ZAGREB - Iako ovdje malo poznata, Sanja Iveković u Europi je gotovo kultna ličnost koja odavno izlaže na mjestima poput Venecijanskog bijenala, Documente i Manifeste, a u posljednjih pet godina imala je samostalne izložbe u nekoliko muzeja. Za Europljane njezina je privlačnost djelomično u tome što se bavi zajedničkom političkom povijesti sa svim njezinim rascjepima...
Tako u jednom od dva velika teksta u New York Timesu posvećena retrospektivi Sanje Iveković u MoMA-i likovna kritičarka Carla Kino objašnjava iznimno mjesto i značaj naše umjetnice na svjetskoj art sceni. Uvodne riječi tog dugog teksta naslovljenog “Monumentalna hrvatska provokatorica” gotovo možemo preslikati i na Hrvatsku - iako ovdje manje poznata, u inozemstvu ona je već kultno ime...
No odlična recepcija Sanje Iveković (62) i njezine izložbe Sweet Violence (Slatko nasilje) u vjerojatno najuglednijim američkim novinama zasigurno će našu umjetnicu pretvoriti u poznato novo ime suvremene umjetnosti i za Amerikance, pa će se i kod nas njezino ime češće pojavljivati u mainstream medijima.
Izvan komercijalnog
Njujorška likovna kritičarka u svom tekstu citira Enrica Lunghija, direktora Mudama, muzeja moderne umjetnosti u Luxembourgu (gdje će se u lipnju održati još jedna velika retrospektiva naše umjetnice). On kaže da je Ivekovićeva čitavu svoju karijeru izgradila “izvan komercijalnog sustava” pa je radove Sanje Iveković nemoguće uspoređivati s celebrityjima poput Jeffa Koonsa ili MoMA-ine zvijezde Marine Abramović, koja se ubraja među najpoznatije i najutjecajnije suvremene umjetnike (časopis Time Marinu Abramović uvrstio je među 15 najutjecajnijih intelektualaca našeg doba).
Autorica teksta “Monumentalna hrvatska provokatorica” Sanju Iveković - pohvalno! - proglašava nekom vrstom anti-Abramovićeve jer je Sanjin rad “nemoguće samo promatrati, u njega treba duboko ući”. Od Abramovićeve se razlikuje upravo po tome što nije prijemčiva, popularna (one su gotovo vršnjakinje i počele su djelovati u bivšoj Jugoslaviji otprilike u isto vrijeme sa svojim performansima kao konceptualne umjetnice).
Javna djela
“Ivekovićkin rad ne počiva na njezinoj ličnosti ili spektaklu, već sposobnosti da se udubi u samu srž realne socijalne situacije, i to grafički jasno”, kaže njujorška kritičarka Carla Kino.
Roxana Marcoci, kustosica velike izložbe u MoMA-i, Sanju Iveković pak smatra “prvom feminističkom umjetnicom u Jugoslaviji”, koja je za razliku od Abramovićeve, koja je sredinom sedamdesetih “prebjegla” na Zapad, ostala u svojoj zemlji i “suočila se s građanskim ratom i socijalnim problemima koji su pratili restrukturiranje bivše države u neovisne republike”.
Carla Kino smatra (kao i sama Sanja Iveković) da njezini radovi “nisu umjetnine za muzeje”, već “direktni manifesti estetski privlačnog socijalnog aktivizma, javna umjetnička djela”. Takvo je i vjerojatno najpoznatije Ivekovićkino djelo u inozemstvu, Lady Rosa of Luxembourg (2001.), napravljeno upravo kao privremeni javni umjetnički projekt, i to kao direktna kopija najpoznatijeg spomenika toga grada posvećenog žrtvama rata. No, Sanjina je Nike, božica pobjede, trudna i postala je ljevičarka Rosa Luxembourg, dok postolje tog veoma visokog kipa nije ispisano imenima palih u ratu, već riječima poput kultura, pravda i kučka.
Velike teme
Isrcpni katalog izložbe koji je priredila kustosica Marcoci, uz teorijski tekst o nasilju u svakodnevici Terryja Eagletona, donosi i dobar pregled naše umjetničke scene - Art in Transitional Times, Post-1945., 1968., 1989., and 2000. in the Former Yugoslavia (Umjetnost u vrijeme tranzicije, post-1945., 1968., 1989., 2000. u bivšoj Jugoslaviji) pa se i likovna kritičarka New York Timesa referira na “rađanje nove jugoslavenske avangarde koja je prihvatila konceptualnu umjetnost i performans” i citira Sanju koja kaže da je bilo “uzbudljivo kršiti pravila” i da se tada “sve događalo u studentskim kulturnim centrima”.
Sanja u tekstu ističe kako su se “umjetnici na Zapadu suočavali ili borili protiv tržišta umjetnosti, dok se u Jugoslaviji, gdje tog tržišta nije bilo, radilo odmah o velikim političkim temama - odnosno, svakodnevici”: “Konceptualni umjetnici prve generacije nisu se samo pitali što je umjetnost nego i tko su umjetnici, što je njihov identitet. Pa su mi tako feminističke teme postale zanimljive...”
Svjetski problemi
Feminizmom Sanje Iveković još se više bavio prvi tekst objavljen o našoj umjetnici u New York Timesu još sredinom prosinca. Likovna kritičarka Roberta Smith u tekstu “Venera se oslobađa okova ljepote” pita retorički “koliko bi se svjetskih problema riješilo... kad bi žene bile istinski ravnopravne s muškarcima... kako bi to povećalo kolektivnu svjetsku moć uma i ekonomske potencijale...” i konstatira da “promjena počinje s prosvjetljenjem...
U tome imaju ulogu mediji, ali sve više i gomile ljudi s mobitelima i leptopima. Te neke vrste umjetnosti.” Novinarka New York Timesa smatra da Sanja Iveković stvara upravo takvu, važnu vrstu umjetnosti: “konceptualnu u stilu, u pristupu temeljenu na fotografiji i performansu, političku u motivaciji, gorljivo, precizno feminističku”.