Rad “Bosnian Girl” Šejle Kamerić mjesto je opće kulture, umjetnici ga često reinterpretiraju, kao što je jučer u Muzeju suvremene umjetnosti učinila mlada autorica Smirna Kulenović, mlađe ga generacije postavljaju za profile na svojim društvenim mrežama.
Jedan je od onih radova koji su zaživjeli svoj vlastiti život, koji gotovo da se osamostale od umjetnika i imaju svoj vlastiti put. A Šejla Kamerić jedna je od najutjecajnijih umjetnica s ovih prostora, s velikom međunarodnom izlagačkom biografijom, od New Yorka, preko Londona, do Venecije.
Rad za London
Mnoštvo je njezinih poznatih radova. Publiku u Londonu tako je nedavno oduševila radom za “Welcome Collection”, kojim je istraživala ulogu forenzičke medicine u suvremeno doba i u sklopu kojeg su posjetitelji morali ući i u hladnjaču za mrtvace. Bavila se i kritikom konzumerizma: u radu “30 godina kasnije” prekriva lice rukama optočenima draguljima, poruka je da je društvo zaslijepljeno potrošačkim mentalitetom. Napravila je i više filmova, film “Sreća” inspiriran je “Nebeskim zaručnicima” Mirka Kovača, dok “1395 dana bez crvene” (u suradnji sa Anrijem Salom) svjedoči o ratnom sarajevskom razdoblju kada se preporučalo da se ne nosi crvena jer je upečatljiva za snajperiste.
Razgovor za Jutarnji započinjemo radom “Bosnian Girl”, crno-bijelom fotografijom, autoportretom umjetnice, koja se na ulicama Sarajeva pojavila 11. srpnja 2003., na godišnjicu pada Srebrenice, a preko koje je bilo ispisano “Nema zuba... Ima brkove... Smrdi kao govno...? Bosanska djevojka!”) na temelju grafita koji je nepoznati nizozemski vojnik ispisao na zidu kasarne u Potočarima devedesetih godina. Rad se danas nalazi u fundusu zagrebačkog MSU. Pitam ju za uvjete kada je nastao rad i njegovu percepcije danas:
“Rad je nastao u vrijeme kad se nije dovoljno govorilo o Srebrenici, za neke je to bila suviše bolna tema, drugi su šutjeli negirajući zločine, a javnost je bila nedovoljno informirana. Prva presuda za genocid donesena je 2004., godinu dana nakon nastanka rada, i stvari su se dosta promijenile nakon toga, danas je Srebrenica simbol stradanja. Napravljen je u suradnji s fotografom Tarikom Samarahom.
'Glasačka kutija'
Predrasude
On je bio među prvim fotografima kojim je bilo dozvoljeno da uđu u tvornicu akumulatora u Potočarima, koja je služila kao kasarna za UN vojnike zadužene da štite “sigurnosnu zonu” Srebrenice, a kasnije kao mjesto gdje je dogodio genocid. Pored vidljivih tragova stradanja, Tarik je na zidovima tvornice našao i fotografirao grafite koje su ispisali nizozemski UN vojnici. Jedan od njih je bio i onaj o Bosanskoj djevojci. Moja reakcija na taj grafit je bila trenutačna. Rad je nastao brzo i bez puno promišljanja o tome što će značiti u budućnosti. Bilo mi je bitno da se konfrontiram, da pokažem paradigmu rata i ukažem da su predrasude dio problema. One su zločin, a svi mi smo i žrtva predrasuda i počinioci istih.
Vjerujem da je rad “Bosnian Girl” s vremenom dobio i nova značenja, postao dijelom jedne univerzalne priče o ratu. Danas, petnaest godina nakon njegova nastanka, puno se više govori o stradanjima žena te seksualnom nasilju koje se provodi u ratovima. Drago mi je da ‘Bosnian Girl’ još može adresirati probleme, no bila bih najsretnija da na njega možemo gledati samo kao na dio povijesnog narativa koji se ne može ponoviti.”
Koliko je umjetnik obilježen mjestom u kojemu se rodi? “Mnogo je stvari koji nas odrede bez da na to imamo ikakva utjecaj, mjesto rođenja sigurno je jedno od njih. Ne vjerujem da je to presudni faktor, život nije tako jednostavan. Stvari se mogu promatrati iz mnogo kuteva. Sama činjenica da o ovakvim stvarima imamo vremena promišljati govori o tome da smo na privilegiranom mjestu. Ono što je mene mnogo više obilježilo nego mjesto rođenja je to što sam preživjela četiri godine rata u opkoljenom Sarajevu. Možda baš zbog toga vjerujem da umjetnost treba da se obazire na svijet oko sebe, da ukazuje na problem, da bude ne samo zabava ili utočiste već i korektiv društva.”
Danas živi na relaciji Sarajevo - Berlin: “Vjerujem da mi takav život daje slobodu. Mogu sagledavati stvari s distance. Ne osjećam lojalnost koja bi me spriječila da budem kritična prema dvjema različitim sredinama zemljama kao što su Njemačka i Bosna. S vremenom, sve me više privlači da dio vremena provodim bliže prirodi, pa Istra postaje moje treće životno odredište.”
Na skupnoj izložbi “I Am The Mouth” koja se trenutačno može pogledati u MSU izlaže dva rada. Jedan je glasačka kutija, oblikovana poput skulpture, no zatvorena: simbolika je jasna. Drugi je rad nastao u visokoj trudnoći, riječ je ponovno o autoportretu, umjetnica je u ulozi Pierrota, a naziv je “Embarazada”: “U jednoj fazi svog djetinjstva bila sam opčinjena Pierrotom. Fascinirali su me njegova ljepota, nježnost i elegancija. Usprkos nepravdama s kojima se suočava i tragedijama koje mora podnositi on odabire da bude naivan. On nosi bijelo jer kaže - ne trebaš me ubiti, već sam mrtav.
Kao djevojčici su mi ta saznanja bila izuzetno važna. Ali onda, možda zbog rata a možda i zbog odrastanja, sasvim sam zaboravila na njega. Sjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije u vrijeme dok sam bila trudna sa svojom kćeri. Razmišljala sam o svim ulogama koje se ženama nameću, ali i onim koje same biraju, te vlastitoj poziciji umjetnice i majke.
'Embarazada'
Pojam stida
Veza s likom Pierrota se prirodno vratila, on je alter-ego umjetnika, i on, kao i žena, trudnica, prisiljen je prihvatiti stigmu i tako se zaštiti. Kroz naslov rada poigravam se pojmom stida tj. sramote koji se nažalost vezuje s trudnoćom (embarazada na španjolskom znači trudnica, a embarrassed na engleskom sram). Ja pokazujem sebe nagu, svoje trudno tijelo kao ogoljeni objekt postavljen u kutu kuće kao dekoraciju. Ali sve to je samo poza, prostor oko mene nije stvaran, puka je scenografija.
Uloga je svjesno odabrana da bi se narugalo nametnutom poretku. Ja sam Pierrot i kažem: i ne trebaš me ubiti jer je moj lik već mrtav ali i ti si. ”U posljednje vrijeme niz se slavnih glumica slika bez odjeće u visokoj trudnoći za glossy magazine. Kako gleda na taj trend? “To što su aktovi trudnica sada mainstream, to je pozitivan znak promjena u društvu. Tijelo trudnice je predugo bilo sakriveno, a golotinja nas ne treba šokirati. Trudnice se slikaju gole jer to mogu i žele.”