The New York Times, The Boston Globe, Corriere dalla Sera, Adweek, Wired UK, Harvard Business Review samo su neki od medija u kojima su objavljene ilustracije autora iz Hrvatske Davora Pavelića.
Jedna je od zahtjevnijih suradnji tijekom njegove karijere, govori nam, ona s The New York Timesom, “ilustracije često znaju naručiti preko noći, već sljedeće ih jutro moram predati. Prvo im nakon kratkog brifinga moram u što bržem roku poslati desetak skica. Oni odaberu njima najbolju, nakon čega se ta skica još dorađuje. U takvom tempu morate znati brzo misliti i pri tom imati na umu da je urednicima koji su ilustraciju naručili od likovnog savršenstva važnija ideja, odnosno onaj tip ideje koju će čitatelji novina prepoznati na prvu. Bude tu i poprilično stresa. No, u pravilu ilustratori koji krenu u tom smjeru imaju sposobnost brze reakcije. Ima kolega koji su sjajni, ali nikad se ne bi snašli u editorijalu”.
A koje je ilustracije, pitamo ga, radio za te američke novine, koje su bile teme? “Jedna je bila o književnicima koji koriste različite stilove pisanja, jednu za novine, drugu kad pišu o književnosti u novinama, a treću za njihove knjige. Trebalo je prikazati tu različitost. Poslao sam desetak skica, art direktor s kojim sam surađivao odlučio je objaviti ilustraciju s rukom koja drži olovku. Iz te olovke onda izlazi više oblačića koji predstavljaju te različite stilove.
Radio sam i za kulturni prilog, za temu o ljudima koji rade na doktoratima, ta je ilustracija prikazivala naslagane knjige i na vrhu čovjeka kako kopa.” Kako je došlo do suradnje s američkim dnevnim novinama? “U The New York Timesu imaju više art direktora. Oni odabiru ljude s kojima surađuju prema svojem afinitetu, po nekoliko njih. Jedan je od tih urednika vidio moj rad, svidio mu se, i pozvao me na suradnju.”
Neizvjesna sudbina
Na Institutu za suvremenu umjetnost na zagrebačkom Zrinjevcu može se pogledati Pavelićeva izložba “Slobodni pad”. Naziv izložbe, reći će nam, vezan je uz često neizvjesnu sudbinu ilustratora freelancera, “svjedoči o skoku u nepoznato i riziku. Često je to situacija tipa: što bude, bit će”. Izložba se sastoji od dvije cjeline.
Jednu čine ilustracije iz dnevnih novina ili političkih časopisa, a drugu ilustracije za dječje knjige. Kako navode u Institutu: “Pavelić je pretežno angažiran u inozemstvu pa publika u Hrvatskoj osim na povremenim revijalnim izložbama ilustracija, uopće nema prilike biti upoznata s njegovim radom... Izložba je, stoga, prilika da rad Davora Pavelića inkorporiramo među uspjehe hrvatskih umjetnika kojih društvo i javnost prečesto nisu svjesni”.
Osim za novine, može se pročitati, uz izložbu, da je Davor Pavelić radio i za BBDO, Digitel, McCann Erickson, TBWA, Young&Rubicam, GlaxoSmithKline, UNICEF, da nabrojimo samo neke od njegovih klijenata. No, kako je prisutniji vani, u našoj je široj javnosti slabije poznat.
Radio je, doduše, na samom početku svoje karijere i za domaće novine. “Nažalost, od 2008. godine, razdoblja krize, ilustracija kao da je gotovo nestala iz naših novina. Posvetio sam se stoga radu na svojem portfoliju kako bih mogao izaći na međunarodno tržište. To je trajalo dugo, više od tri godine. Nakon što sam bio spreman, nakon što sam ga objavio, prvi strani posao bio je upravo za The New York Times. To je bio trenutak u kojemu sam shvatio da sam na dobrom putu.”
Rad na portfoliju
Od čega čovjek živi, pitamo ga, kad tri godine radi na vlastitom portfoliju: “Prije krize dalo se od ilustracije još i živjeti, iako to nisu nikada bili previsoki honorari. Imate dobre i loše godine. Srećom, posljednje dvije godine prije krize imao sam klijenta koji mi je plaćao vrlo dobre honorare pa je uz rastezanje bilo moguće neko vrijeme živjeti od toga”.
A kako objašnjava činjenicu da je ilustracija malo u domaćim novinama? “Rekao bih da je vani dulja i jača tradicija. Na tim se tržištima ilustracija u pravilu i bolje plaća pa možete živjeti od svojeg posla. Kod nas smo imali Mirka Ilića, Igora Kordeja, koji su se bavili ovim tipom ilustracije, i njih još nekolicinu. No, većinom su otišli vani i onda se sve to pogubilo negdje. Rekao bih i da je u novinama u Hrvatskoj manje art direktora nego što ih je bilo prije”.
Davor Pavelić rođen je u Samoboru. Od malih nogu znao je da će se baviti umjetnošću. “Još od osnovne su me škole izdvajali u tom segmentu i kad je došlo vrijeme da odlučim što ću dalje, nije bilo dileme. Doduše, nije sve išlo glatko od početka, nisam iz prve ‘upao’ na Akademiju likovnih umjetnosti. Nisam odustao, čekao sam, i sljedeće sam se godine upisao. Da je trebalo, čekao bih i dulje, pokušavao bih valjda i pet godina. Znao sam, jednostavno, da je to - to. S nama je u klasi, uostalom, bio jedan kolega koji je imao tridesetak godina, on nije odustajao sve dok se nije upisao”.
Diplomirao je grafiku, u klasi Ante Kuduza. “Nakon što sam završio Akademiju, prvo sam se neko vrijeme bavio likovnom umjetnosti. Radio sam većinom izložbe koje su se temeljile na ideji, na konceptu. Brzo sam shvatio da je od umjetnosti kod nas teško živjeti, mogućnosti su, jednostavno, mizerne. I nakon jednog pregovora s kustosima, svega mi je bilo dosta, napustio sam taj svijet. Počeli su nas tretirati kao ilustratore, zvali bi nas na izložbe samo da ilustriramo neku njihovu tezu. Pa sam pomislio: ako je već tako, ako nas tako tretiraju, onda ću se baviti ilustracijom. Sve je to bio moj revolt.”
Širina u pogledu
Za Corriere della Sera, govori, radio je ilustraciju na temu prihvaćenosti gay vjenčanja u javnosti. Prikaz se temelji na figuricama mlade i mladoženje na torti, kakvi često na tortama budu, no ruka ih odmiče, a uspinju se dva muškarca u odijelima. Za Boston Globe ilustrirao je temu o političarima, svjetskim vođama koji se ne mogu složiti oko ključnih pitanja za budućnost zemlje, pa svaki odvesla na svojoj splavi. Koliko je ilustratoru potrebna širina u pogledu, u prikazu tema koje pokriva: “Jako. Vi ćete naravno dobiti brifing, najčešće to bude na engleskom. Kako ne govorim talijanski, i za Corriere della Sera su mi poslali upute na engleskom jeziku. No, na vama je da imate i predznanje o temi koju prikazujete”.
Na jednoj od ilustracija, pokazanih u Institutu, vidi se Donald Trump kako suši kosu, svoju globalno prepoznatljivu frizuru. Paralelno, dok suši kosu, fenom otapa ledenjake: “Danas svi editorijali reagiraju na Trumpa. Rad je nastao u trenutku kad je američki predsjednik objavio da Sjedinjene Američke Države napuštaju Pariški klimatski sporazum. Ilustraciju sam napravio samoinicijativno, često radim i na vlastitu inicijativu, a potom je objavljena preko Stock Photos u nekim novinama”.
Ima li neka ilustracija koju ne bi radio? “Ono što sa sigurnošću mogu reći je da ne bih više radio za političke kampanje jer sam imao loše iskustvo. Angažirala me Hrvatska narodna stranka, nakon jedne moje izložbe. Bio je to krajem devedesetih. Izložio sam rad s vudu lutkama tadašnjih političara koje su ljudi mogli probadati. Rad je nastao kao izraz nezadovoljstva, frustracije, političari nas ubijaju u pojam, pa onda, na simboličan način, i mi njih. No, razišao sam se s HNS-om i nakon toga sam odlučio da više nikad neću raditi na tom području.”
Kaže kako je odustao od likovne umjetnosti radi neslaganja s principom rada pojedinih kustosa. Koje su, pak, zamke, u ilustraciji? “S nekim je klijentima teško raditi i tu se onda proces zakomplicira, kad se počnu premišljati. Ponekad ne premišljaju samo o smjeru u kojemu žele ići, nego bi željeli i mijenjati vaš stil. No, to je rijetko. Pretpostavka je da su vidjeli moje radove prije nego što su me pozvali, da znaju kako radim”, kaže Pavelić.
Humor i dječje slikovnice
A kako djeluje ilustrator u međunarodnim vodama, objašnjava nam: “Imam svoju web stranicu i Instagram profil, i na LinkedInu sam, no to nije dovoljno. Svaki od nas freelancera mora platiti mailove koji se putem agencija šalju art direktorima. Postoji i nekoliko relevantnih stranica kojima, također, plaćate da se vaš rad pojavljuje. Angažiraju se, naravno, i posrednici.”
Davor Pavelić osim novinskom, bavi se dječjom ilustracijom. Trenutačno radi na slikovnici koju sam piše i crta. Planira je dovršiti do kraja godine: “Tema su životinje koje inače imaju na sebi točkice i pruge, no pobjegle su s njih. Slikovnica je zamišljena interaktivno, tako da dijete nakon što shvati što se dogodilo, može samo vratiti točkice i pruge na životinje s kojih su one pobjegle”. Inače često radi slikovnice. Što mu je važno u tom poslu? “Meni je važan humor. Ne bih mogao raditi dječju slikovnicu koja je mračna i teška. To nije moj izričaj, premda ima sjajnih ilustratora koji dobro rade i takve slikovnice.”