ROBERT FRANK

ODLAZAK JEDNOG OD NAJVEĆIH AMERIČKIH FOTOGRAFA 20. STOLJEĆA Pokazao je ljude izmučene rasizmom, političarima, zatrovane medijima i slavnim ličnostima

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 14.09.2019. u 22:32

September 10, 2019: FILE: ROBERT FRANK, one of the world’s most influential documentary, Image: 272598612, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press
Profimedia, Zuma Press

Robert Frank

 

Robert Frank bio je moj uzor i moj putokaz, uz Leeja Friedlandera. Otvorio mi je oči gdje se fotografija treba kretati, u kojem smjeru treba ići, kako rješavati određeni fotografski problem. Naprosto me dotaknulo ono što radi. Bio je klasični fotograf, njegove su kompozicije sjajne, iz njih se i vidi poštovanje prema čovjeku, protagonistima njegovih radova. Moja je generacija cijenila, u doba svojeg formiranja, većinom Henri Cartier-Bressona. za mene je frank bio uzor. ako me nešto ošamarilo, ako mi je nešto dalo ohrabrenje u bavljenju fotografijom, to je bio robert frank”, govori nam naš poznati Ivan Posavec. Osim Ivana Posavca, sličan pristup fotografiji, sličan pristup čovjeku, naći ćemo u djelima još nekolicine naših autora, među njima je primjerice Mladen Tudor s ciklusom Gastarbajtera.

Mnogi će na vijest o smrti Roberta Franka gledati kao na kraj jedne čitave epohe u američkoj fotografiji, koja je znala biti uzor i mnogo šire. Samo par dana, nakon što je umro Peter Lindbergh, velikan koji je definirao lice mode i lice ulica devedesetih godina prošlog stoljeća, svjetska je fotografija izgubila i Franka. Lindbergh je, doduše, bio u ranim sedamdesetim godinama, Robert Frank umro je sa devedeset i četiri godine.

Najpoznatija njegova fotografija, Trolejbus, snimljena 1955. godine u New Orleansu, našla se na naslovnici njegove knjige “Amerikanci”. I da je samo tu fotografiju snimio, za Franka bi se moglo reći da je definirao čitavo poslijeratno američko razdoblje, onako kako je Dorothea Lang, snimkom majke i djeteta definirala ono prijeratno. Gledaju prema nama ljudi iz trolejbusa, i djeca i odrasli, u trolejbusu koji je i dalje odijeljen po rasama i po socijalnim statusima. Najintenzivniji je prijeki pogled postarije gospođe koja gleda direktno prema fotografu. U tu je godinu dana, koliko je putovao, Frank snimio 27 tisuća negativa, samo ih je osamdesetak pažljivo odabrao za knjigu.

 

Automobilom kroz Ameriku

Frankova je obitelj u Ameriku došla iz Europe, iz Švicarske. Brzo po dolasku sjeda u Ford i putuje čitavom Amerikom, snimajući svojom Leicom crno-bijele fotografije. U starom je automobilu, koji se po putu često znao kvariti, na stipendiji koju je dobio, Guggenheim, proputovao je četrdeset i osam zemalja. Avantura nije nedostajalo. U Arkansasu su ga, kasnije je pričao, radi stranog naglaska, europskog konjaka, i poslova koji su im se činili sumnjivima, na par sati strpali u zatvor, optužnica je glasila “da je komunist”. Niti im se svidio naglasak, niti način na koji je prikazivao Ameriku.

Knjiga fotografija “Amerikanci” je objavljena 1958. godine, prvi put, no doživjela je mnoga izdanja, utjecala je na redatelje, glazbenike, pisce, vizualno je formirala čitavu jednu epohu. Nije slučajnost da je predgovor pisao Jack Kerouac pišući kako Frank bilježi među ostalim trenutak kada “sunce prži, a muzika se čuje iz jukeboxa ili s obližnjeg sprovoda”. U svakom slučaju, nije teško naći poveznice među dvojicom. Inspiraciju za nekoliko pjesama, u intervjuima je to često spominjao, dobio je i Bruce Springsteen, upravo u Frankovim fotografijama. Slikar Ed Ruscha, pak, rekao je da se sjeća točnog trenutka kad je prvi put ugledao Frankove fotografije. Kritičarka Janet Malcom jednom ga je prilikom nazvala “Manetom nove generacije”. Nisu svi bili, odmah, oduševljeni, drugi su tumačili da se vidi gorčina u prikazima, pitali su se zašto s toliko ogorčenja, s toliko iskrivljenosti pokazuje zemlju koja ga je primila. Izazivao je savršenu sliku koju je ova zemlja željela pokazati, bilježio je stvaran život, snimao je ogorčene starce, mlade ljude, neslaganje, nezadovoljstvo. Sam je u jednom intervjuu rekao da mu je dosta bilo romantičarskog pristupa, “želio sam pokazati što sam uistinu vidio, jednostavno i čisto”.

Danas se svi američki i svi svjetski mediji opraštaju od ovog velikana. Sarah Greenough, kustosica fotografije u National Gallery of Art, za The Washington Post je rekla kako je Frankova veličina, među ostalim, bila u tome da je išao protiv klasičnih struja vremena, “većina je časopisa slavila američki način života kroz optimistične prizore poput majke s pitom od jabuka, Frank je počeo prikazivati ono što je iza ovih površnih prizora, postavljajući ona pitanja s kojima se Amerika bori i dan-danas. Pokazao je ljude izmučene rasizmom, lošim političarima, zatrovane od strane medija i slavnih ličnosti...”.

The New York Times, pak, piše među ostalim o Franku kao o “nepriznatom ocu estetike koja je šezdesetih godina prepoznata kao snapshot estetika, riječ je o stilu, osobnom pristupu, koji je bilježio spontanost, autentičnost trenutka”. Upravo je to bila estetika kojom je utjecao na mnoge autore, među kojima je i naš Ivan Posavec, i upravo o toj estetici Posavec i govori.

 

Odricanje od uzora

Robert Louis Frank rođen je u Zürichu 9. studenoga 1924. godine. Još tijekom studija u Švicarskoj Frank se divio radu Henrija Cartier-Bressona, suosnivača Magnuma, doduše kasnije se “odrekao” ovog uzora, rekao je da ta vrsta fotožurnalizma previše pojednostavljuje stvari. Najviše su na njega, nakon što se obitelj iz Švicarske preselila u Ameriku, utjecale slike Edwarda Hoopera.

Radio je tijekom godina za Harper’s Bazaar, Fortune, Life, Look, McCall’s, Vogue. Snimao je i svoja putovanja po Engleskoj i Peruu, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina.

Snimao je i filmove. S grupom u kojoj su bili Jonas Mekas, Peter Bogdanovich i još nekoliko nezavisnih redatelja osnovao je New American Cinema Group.

Iza njega je ostala udovica, druga supruga, umjetnica June Leaf, s kojom je u braku od sedamdesetih godina. Imao je dvoje djece, Andrea je poginula u prometnoj nesreći u Guatemali, 1974., i to ga je slomio, a Pablo je umro 1994., prije toga je godinama bio bolestan.

Jednom je rekao: “Kad ljudi gledaju moje fotografije, želim da se osjećaju kao da su dvaput pročitali strofu pjesme”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo