Noć muzeja 2013 u Galeriji PM HDLU ugostila je izložbu umjetnika, teoretičara umjetnosti, publicista i pjesnika Vladimira Dodiga Trokuta koji je u Meštrovićevom paviljonu izložio jedan mali dio stvaralaštva iz svoje bogate umjetničke karijere koja za nekoliko dana navršava punih četrdeset pet godina. Autentičan, nekonvencionalan i jedinstven, kako po izgledu i ponašanju, tako i po stilu života i načinu rada, Trokut je već 1968. godine uzdrmao hrvatsku likovnu scenu s grupom Crveni peristil, a to je nastavio raditi i idućih godina gradeći vlastiti stil i prepoznatljivost koja je uvijek nadilazila uobičajne kalupe, pravila i institucije. Upravo je otpor prema institucijama jedan od razloga zašto Trokut radove ne izlaže često, a izložba u HDLU, prema riječima ravnateljice Gaelle Gottwald, prvi je korak prema ozbiljnoj retrospektivi.
‘Što?’ na ulazu
Iako Trokutovu izložbu možemo promatrati kao skraćenu retrospektivu s obzirom na to da su na njoj prikazani radovi nastali u vremenu od 1982. do 1996. godine, riječ je o svojevrsnom nastavku izložbe “Solve” koja se održala u Galeriji suvremene umjetnosti u jesen 1982. godine.
Na ulasku u polukružni prostor galerije PM stoji pitanje “Što?”. Možda je to i najbolje pitanje koje promatrač može postaviti dok gleda Trokutova djela, s obzirom na to da u njima možemo pronaći elemente različitih povijesno-umjetničkih stilova poput dadizma, enformela i nadrealizma koje vješto sublimira. Usto što izlaže svoja djela, Trokut autorski potpisuje i sam koncept izložbe, a na postavljeno pitanje “Što” odgovara:
“Svaki ovaj rad rezultat je dubokog promišljanja koje nema nikakve veze s konceptualnom umjetnošću. Ja sam likovni, a ne konceptualni umjetnik, iako je to najčešća etiketa koju mi lijepe. Sedam polja, na koja sam podijelio galerijski prostor, funkcioniraju kao sedam slika. To je kolo sreće, a broj nije slučajan: sedam svjetskih čuda, sedam astralnih razina... Svaki rad nosi svoj kontrapunkt, odnosno povezan je s nekom vrlinom: bonitas, veritas, gloria itd.”
Na izložbi su tako pokazani različiti predmeti: od štapova, fotografija, školjki, križeva, krletki, boca na kojima je radio različite intervencije do instalacija, slika, pjesničkih agitacija te zabranjenog filma o antimuzeju i antiumjetnosti iz 1986.
Metafizičko značenje
Svakom od prikazanih predmeta Trokut je dodao novo, metafizičko značenje dajući mu svoje poimanje i tumačenje, ali istovremeno ostavljajući dovoljno prostora promatraču da stvori i svoje vlastito. Na izložbi je prikazan i veliki broj magijskih, ritualnih i kultnih predmeta (mačevi, batine, preslice) iz kojih možemo iščitati njegovo veliko zanimanje za šamanizam, alkemiju, kabalu i uopće transcedentalnost.
Među njima posebno mjesto zauzimaju obredni štapovi koji, kako kaže, predstavljaju sredstva za prijenos energije i izvođenje kozmičkih rituala. Ipak, najzanimljiviji štap svakako je onaj od kojeg se Vladimir Dodig Trokut ne odvaja, a koji nije izložbeni eksponat. Riječ je o štapu čuvenog Josepha Beuysa koji je Trokut dobio trampom na izložbi “Ambijenta” 1974. godine u Beogradu. Možda ga jednog dana budemo gledali kao dio stalnog postava Trokutovog Antimuzeja.