Stari plac na Trnju lokacija je za koju sam osobno vezana. Živim relativno blizu, gotovo svakodnevno prolazim po njemu. Do prije nekoliko godina na nekoliko se preostalih štandova mogao kupiti domaći grincajg ili nekoliko jabuka. Više nema niti jednog štanda. U popodnevnim satima znaju se ovdje okupiti stanovnici kvarta na čašici razgovora. Većina je i dućana zatvorena, radi samo jedan. Zatvoreni su lokali, vidljivo je još po natpisima, nekad bile pčelarske centrale, brijački saloni, mesnice. Mesnica je imala važnu ulogu i u filmu.
Mesara je povezanog s gangsterima ovdje glumio Fabijan Šovagović u Tadićevom filmu "San o ruži" i ispred te se mesnice odvio obračun koji je okosnica filma. Moja prva umjetnička asocijacija na plac, pak, panoramske su crno-bijele fotografije Ivana Posavca, koje dočaravaju atmosferu kasnog trnjanskog popodneva, snimljene početkom dvijetisućitih. Trnje je i prvi kvart u kojemu je ovaj fotograf živio po dolasku u Zagreb, pa postoje i Posavčeve fotografije ovog kvarta nastale početkom 70-ih godina.
Povećanje prodaje
Uglavnom, nije mi jednom palo na pamet kako bi ovaj plac bio dobra kulisa za dijalog s umjetnosti. I zato me veseli da su za izložbu "Dizajn u gradu 2" odlučili odabrati upravo ovu lokaciju. Radovi koji će biti izloženi od četvrtka upravo se postavljaju u izloge starih dućana. Zagreb je i inače posljednjih godina ojačao u festivalima i izložbama koje se odvijaju na javnim lokacijama, od festivala "Okolo" pa nadalje. Ovi festivali, uopćeno gledajući, imaju ponekad programe jače od galerijskih.
Prvu izložbu "Dizajn u gradu" imali smo prilike gledati prošle godine, ovo je druga. Izložba je dio projekta Centra oblikovanja svakodnevice, surađuju s više institucija, a sve će biti objedinjeno i u Mreži dizajnerskog sjećanja, online arhivi koja će biti dostupna krajem listopada.
Želja je kroz odabrane predmete iz povijesti dizajna ukazati na specifičan odnos dizajna i svakodnevnog života, odnosno uloge dizajna u oblikovanju našeg okruženja. Ove godine to čine kroz tri poglavlja: higijena, kućanstvo i kazališni plakati.
Često su pojedini dizajneri bili i umjetnici i spretni marketinški stručnjaci. Uzmimo primjer Željka Borčića. S jedne je strane jedan od začetnika nove konceptualne prakse, onima koji tu praksu prate poznat je Borčićev Prvi svjetski psiho-kibernetički superautoportret iz 70-ih.
S druge strane, radi na području produkt dizajna, oblikuje ambalaže i oglase za Saponiju, za Lahor i Zirodent, Ledo i sl. Upravo radove koje je oblikovao za Lahor, prepoznatljive po plavo-zelenim prugama, gledamo i na izložbi na placu na Trnju. Inače, ne znam koliko je poznato široj publici, autor oblika sapuna Lahor naš je poznati kipar Ivan Kožarić. I statistički podaci iz doba kad nastaje sapun idu u prilog dobrom dizajnu: sapun se prije Borčićeva i Kožarićeva redizajna prodavao u tri milijuna komada, a nakon redizajna 1972. godine prodaja je skočila na 35 milijuna.
Podatak koji bi mogao biti zgodan i za današnje vlasnike mnogih firmi.
Arsovski i Cuculić
Boris Ljubičić, pak, godinama je surađivao s tvrtkom ambalaže deterdženata za rublje i suđe Labud, što smo mogli vidjeti i na njegovoj izložbi “Jednina množine - simbol, znak, logo, brand” u Galeriji HDD, pregledu Ljubičićevog rada u području dizajna zaštitnih znakova i logotipa najrazličitijih institucija, tvrtki, manifestacija i proizvoda od kraja šezdesetih do danas. Jedan od najpoznatijih je upravo bijeli labud, koji gledamo i na ovoj izložbi. Ljubičić mi je svojedobno objasnio kako je nastao prepoznatljivi znak: s fotografom Sinišom Knaflecom u Maksimiru je pokušao snimiti labuda koji je neprekidno pred njima bježao.
Upravo je ta neuhvatljivost grafički pretvorena u znak: valovite linije u kvadratu koje predstavljaju vodu prolaze kroz siluetu ptice. Ljubičić je za Labud radio i liniju deterdženata. Kredo mu je bio da ne radi ništa što se tiska ispod pet tisuća komada, jer želi široku distribuciju dizajna. Dizajna koji nije potpisan, no ostvaruje svoj kulturno civilizacijski cilj.
Imala sam prilike prije više godina razgovarati s dizajnericom Marijom Kalentić, koja je od 1963. niz godina, bila kućnom autoricom kozmetike Neva. Otkrila ju je prilikom jednog istraživanja kustosica Koraljka Vlajo. U poslijeratno doba dizajneri se, naime, nisu potpisivali, već se sve smatralo da je dizajn dio kolektivnog identiteta. No, kozmetiku Neva prepoznala je struka pa je skoro na godišnjoj bazi dobivala strukovne nagrade.
Na izložbi gledamo, među ostalim, Kutiju za parfem i kolonjsku vodu Tabac. Bavimo se većinom higijenom, no valja reći da izložba pokazuje i povijest Odjela dizajna Končar od 1971. do 1990. prikazujući važnost uloge dizajna u oblikovanju malih kućanskih aparata, među kojima su Električni mlinac za kavu MIKI, Električna grijalica zraka EK-RS i sl. Alire Hrabar Oremović istražuje, pak, angažman dizajnera Tomislava Hrabara u tvornici emajliranog posuđa Gorica.
Zaseban dio izložbe, izvan starog placa na Trnju, a na sljedećim lokacijama: Ulica Republike Austrije, Tratinskoj, Vlaškoj, Primorskoj i Zvonimirova, kazališni su plakati koje potpisuje niz autora, odnedavno preminulog maga Mihajla Arsovskog do suvremenog majstora plakata Vanje Cuculića.