Branko Balić snimio je neke od poznatijih fotografija hrvatske povijesti umjetnosti. Dvije među njima su najpoznatije, a na njima su umjetnici u dvorištu tadašnje Galerije suvremene umjetnosti, kasnije preimenovane u muzej, još se nalazila na Gornjem gradu. Snimljene su šezdesetih godina. Prepoznat će se na tim fotografijama Ivan Kožarić, Josip Vaništa, Đuro Seder, Julije Knifer, Nikola Reiser, Matko Meštrović, mnogi koje danas znamo kao ključna imena hrvatske povijesti umjetnosti.
Na jednoj se fotografiji grle, na drugoj gledaju uvis, prema fotografu. Petnaestak je umjetnika i kritičara, otprilike. Iz današnje perspektive znamo koliki je njihov utjecaj, što su sve napravili u svojim karijerama. Oni su, tada, kada nastaju fotografije, mladići, u svojim su dvadesetim godinama, ranim tridesetim. Žele radikalnu promjenu u umjetnosti, našli su na svoje istomišljenike i sretni su zbog toga. Jedan je muškarac na fotografiji, jedan jedini, za kojeg se nije uspjelo rekonstruirati tko je.
Iako se u posljednje vrijeme poprilično istražuje ovo poslijeratno razdoblje u umjetnosti, postoji još, očito, tajni koje valja s vremenom otkriti. Autorice izložbe posvećene Branku Baliću, Sandra Križić Roban i Irena Šimić s Instituta za povijest umjetnosti, ispitivale su protagoniste, one koji su među nama, sjećaju li ga se, svi znaju da je bio važan za grupu, no ne mogu se točno sjetiti u kojem kontekstu.
Izložba Branka Balića od danas se pa sljedećih mjesec dana može pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt. Isprintane su odabrane fotografije, od njih mnoštvo. Iza autora je, naime, ostalo dvanaest tisuća negativa, a poklonjene su Institutu za povijest umjetnosti, instituciji za koju je često snimao.
Vidjela sam te fotografije mnoštvo puta, one iz Galerije suvremene umjetnosti. Kako i one koje pokazuju, unutar istog prostora, članove grupe Gorgona, kako ljube ruke Juliju Kniferu, i klanjaju se pred njim, naziv je “Adoracija”. Kažem kustosicama da, iako su mi fotografije poznate, nikad nisam čula ime njihova autora, potpuno mi je nepoznat. I one su same, kako kažu, iako je relativno novija povijest, imale problema prilikom rekonstrukcije njegova opusa, ali i njegova životopisa. Dosta je toga još ostalo za istraživanje oko Balićeva opusa. Imao je suprugu, keramičarku, i njezin je portret na izložbi, koja je tragično poginula prije njega. Djece nisu imali. Institutu je negative poklonila njegova sestra, na inicijativu Milana Preloga.
Na samom ulazu na izložbu stoji jedan od rijetkih snimaka samog Balića, iznimno markantnog muškarca, iz poluprofila. Riječ je o fotografovom autoportretu. Snimao je i mnoge umjetnike, radio je reportaže, primjerice iz Studija za crtani film, gdje se među mnogima na fotografijama može prepoznati i Dušan Vukotić.
No, najjači je opus, i posve nepoznat, onaj koji snima na ulicama, ponajviše zagrebačkim, ali i karlovačkim. Po struci je bio povjesničar umjetnosti. Prije nego što se okrenuo fotografiji, bavio se novinarstvom, taj se reportažni duh dobro vidi u tim njegovim fotografijama, vjerujem, najjačim segmentom ove izložbe. Na tragu magnumovske estetike prizori su to svakodnevice. Balić je imao svoj atelje na Gornjem gradu, kod njega se, kao i kod Dabca, okupljalo raznoliko društvo intelektualaca, bio je omiljen.
Iz ciklusa “Mi i naš grad” osamdesetak je fotografija, prizor čistača cipela koji čita novine, zanimljivih naslova, koji se mogu pročitati ako se izbliza pogledaju, djeca se igraju odraslih pa u parku vuku za sobom ogromna kolica, gradska područja koja su danas gotovo pa neprepoznatljiva... Na fotografijama koje su puno više od prizivanja puke nostalgije. Izložba jest početak u istraživanju njegova opusa, treba se nadati da će se nastaviti, jer nekako, teško je ne pomisliti da ova priča nije dovršena, da je tek na početku...