Među 160 djela koliko će ih biti ponuđeno na Artmarkovoj proljetnoj aukciji u srijedu u Esplanadi našlo se i jedno dosad nepoznato djelo velikog Ivana Meštrovića. Riječ je o glavi "Kralj Petar I. Karađorđević" iz 20-ih godina prošloga stoljeća koja se godinama nalazila skrivena od očiju javnosti, a nalazi se u vlasništvu jednog od nasljednika velikog kipara, njegova unuka Stjepana Meštrovića, američkog sociologa i sveučilišnog profesora. Bio je stručnim svjedokom na haaškim suđenjima za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, te i u američkim procesima koji su bili vođeni radi mučenja zatvorenika u zatvoru Abu Ghraibu. No Stjepan Meštrović u Hrvatskoj je posljednjih godina poznat po tome što iz Muzeja Ivana Meštrovića odnosi djedova djela.
Jedno je i glava od sadre, 69 X 47 cm koja predstavlja kralja Petra I. Karađorđevića, koja se sada prodaje na aukciji, no o kojoj se, međutim, vrlo malo zna, odnosno praktički ništa.
Porijeklo rada pokušala je istražiti odnosno bolje reći kontekstualizirati Biserka Rauter Plančić za potrebe akucijske kuće. Kako navodi Rauter Plančić u popratnom tekstu objavljenom u katalogu aukcije o ovoj se Meštrovićevoj skulpturi malo toga može pronaći u stručnoj periodici, katalozima njegovih brojnih izložbi ili pak u memoarskoj literaturi samog kipara Ivana Meštrovića.
Napominje da je posve nepoznata i da se sudeći po dosad dostupnoj arhivskoj građi prvi puta prezentira u javnosti tek na Artmarkovoj izložbi i aukciji. Unatoč tome što se o "glavi" dosad nije znalo Rauter Plančić ističe da su autorstvo i provenijencija ovog Meštrovićeva neupitni, jer dolazi iz kiparove ostavštine, odnosno iz vlasništva Stjepana Meštrovića, kiparova unuka koji živi u SAD i koji je od 2020. – rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu o razvrgnuću suvlasničke zajednice nad dijelom skulptura koje je Ivan Meštrović oporukom ostavio svojim nasljednicima – postao samostalni vlasnik ove glave kralja Petra I. Karađorđevića.
Rauter Plančić nadalje piše o povezanosti Meštrovića s Beogradom i tamošnjim dvorom kao i o sudbini njegovih djela povezanih s Karađorđevićima za vrijeme NDH.
"Iz objavljenih autobiografskih zapisa i korespondencije kipara s istaknutim pripadnicima hrvatskog političkog i kulturnog miljea zna se da je Ivan Meštrović od 1911. sve do 30-ih godina prošloga stoljeća bio rado viđeni umjetnik i gost na dvoru Karađorđevića u Beogradu. Prema narudžbama te kraljevske kuće tijekom 1911. izveo je skulpture za Kosovski ciklus i ciklus Kraljevića Marka s kojima je vrlo uspješno sudjelovao iste godine na Međunarodnoj izložbi u Rimu. Godine pak 1913. u Beogradu radi fragmente Vidovdanskog hrama i započinje s izvedbom monumentalne skulpture Pobjednika za Spomenik slobode na Kalemegdanu (postavljen tek 1928.). Po završetku Velikog rata i sloma Austro-Ugarske, Meštrović je gorljivi pobornik ‘trojedne države‘, odnosno Kraljevine Slovenaca Hrvata i Srba, nastanjuje se u Zagrebu i 1922. postaje profesor na zagrebačkoj likovnoj Akademiji. Redovito izlaže u Beogradu i, vrijedi istaknuti, da 1923. modelira u gipsu predložak za reljef kralja ‘Petra I.‘. Taj reljef odnedavno se nalazi u Muzeju Jugoslavije u Beogradu i prema objavljenoj fotografiji vidimo da je riječ o konjaničkoj kompoziciji s kraljem koji gleda nadesno". Međutim, piše nadalje Biserka Rauter Plančić, da li je riječ o modelu po kojem je Meštrović godinu poslije, na narudžbu Grada Dubrovnika, izveo i kameni reljef kralja "Petra I. osloboditelja" nije moguće sigurno potvrditi.
"Naime, Dubrovčani su iz financijskih razloga odustali od slobodne spomeničke konjaničke skulpture, i kiparov su kameni reljef 1924. postavili na zid vrata od Pila, gdje je bio sve do početka Drugog svjetskog rata. Uspostavom države NDH u Dubrovnik je stigao nalog da se reljef ima odmah ukloniti, što je i učinjeno. Štoviše, sljedeća je vlast takozvane druge Jugoslavije Meštrovićev reljef 1975. dala zazidati u vilu "Banac" i tako sakriti od svih pogleda sve do naših dana".
No zanimljivo je, doznajemo od Biserke Rauter Plančić da postoji još jedan kameni reljef kralja Petra I. koji je slično "zazidavan" i to u Zagrebu, u ziđe Meštrovićeva okruglog zdanja koje je kipar projektirao, namijenio Domu hrvatskih likovnih umjetnika i, konačno, otvorio 1938. velikom izložbom "Pola vijeka hrvatske likovne umjetnosti".
"I taj je reljef uspostavom NDH bio promptno zazidan, jer je okruglo zdanje ustaška vlast dodijelila muslimanskoj zajednici za bogomolju – džamiju. Poslije rata po Zagrebu se šaputalo o postojanju tog reljefa, no ništa se pouzdano nije znalo sve do recentne protupotresne obnove kada je reljef otkriven ispod žbuke, nakratko i pokazan javnosti, ali i opet prekriven platnom dok čeka restauraciju i odluku o konačnom smještaju".
Konačno, kako podsjeća nadalje, o prisnim vezama Meštrovića s dvorom Karađorđevića govori i činjenica da je kralj Aleksandar Karađorđević od Meštrovića naručio i mramornu skulpturu "Povijest Hrvata" prikazanu u liku sjedeće žene s pločom u krilu na kojoj je glagoljskim slovima ispisan naslov "Povijest Hrvata".
"Imajući sve to na umu", ističe Biserka Rauter Plančić, "ne možemo se oteti dojmu da je Meštrović zasigurno između 1911. i cca 1925. dobio narudžbu od dvora u Beogradu ili nekog grada ondašnje države da izradi reprezentativnu konjaničku statuu kralja Petra I. za koju bi ova glava uzdignuta pogleda mogla biti njezin segment".
Za takvu namjenu ove glave, kaže, nemamo dokaza, ali dojam i stjecaj okolnosti neumitno na to upućuju.
Rauter Plančić na koncu zaključuje u svom tekstu koji prati umjetninu da je "šteta što nitko dosad od priređivača brojnih Meštrovićevih retrospektiva u Beogradu nije nikada posegnuo za ovim gotovo naturalističkim portretnim prikazom kralja, a mogao je jer je niz desetljeća bio pohranjen u splitskim depoima Muzeja Ivana Meštrovića, odakle ju je vlasnik Stjepan Meštrović 2020. povukao na temelju spomenutog sudskog rješenja".
Iz splitskog muzeja potvrdili su nam, međutim, da se djelo nije nalazilo kod njih nego u Gliptoteci HAZU odakle ga je Stjepan Meštrović najvjerojatnije i preuzeo.
Mnoga Meštrovićeva djela tamo su spremljena s ciljem da se spase iz derutnih i oštećenih prostora u kojima su se dotada nalazile.
Gipsani modeli, točnije njih 262, u više su navrata od 1946. do 1949. dopremane u Gliptoteku, prema riječima tamošnjih kustosa.
To nije dakle prvi put da je Stjepan Meštrović povukao djelo Ivana Meštrovića iz nekog od hrvatskih muzeja. Kada je prije trinaest godina preko svojih pravih zastupnika odnio iz Atelijera Meštrović na Gornjem Gradu portret Ivana Meštrovića, rad Vladimira Becića i pet Meštrovićevih crteža, bio je to pravi skandal.
Kako su pisali mediji Stjepan Meštrović napravio je "prepad na muzej" usred bijelog dana.
Stjepan Meštrović time je, htio, navodno prisiliti državu da ih otkupi. Iako je zakonski, taj potez Stjepana Meštrovića bio dopušten, u javnosti je odjeknuo kao bomba.
A iza svega se krila dugogodišnja borba za nasljedstvo Ivana Meštrovića. Tek 2006. godine postignut je naime dogovor i svakome od nasljednika pripalo je nešto od Meštrovićeve ostavštine.
Kiparov sin Mate Meštrović, smatrao je da njegov otac ne bi bio zadovoljan načinom na koji je Stjepan uzeo umjetnine, ali za života o obiteljskim trzavicama nije želio govoriti javno. Navodno prema nekim tadašnjim pričama Stjepan je to radio iz mržnje prema djedu, o kojem je vrlo ružno pisao.
"S pravnog gledišta on ima pravo na ta djela jer mu pripadaju. No način na koji je to učinio, prema mojem mišljenju, neprimjeren je", izjavio je bio Mate Meštrović u jednom razgovoru za novine u vrijeme skandala.
Njegova supruga Rumjana Meštrović pak pojasnila je dodatno složenost situacije, u to vrijeme, i što stoji iza Stjepanovih poteza.
"Treba naglasiti da se to dogodilo zbog dvije važne činjenice. Prva je ta da su za stalni postav obaju muzeja Ivana Meštrovića bez znanja i dozvole kiparovih nasljednika uzimane umjetnine iz pohrane obiteljskog vlasništva, dok istodobno neka djela poklonjena još 1952. ni danas nisu dostupna javnosti. Incidenta možda ne bi bilo da je Stjepan uzeo stvari samo iz pohrane. Drugim riječima, legalan je to čin, ali nije elegantan. Druga je činjenica da je država godinama inertna. Šest je godina prošlo otkako je obitelj podijelila međusobno umjetnine koje su obiteljsko vlasništvo već 50 godina, a nikada država nije izašla s konkretnim prijedlogom i svojim stajalištem. Te su umjetnine proglašene kulturnim dobrom bez znanja i participacije vlasnika, što je ipak nekorektno".
Mate Meštrović rekao je da kada je riječ o umjetninama koje su u njegovu vlasništvu, da je još davno dao konkretan pismeni prijedlog da jedan veliki broj tih umjetnina pokloni Hrvatskoj, a da drugi dio država otkupi, ako postoji interes, a ako ne, da mu se vrate.
"Jer de facto gotovo je nemoguće u trenutačnoj situaciji doći do umjetnina koja su naše vlasništvo, a u posjedu muzeja. Ako pogledate ja u svom domu zbog tih razloga gotovo i nemam ništa od očevih djela, čemu se čude svi naši gosti. Do danas nisam dobio odgovor na taj moj prijedlog. Primjerice, Bukovčev portret moga oca nisam uzeo kući premda bih to i te kako volio, nego sam ga ponudio na prodaju državi, a ne privatnoj osobi. Nisam htio rušiti stalni postav, a ni sada nitko od vlasti sa mnom nije kontaktirao. Jedino nas novinari zovu", rekao je svojedobno kiparov sin.
"Nije stvar da nismo htjeli otkupiti djela nego se radi o velikim novcima", kaže Sandra Grčić Budimir, ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića.
Kada je pak riječ o ostalim djelima koja se čuvaju u Muzejima Ivana Meštrovića a u vlasništvu su nasljednika kipara ista su zaštićeno kulturno dobro što znači, kako nam tumači Sandra Grčić Budimir, da njihovo preuzimanje i prodaja ide sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara poštujući pravo prvokupa. Ukoliko je, dakako, vlasnik fizička osoba, a ne javna ustanova, jer mi kao javna ustanova ne prodajemo već samo kupujemo umjetnine. Vlasnik skulpture u svom vlasništvu a u pohrani muzeja može preuzeti poštujući zakonsku proceduru.
"Muzeji Ivana Meštrovića za djela Meštrovićevih nasljednika koja se nalaze u muzejskim depoima skrbe, obavljaju se nužni restauratorski zahvati kako bi se spriječilo propadanje djela. No ukoliko ih njihov vlasnik odluči preuzeti dužan nam je nadoknaditi sve troškove".
Posljednjih godina jedino je od nasljednika Stjepan Meštrović preuzimao svoja djela. Neka, za koja su prosudili da su od velikog značaja za zbirku muzeja su otkupili, kaže Sandra Grčić Budimir, na primjer gipsani model za čuvenu skulpturu "Rimska pieta‘"kupljen je 2021. godine.
Među posljednjim djelima koja su Muzeji Ivana Meštrovića otkupili 2024. godine od njegovih nasljednika, unuka, su mramorni reljef "Plesačica" iz 1911. i sadreni reljef Stigmatizacija sv. Frane iz 1946. godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....