sa starim vlasnikom oko mogućnosti očuvanja Kolorine kao kulturnog dobra. Jagoda ju je odlično održavala, ali sad ipak treba financijski vrlo zahtjevna sanacija, primjerice, sanitarnih čvorova, krova...