Na samom ulazu na izložbu “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel - povijesni susret učenika i učitelja”, koja se večeras otvara u Umjetničkom paviljonu, nalaze se tri slike.
Jedna je autoportret Alexandera Cabanela, drugi Vlaha Bukovca, obojica s bradicom kakva je bila u modi onog doba, koja bi se gledajući iz današnje perspektive mogla nazvati hipsterskom. Obojica su naslikala sebe na tamnoj podlozi kako gledaju prema promatraču. Između ove dvije slike je slikarska studija lijeve ruke. Tu je studiju naslikao Bukovac. Postav je precizan uvod u temu izložbe jer se odnosi na anegdotu kako su se njih dvojica uopće upoznali.
Naime, Bukovac se te 1877. godine želio prijaviti na parišku likovnu akademiju, i to kod najboljeg profesora, a to je bio ugledni Cabanel, no cavtatski je umjetnik, kad se poželio upisati, prekršio sve rokove. Uvijek domišljat, zamolio je Cabanela za sljedeći dogovor: ako naslika i pokaže mu sliku koja će ga oduševiti, ovaj će ga, mora mu obećati, primiti. Tako je i bilo, a studija ruke se danas čuva u cavtatskom muzeju, u umjetnikovu rodnom gradu.
Cabanelova slika 'Izgubljeni raj'
Moje gnijezdo
A kako je, među ostalim, rekao povjesničar umjetnosti koji trenutačno najbolje poznaje Bukovčev opus Igor Zidić, na jučerašnjoj konferenciji za novinare: “Vodio sam se u postavu željom među ostalim i da pokažem koliko je Cabanel bio dobar učitelj. Dobar je učitelj onaj koji me nešto nauči, no koji istovremeno omogućuje da se nastavlja dalje, razvija. A za Cabanela, o njegovoj kvaliteti, svjedoči popis svih đaka koji su kod njega studirali (njih šest stotina, op.a.). Kod nas bi bio pandan Ljubo Babić, ako pogledate koliko je najvažnijih slikara Babićevog razdoblja, njih više od polovice, studiralo upravo kod njega, jasno vam je što želim reći”.
Cabanel je bio i u žiriju pariškog salona, te je često pozivao i svoje studente na izlaganje i, kako nastavlja Igor Zidić, bio je “veći slikar nego što je tumačila kasnija kritika”. Igor Zidić je autor izložbe zajedno s Michelom Hilaireom s francuske strane, stručnjakom za Cabanela, a partner izložbe je, uz Umjetnički paviljon, Muzej Fabre iz Montpellierea. U postavu je još nekoliko portreta koje je naslikao Cabanel, primjerice i Sophie i Berte Cabanel, njegovih nećakinja, a i Bukovac je često slikao obitelj, svoju sestru, pa suprugu Jelicu, kćeri i sina. Najpoznatija slika ove tematike, “Moje gnijezdo”, također se može pogledati na izložbi.
Dominacija portreta
Kako je Cabanelovih slika dvanaest na izložbi, a Bukovčevih radova preko sto, pa su bile potrebne i posebne pregrade u postavu, naglasak je na Bukovcu. Dominiraju upravo portreti. Nekoliko je portreta djece, primjerice, poredanih jedni pored drugih.
Od Cabanela je, pak, uz sliku “Albayde” iz Muzeja Fabre u Montpellieru, najvažniji rad “Izgubljeni raj”, slika koja se nalazi u samom centru postava izložbe, inače iz pariškog Muzeja d’Orsay, a kako tumači Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona: “Slika je nastala 1860. godine po narudžbi, kada je od francuskog umjetnika zatražena kompozicija koja se sastojala od trideset slika. Te su slike izgubljene, uništene za Drugog svjetskog rata. Sačuvana je slika izložena u Zagrebu, “Izgubljeni raj”, koja je zapravo bila predložak za original koji je izgubljen. To je i jedini put ikad da je Cabanel ponavljao kompoziciju.”
Jasminka Poklečki Stošić i Igor Zidić
Pisali smo već o najvećem otkriću izložbe, slici “Putifarova žena”. U postavu stoji na jednom zidu uz “Andromedu” koja se nalazi inače u Ljubljani, te uz znamenitu “Veliku Izu”, koja se nalazi u zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, svojedobno hit sliku u pariškim krugovima, nastalu po jednom šund romanu. Slika “Putifarova žena” prvi put je izložena je i 1886. godine, izuzetnih dimenzija, 176 puta 256 centimetara, nalazi u se privatnoj kolekciji. U literaturi je ova slika zabilježena, no desetljećima se nije znalo gdje se nalazi.
Žižićev film
Osim “Putifarove žene”, čiji vlasnik nije poznat, iz privatne su zbirke i “Dalmatinski ribari”, ispod kojih se u katalogu izložbe može pronaći potpis da pripadaju zbirci Kurjak, i još niz slika iz privatnog vlasništva, npr. dojmljiv prikaz crvenokose djevojke uz kinesku vazu, rad iz 1904. Iz Muzeja Jugoslavije iz Beograda je i portret dame pri toaleti, a posudbe su, moglo se čuti na jučerašnjoj konferenciji za novinare, iz niza muzeja, Zagreba, Cavtata, Rijeke, Splita, Beograda, Ljubljane, Novog Sada...
Posebna su faza i pleneristički radovi, mahom pejzaži. U centru paviljona projicira se i film Bogdana Žižića, snimljen o Bukovcu. Na izložbi su i neke studije, primjerice, pojedinih aktova, postavljene tih uz akt kakav je naposljetku nastao, kako bi posjetitelj imao uvid u slikarsko razmišljanje umjetnika i sl.
Izložba je podijeljena po temama, kronološki počinje s pariškim razdobljem, počeci nisu uvršteni jer je to kako tumači Zidić amaterizam, Bukovac je u počecima darovit početnik koji još nema ozbiljnih slika, završava do pred umjetnikovu smrt. Zidić je napravio i jednu od zanimljivijih usporedbi Cabanela i Bukovca na temu Adama i Eve, kao što je to, prije njega, učinio i njegov učitelj. “Na toj se temi vidi razlika dvaju karaktera. Na Bukovčevim slikama Adam i Eva su nasmijani, zaigrani, u erotskoj igri. U Cabanela to je trenutak izgona iz raja, pojavljuju se Bog, sudac, anđeli s mačevima. Adam i Eva su prestravljeni”.
Povod je izložbi 120. godina Umjetničkog paviljona, Bukovac je osnivač, a ako se zna što se radi, onda izložba pojedinog autora, koliko god zaredalo njegovih izložbi, naprosto ne može biti dosadna.