Etnografski muzej

Nepoznate fotografije svakodnevice u Livnu, Dubrovniku te Splitu s početka 20. stoljeća pravo su otkriće

Livno, u obrtničkoj ulici, 1903.- 1909.

 Mate Kaić/Mate Kaić
Posljednju je fotografiju Mate Kaić snimio 1938. godine. Iako je poživio još tridesetak godina više nije snimao. Nije poznato zašto. Proživio je mnoge tragedije

Na izložbu Mate Kaića u Etnografskom muzeju u Zagrebu upozorio me fotograf Cropixa Damjan Tadić koji preko rodbine ima daleku povezanost s Kaićem. Tadićevo fotografsko oko nije pogriješilo. Kaić je, naprosto, sjajan, a njegov povijesni opus, fotografije mahom svakodnevice Livna te ljeta u Dalmaciji, u Splitu, i okolici Dubrovnika, veliko otkriće. Naziv je izložbe "Svjetlopisi pod bosanskim nebom", kustosica je Iris Biškupić Bašić, a stručna suradnica Marija Tonković. Traje do 4. rujna, u suradnji s Franjevačkim muzejem i Galerijom Gorica - Livno, Kaić je iz obitelji koja je u Livnu poznata generacijama, preci su mu bili gradonačelnici, trgovci, svećenici, za neke je među njima ostalo i zabilježeno da su podigli prvu čitaonicu na ovom prostoru, da su poticali kulturni život.

On je svoj prvi fotoaparat nabavio još u lipnju 1902. godine. Ostalo je zabilježeno i da je prvi protagonist njegovih fotografija bio njegov stric, te da se sve do 1938. godine od fotoaparata nije odvajao. Zabilježio je tako čitavu jednu epohu. U to doba, naravno, kada je započeo prve snimke, nije bilo studija fotografije, svi su bili samouki, a s vremenom su se počeli prvo okupljati oko fotografskih klubova. No, gledajući fotografije izložene u Etnografskom muzeju, posve je jasno da se u slučaju Mate Kaića može tvrditi da njegov rad ima sve odlike vrhunskog profesionalca. I nije riječ isključivo o gotovo pa urođenom žaljenju za prošlim vremenima, osjećaju nostalgije, i svim tim sličnim prvoloptaškim emocijama kakve nas znaju zaskočiti kada promatramo fotografije iz prošlosti. Pogotovo one koje ranije nismo vidjeli.

Izložba je po temama podijeljena u više poglavlja. Snimao je pejsaže, okolicu, ispražnjene od ljudi, primjerice krave na ispaši snima iz ptičje perspektive. Povijesna je, uz umjetničku, vrijednost fotografije iz 1910. godine koja je zabilježila Stari most u Gornjem Žabljaku. Kameni je most još na samom početku 20. stoljeća star, u pozadini se naziru ruševna kuća te seljaci na zaprežnim kolima koji se pribižavaju. I stari most i rijeka i zaprežna kola teme su koje se često kod njega ponavljaju. Sumještane često snima s leđa, na odlasku prema negjde. U poglavlju izložbe nazvanom žanr, motivi su i ovce na ispaši te oranje u Livnu, seljaci sa svojim blagom na pazarnom danu, zaigrana seoska djeca koja čuvaju svinje dok ove leže na travi.... Svakodevica uhvaćena okom precizna, no blagonaklona promatrača.

Jedna od najboljih umjetničkih fotografija na izložbi "S blagom na vodu" pokazuje snijeg po kojemu hoda stoka odo planine - tamna pravilna linija po kojoj se poredala stoka nalazi se po sredini fotografije. Teško je naći žanr u kojemu je Kaić bio najbolji, no kad bih već morala birati, rekla bih da su to - ljudi. Djevojka na prozoru trošne kuće, čovjek u šeširu i tamnom odijelu oslonjen o stablo, druženje uz partiju karata ili uz biljar u livanjskom hotelu, ponos na licima one petorice koji su se 1913. godine vozili u prvom automobilu u Livnu. Inače je fotograf Kaić bio vlasnik prvog motocikla u Livnu. Dok su fotografije pejsaža ili genre scene spontane, dok snima ljude portrete, znaju to biti i namještene fotografije, poziraju mu. Snimio je nagog dječaka kako po velikim vrućinama, i za ljude i za životinje, jaše na konju u Žabljaku, vremena su se promijenila, pitanje je kako bi se danas gledalo na ovaj snimak. Snimio je 1918. i austrougarskog oficira s bijelim konjem, prelijepu nepoznatu djevojku, dječaka s psom na dovraku vrata, djecu okupljenu oko djeda koji pripovijeda... Tragedije, stradanja nije bilježio. Teško je sad, nakadno, spekulirati zašto.

U Splitu, uoči Prvog svjetskog rata, snima kupalište na Bačvicama, brodove koji uplovljavaju u luku, djecu koja skaču sa stijena, u okolici Dubrovnika bilježi pralje...

image

Rijeka Dubrovačka, Sustjepan, oko 1904.

Mate Kaić/Mate Kaić

Tek tri su fotografije u posljednjem poglavlju životinje. Na onoj nazvanoj "Pernata rapsodija" dvije su se guske, pijetao i kokoš, uputili u zajedničku ophodnju.

image

Livno, u obrtničkoj ulici, 1903.- 1909.

Mate Kaić/Mate Kaić

Za Kaića se čini da je važno reći, kada je riječ o umjetničkom dojmu fotografija, da je bio dobar prijatelj s Gabrijelom Jurkićem. Ostao je zabiljženo i da je radi očeve prerane smrti odustao od planiranog studija na Likovnoj akademiji. Od oca je zajedno s braćom i sestrama naslijedio pilanu koju je modernizirao, U Žabljaku se potom bavio voćarstvom i ratarstvom, a bilo je toliko dobar da su novine izvještavale o njemu. Živio je do 1967. godine, preživio obitejske tragedije. Nisam uspjela pronaći zašto fotografije datiraju tek do 1938. godine. Naime, kako je kasnije svjedočila njegova kći, "Berba graha" bila je posljednja fotografija koju je snimio.

image

Didove priče na Sturbi

Mate Kaić/Mate Kaić

Od nešto više od 300 fotografija, sačuvana su i 33 staklena dijapozitiva u boji. Nepogrešivi smisao za kadar, kompoziciju, atmosferu ukazuju na vrsnog fotografa, koji je da su životne okolnosti bile nešto drugačije, mogao imati jedan posve drugačiji put.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 04:43