Kada je riječ o Ivanu Meštroviću, izgleda da se novim istraživanjima, studijama i knjigama izlazi iz pukih fraza, retoričkih uvjeravanja, a napose iz usmene predaje o “najvećem” i “najgenijalnijem umjetniku svih vremena”, o “junaku naroda našega”, “proroku oslobođenja”, “Sinu svih Slavena”, a koji je, uz to, i “ravan Michelangelu i Rodinu”.
Po svemu sudeći, svim tim talambasanjima o rasi, junacima, Jugoslaviji, religiji, Slavenima i tuđincima, slobodnim zidarima, crkvi, politici, razočaranjima i oduševljenjima, bliži se kraj. Dolaze ona istraživanja koja su vezana za djelo, za dokument i činjenice, koja nisu na propuhu površnosti i ponavljanja uvijek istoga i teško provjerljivoga frazeološkoga uvjeravanja o veličini kipa poradi veličine teme. Najteže je kod Meštrovića izgleda bilo govoriti iz djela samoga, a puno lakše iz njegove okoline (tj. “konteksta“) koja s jednakim žarom grli i umjetnički moćno i nemoćno. Primjerice, halabučni, ali kiparski i umjetnički prilično gluhi radovi poput “Vidovdanskog hrama”, pravdani duhom vremena, idealizmom, utopijom, programom, sklepani od svih mogućih civilizacija, ostaju kulisom i scenografijom koja u iole ozbiljnijemu vrijednosnom propitivanju (kojemu nije do “što” nego “kako”), nema puno šanse.
Engleska dionica
Nakon ozbiljnijih istraživanja (Gagro, Ivančević, Kraševac, Vujanović…), i formatom i sadržajem knjige-fortifikacije Duška Kečkemeta (Umjetnost Ivana Meštrovića), evo knjige autora Dalibora Prančevića koja se može ubrojiti u već ohrabrujući niz utemeljenih i ozbiljnih propitivanja značaja i uloge Ivana Meštrovića u umjetnosti njegova i našega vremena. Naime, knjiga “Ivan Meštrović i kultura modernizma: ekspresionizam i art déco” (Sveučilište u Splitu, Muzeji Ivana Meštrovića) potpunije i treznije sagledava znakove ekspresionizma i art décoa unutar Meštrovićeva vremena i djela.
U toj je knjizi, po mojemu mišljenju, dionica Meštrovićeva boravka u Engleskoj moguće i najdragocjenija jer se pomalo nejasan i do kraja neprotumačen boravak vezao više za kurtoazne i slavljeničke prigode (izložbe, govori, poznanstva…), a manje za stvarne umjetničke koristi. Naime, u tim sam hvalospjevima engleskih političara i stručnjaka vidio više obračune s drugima, gdje su leđa Ivana Meštrovića poslužila za temelj i hvalu “slavenskoj pitomosti”, naspram, uzmimo, “germanske tvrdoće” i nesenzibilnosti.
Previše je taj Meštrovićev boravak u Engleskoj čitan s euforičnih naslovnica, klizio je kod otvorenja i zdravica kroz usta punih kurtoaznih riječi uglednika, ali to je zapravo bilo jedno od plodnih i sretnih razdoblja našega kipara. U tim je dokumentima kolega iščitao okolnosti i koristi Meštrovićevih susreta s najznačajnijim protagonistima kulturnoga i političkoga života, a izloženim radovima (posebice u izložba u Victoria i Albert muzeju 1915 godine i u galeriji Grafton Galleries u Londonu 1917 godine), Meštrović je, posebice s portretima britanskih uglednika, bio u žarištu interesa i pažnje. Prančević se trijezno odmaknuo od ceremonijalne i kurtoazne pratnje i posvetio se stilsko-morfološkoj analizi tih djela nalazeći u njima vrhunske primjerne Meštrovićevih radnji, a s njima i kroz njih rekonstruirao cjeloviti kulturni i društveni ambijent u kojemu se Meštrovićeva djela našla.
Dalibor Prančević
Prančević objektivno donosi i druge plodonosne posljedice Meštrovićeva boravka u Engleskoj. Riječ je živahnoj korespondenciji sa slavnim i uglednim osobama, fotografima i ljudima od pera, baleta, glazbe … a tu je i želja samoga Igora Stravinskoga da upravo Meštrović izradi scenografiju jednoga baleta na kojemu je upravo radio.
Nelagoda tijela
Ali Prančević je u ovoj knjizi imao i sluha za znakovite digresije, odnosno za ono što i nije uvijek išlo u prilog Ivanu Meštroviću. Primjerice, povodom izložbe u Galeriji Grafton Galleries, zadojen pojavama u europskoj avangardnoj umjetnosti, jedan kritičar uzima na zub našega umjetnika (B. H. Dias, The New Age), te ukazuje na “defekte” Meštrovićeve darovitosti.
Implicirajući Meštroviću “funkciju megafona” u korist političkih, a manje umjetničkih ciljeva, hvali njegovu zanatsku osnovicu ali i naglašava i nebitnost umjetničkih dosega. Zapravo, kritičaru osobito smeta “narativna okosnica” tzv. “Kosovskog ciklusa”. Premda je samo preko fotografije vidio Meštrovićeva “Krista”, to je posve dovoljno Diasu za “mučninu u želucu”, a u izrazu lica i otvorenih usta vidi što i “kod bilo koje ovce u mesnici”.
Zanimljivo je da se iza ovih teških riječi i pseudonima Dias krio pjesnik Ezra Pound koji sa svojom poslovičnom nelagodom i neprijateljstvom prema Autoritetu, (“moćnoj umjetnosti” i “moćnom umjetniku”) postavlja pitanje: “Je li moćni Meštrović predvidio osvjetljenje svog hrama”? Jer, po Poundu, “hram bez mehanizma osvjetljenja je doista ekscesivan. Možda je namijenio osvijetliti ga čistim genijem, ili kakvim tajnim srpsko-hrvatskim generatorom električne struje, čiji su nam tragovi utajeni”.
On smatra da je to “šest čuda arhaizma”, odnosno “prokleto loša skulptura”, a ponajviše “politički bućkuriš”, te da krugu oko njega postaje “zlo od glorifikacije energične gluposti”. Po Poundu, kipar Jacob Epstein (i njegov “Krist”) je “pomeo i Meštrovića i Rodina”.
Zanemarimo li svu žestinu oko ocjene Meštrovićevih radova u Poudovim riječima ostaje dugo živjeti stanoviti problem - ili jednostavnije rečeno - pitanje; da li vrijednosti djela dolaze “iznutra” ili “izvana”? Je li riječ o djelu koje i bez okoline i okolnosti može preživjeti u svakom prostoru duha i umjetnosti ili ne? Stoga bi se problem mogao sažeti u pojednostavljeno pitanje: ide li tema iz oblika ili oblik proizlazi iz teme? Primjerice, ekspresionizam i dramatičnost “Joba” ide iz oblika a ne njegovih retoričkih vrlina, dok stamena i lažna ozbiljnost karijatida, ma koliko autoritativna, bezvremena ili svevremena, nema ništa s vlastitom kiparskom unutrašnjošću. Ona je tek dio programa i scenografije; zapravo, velika kulisa.
S poglavljem i znakovitim naslovom “Nelagoda tijela” ova nas knjiga vodi kroz Meštrovićeve ekspresionističke dijelove opusa što uključuje i svjetovnu i religioznu tematiku - sve do genijalnoga “Joba” (1946) koji je zapravo ikona čovječanstva izujedana neljudskošću. Zahvaljujući kiparskoj logici slaganja mase na masu, Meštrović je stvorio i oblik očajanja i svojevrsni simbol čovjekovih nevolja.
Stoga je ta uvjerljivost kipa nedosegnuti uzor i Radauševoj akcionizmu i halucinatornim radnjama (Panoptikum Croaticum), ali i bijafranskim plakatnim akcijama i bučnim iskazima ljudske nemoći. Ekspresionizam će ostati trajnija odrednica života i djela Ivana Meštrovića koju na duže ili kraće prekidaju “viši poslovi” i stanovite “mesijanske” uloge.
Drugi dio knjige govori o Kulturi art décoa, odnosno, o Meštrovićevoj težnji ka modernosti. Pisac na art déco gleda kao na “nadstilsku kategoriju”, odnosno kao na “duh vremena” koji (20-e i 30-e godine prošloga stoljeća), nema čvrste konture stila. U Meštrovićevom opusu tu se ubrajaju šape, životinje, drvoredi ženskih figura koje drže gredu, sve simbioze arhitekture i skulpture, studije svijećnjaka, anđeli, portreti žena, figure s glazbalima, mauzoleji u Cavtatu, Lovćenu ili Avali… gdje dekorativni elementi predstavljaju i ures i organski dio cjeline.
U odnosu na recimo neke kipare koji su došli do svjetske slave poput belgijskog kipara G. Minnea koji je u Beču promovirao svoje radove, ne možemo se oteti dojmu da je Meštrović pametnijim odabirom djela i trijeznijim ocjenama mogao puno bolje proći. Uzmemo li “Zdenac života” Ivana Meštrovića i Minneovu “Fontanu klečeće mladosti” stanjenih i klečećih androginih tijela, vidi se da je stilizacija i inscenacija otvorila kod Minnea onaj mistički prostor, ali nije dala osjećaj neposrednoga, živoga i izravnog rada u materijalu kakav svjedoči Meštrovićevo djelo. Pokazuje se da je Minne više “bečlija” od “rodinovca” Meštrovića. Pa ipak, Minne se našao u povijesti moderne skulpture, dok Meštrovića tamo nema.
Živo i dinamično
Premda dosta građe i činjenica govore o blizini Rodina i Meštrovića, što je ohrabrilo neke pisce da naznače ili sugeriraju jednakost dvojice umjetnika, to je ipak, blago rečeno, besmislica. Zaklinjanja u prirodu i kod jednog i drugoga umjetnika su velika. Ali gdje je priroda u u nemilim stilizacijama kod Ivana Meštrovića, posebice kod djela kod kojih se isticao termin “barbarskoga” ili “nove anticivilizacije” koja “dolazi s Balkana”?!
Rodin je ostao u intimnoj korespondenciji s prirodom, ali ponekada i zabrazdio u posve konvencionalne i stilski pripremljene i uvriježene dekorativne kalupe (Claude Lorrain i drugi spomenici), ili idealizirana lica (portreti). Dakle i Rodin je znao izgubiti tu osnovicu, a Meštrović je znao i desetljećima ostajati bez nje i ponovno se njoj egzistencijalno i dramatično vraćati.Bilo kako bilo, s ovom knjigom Dalibora Prančevića velikim korakom izlazimo iz polumraka mitskog i umjetnički do kraja nepropitanoga bića kojemu je kiparstvo ponekad bilo samo odjeća za “više ciljeve”.
Ovom knjigom na svjetlo izlazi Meštrovićevo djelo u svojem punom sjaju, ali sada pod trijeznim svjetlom za kojim se ovdje dugo vapilo. Pisac rijetke akribičnosti, temeljitosti i znanstvene znatiželje koji ima smisla i za životne mikrologije i digresije, koji ima puno dobroga i točnijega reći u prilog Meštroviću i njegovom djelu, ima i sluha za drugačija nepovoljnija mišljenja o njemu. Stoga je ovu knjigu, rođenu iz doktorske disertacije, učinio živim i dinamičnim štivom, a ne krutim znanstvenim oblikom namijenjenima odabranom uskom znanstvenom kružoku.