Kada sam s Markom Dajakom dogovarala intervju, inzistirao je na tome da to bude kasnije popodne, iza radnih sati. Popodne smo se i morali čuti. Koji je to posao, pitam ga na kraju našeg razgovora, koji čovjeka toliko okupira da se ne stigne javiti niti na telefon. Odgovara da trenutačno radi na baušteli. Naravno, uz ostale projekte iz svog matičnog sektora: ilustracije, scenografije...
Marko Dajak magistar je i nastavnik likovne kulture i likovne umjetnosti. Rođen je u Splitu prije trideset godina, a završio je nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Realnost umjetničke profesije danas, kažem mu za bauštelu. Odgovara da se ispočetka dvoumio hoće li o tome pričati na intervjuu, pa zaključio da hoće, no isključivo ako ga upitam za zanimanje. "Ali da, stvarnost umjetničke profesije danas", kaže.
Sakriveni svijet
Povod je našem razgovoru njegova prva samostalna izložba koja se može pogledati u Galeriji Siva, u sklopu Medike, poznatog okupljališta kreativaca u Pierottijevoj ulici. Galerija je djelomice oštećena u potresu, no srećom je u dovoljno dobrom stanju da se mogu otvarati izložbe. Dajak je do sada sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi, no izložba "Garnitura pokreta" njegov je prvi samostalan nastup: "Riječ je, zapravo, o diplomskom radu. Obuhvaća moja istraživanja o grafitima koji me zanimaju još od malih nogu. Prvo sam u Splitu, odrastajući, snimao grafite po ulicama, potom sam to isto činio u Zagrebu." Ova je izložba, kaže, započela na temelju ideje o umjetničkoj knjizi: "Pratim subkulturnu scenu koja oslikava vlakove, ljude koji se bave ovim poslom. Često ih ne primjećuju, osim uskog kruga ljudi ne znaju kako funkcioniraju, njihov svijet većini ostaje sakriven. Čitavo mi je istraživanje bilo jako zanimljivo. Snimao sam nastanak grafita te kasnije i same grafite. Fotografije sam, potom, kombinirao s grafikom. A iz te su se forme razvile još neke ideje za izložbu, primjerice, za instalacije od žica. No, možda sam i najponosniji na light boxove koje sam napravio od napuštenog prozora putničkog vlaka, s fotografijama grafitera, tako da posjetitelji imaju osjećaj da su unutar vlaka i da gledaju umjetničku akciju, odnosno, kao da sudjeluju i sami u njoj." Prozore je tražio na više adresa, na kraju ih je "nabavio od Roma koji skupljaju sekundarne sirovine".
Od New Yorka do Zagreba
Na pitanje koliko dugo radi na ovom ciklusu, odgovorit će da radi predugo: "Zadnji sam ispit na Akademiji dao prije tri godine, a diplomirao sam prije šest mjeseci."
Dosta je ljudi koji oslikavaju vlakove. Za njih će reći: "Dosta su zatvoreno društvo i malo koga će primiti izvana. Kad dobiješ priliku, prihvatiš ju i ne dijeliš informacije. No, poprilično su noćne ptice."
Ova je scena, oslikavanja vlakova, stasala u New Yorku, prije više desetljeća. No, i dalje je aktualna? "Da, i dalje komunicira ono što je bilo potrebno da komunicira. Postoji li bolja izlagačka praksa od one na otvorenom. Najviše ljudi vidi tvoj rad upravo na vlakovima koji voze između gradova. Ne znam je li ikada toliko ljudi vidjelo rad u nekoj galeriji. Među ostalim, želja mi je bila potaknuti ljude da primjećuju svijet oko sebe, da obrate pažnju što se sve zanimljivo može vidjeti u njihovom neposrednom okruženju."
Godinama je, kaže, visio po kolodvorima, i snimao oslikane vlakove, što na Glavnom kolodvoru, što na Zapadnom, u čijoj neposrednoj blizini i živi. Fotografije je potom objavljivao preko društvenih stranica, ponajviše Instagrama. "Čekao sam dakle na kolodvorima da '+uhvatim vlakove koje sam poželio snimiti. No, malo-pomalo sam upoznao te ljude i razvila se neka priča među nama. Potom smo na teren krenuli odlaziti zajedno." Noću je dakle, snimao grafitere na djelu, na noćnom zadatku, u tajnosti, dok se pod hoodicama sakrivaju u mraku, nastoje biti neprimjetni, i oni i kante boje koje drže u rukama. Danju je, pak, slikao rezultate njihova rada. "Neki slikaju slova, neki apstrakciju, neki figure. Ima zapravo raznih izričaja", reći će naš sugovornik.
Satima je čekao pravi prizor za svoju fotografiju: "Na kolodvoru, kao i svugdje, postoji uzorak ponašanja. Kad ga otkriješ, ne odstupa puno pa je lakše pristupiti i samoj temi. U svakom slučaju, gdje god je kolodvor, gdje su vlakovi, evo mene." Jesu li ga čudno gledali, ispočetka, kada bi tako stajao pred vlakovima? "Na vlakovima je puno neobičnih ljudi, prolaznika, ja sam samo nebitna karika. A u pravilu nisam išao gdje nisam smio."
Nedavno smo u Jutarnjem pisali o uvjetima života u Zagrebu prije stotinu godina, dio stanovnika živio je u napuštenim vagonima koje je preuredio u stanove, uredili su ga cvijećem, namještajem... "I danas neki spavaju u vagonima, no nenamještenim. I sad je, dok smo se vaš fotograf i ja snimali, jedan čovjek ušao u vagon da bi zaspao", odgovara.
Bez prodaje
Naš sugovornik, dalje, zaključuje: "Pod vlakovima se misli na kompletne sisteme, putničke i gradske vlakove, metroe, tramvaje, cargo vlakove, uspinjače i slično, te kompleksni sustav kolodvora, stanica i mjesta uz prugu. Crtanje grafita po vlakovima, pokretnim panelima je najdirektniji oblik onog što grafiti predstavljaju. Ispisivanje svoga imena ili grupe na pokretne vagone, koji putuju, koji se kreću, spajaju gradove i države, preko mostova, preko cijelih kontinenata, zaustavljajući se na svaki kolodvor i na svaku stanicu osigurava da rad bude viđen kod šire publike, da dopre u svaki sloj društva. Željeznički kolodvori i stanice su najtranzitnija gradska mjesta, polazišne točke, baze pokreta, gdje svatko, čim dođe u grad ili prije nego ga napusti, vidi tvoj rad." Dajak, također, navodi: "Grafiteri svoju umjetnost ne mogu ni pokloniti ni prodati, ne profitiraju od nje, mogu biti jedino kažnjeni za to što rade ozbiljnim novčanim i zatvorskim kaznama. Možemo se zapitati zašto onda grafiteri uopće djeluju, koji je njihov motiv. Za razliku od drugih grana umjetnosti, izlaganja u galerijama, na žiriranim izložbama, grafiteri su odabrali zadržati kategoriju osobnog zadovoljstva kao pokretačku snagu. Mnogi i danas provode noći crtajući, potom odlazeći na svoje regularne poslove pitajući se zašto to rade, što ih pogoni, ne nalazeći veći odgovor od osobnog zadovoljstva."
Njegova knjiga umjetnika hommage je ovoj sceni.