Denis Vujičić nije nepoznato ime kada je riječ o kolekcionarima umjetnosti, no dosad nije javno predstavio svoju zbirku. Sada je to učinio knjigom "To Live a Quiet Life", čiji je urednik Tevž Logar, na kojoj je surađivao s Anom Janevski, Rafaelom Dražić, Ivanom Andabakom i Damirom Fabijanićem, i koju je predstavio u Muzeju suvremene umjetnosti. Izdavač je Verlag für moderne Kunst.
U zbirci Vujučić je, listamo, više od 300 umjetnina, djela Knifera, Srneca, Bakića, Marine Abramović, Šejle Kamerić... Rad Borisa Demura "Nisam lud da slikam buržujske slike", Stilinovićev "Poor Man Has No Friends", Grubićev rad "Velvet Underground". Iako je zbirka i šira, u knjizi su predstavljena većina djela umjetnika s područja bivše Jugoslavije.
Nazire se temeljna misao u profilu zbirke, no kolekcionara pitamo da nam bolje pojasni. "Osobni asocijativni proces je ono što definira razvoj zbirke. Jedno djelo otvara misao o drugom djelu, nevezano uz vremensko razdoblje, tehniku ili autora. Važan trenutak u definiranju pravca u stvaranju zbirke bio mi je tekst Vere Horvat Pintarić iz 1964., u kojem autorica spominje ‘neodrživost lokalnih kriterija vrednovanja‘ i dodaje: ‘U prvom planu je pitanje na koji je način umjetnost lokalnih sredina uključena u suvremena zbivanja na globalnoj sceni‘. Tu ideju slijedim i danas".
Odrasli ste, može se pročitati u knjizi, u Folnegovićevu naselju, definirali ste kvart kao "sretnu periferiju socijalizma". Koliko vas je formiralo odrastanje u Folki, koliko izlasci u grad, Eurokazova gostovanja La Fura dels Bausa, Bauhaus, Cave, pitamo našeg sugovornika? "Važni za naše odrastanje u kvartu bili su i neki socijalni, odnosno antisocijalni momenti, strogost škole nasuprot realnosti popravnog doma pokraj škole, dinamičnost zagrebačkih kvartovskih ulica 80-ih. Kasnije, u srednjoj (jezična), uživali smo u tom vlastitom intelektualnom snobizmu izbora muzike ili knjiga koje smo slušali i čitali. Mislim da su upravo takva adolescentska iskustva snažno oblikovala moj ‘alternativni‘ ukus, pa isto tako i afinitet prema određenoj umjetnosti". Živio je, prirodom posla, neko vrijeme u Amsterdamu i Varšavi. No, odlučio se vratiti u Zagreb. "U Zagrebu je ljubav i puno dobrih umjetnika." Želio je upisati studij povijesti umjetnosti, no upisao je medicinu. Medicinu danas ne prakticira? "Imao sam veliku dilemu i usprkos lošijim ocjenama iz predmeta koji su se bodovali za studij medicine, odlučio sam se za taj put. Potpuno kontraintuitivno, kao i puno stvari u mojem životu, no važan mi je bio izazov i istraživanje vlastitih granica. Moj posao je danas vezan uz medicinu, iako je ne prakticiram. Studij medicine, prema mojem mišljenju, najbolja je i najteža vježba za ‘multitasking‘, svima toliko važan i potreban u životu".
Janson kao utjecaj
Na sve nas koji smo rođeni 70-ih, a zanima nas ovo područje, rekla bih, ponajviše je utjecao Janson. I na vas, koliko sam mogla pročitati u knjizi. Svidjela mi se anegdota o tome kako ste još u školi učili kako izgovarati "Duchamp" pravilno... "Zaista, Janson je kriv za sve! U srednjoj školi sam od tatina prijatelja (tek nedavno sam saznao da je taj čovjek u to vrijeme bio asistent Toma Gotovca) dobio na poklon Jansonovu ‘Povijest umjetnosti‘. Sjećam se kako sam je listao tjednima; stari Egipat, srednjovjekovna umjetnost, pa Piero della Francesca, Michelangelo, Delacroix, Paul Cézanne, Pablo Picasso, i onda, odjednom, suvremena umjetnost o kojoj smo ponešto učili u školi. Puno godina kasnije, kod roditelja sam pronašao taj primjerak Jansona; listajući ga, naišao sam kako iznad jedne reprodukcije Marcela Duchampa piše D I Š A N. Zapisao sam si tih godina kako se ispravno fonetski izgovara". Otac mu je kolekcionar satova, odlazio je na sajmove antikviteta. Koliko je utjecao na njega? "Puno sam naučio od oca; kako prepoznavati vrijednost, kako donositi odluke, no najvažnija stvar koju sam od njega naučio jest upornost".
Prve je radove kupovao, piše u knjizi, da ih stavi na zid. A danas? "Danas uglavnom kupujem one radove koji se ne mogu staviti na zid. Osnovna ideja je pogled na zbirku kao cjelinu, interes za ‘šumu‘ u odnosu na ‘pojedinačno stablo‘, no najvažniji razlog uvrštenja određenog djela u zbirku jest emocija koju ono u meni izaziva, bez obzira na tehniku ili medij u kojem je nastalo. Otkako sam upoznao suprugu Ivanu, koja je profesionalno vezana uz vizualnu umjetnost kao ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), naši razgovori o umjetnosti napravili su tektonski pomak u mojem pogledu na kolekcioniranje. Prije sam smatrao da je izložba zbirke i knjiga o njoj svojevrsni kraj, no Ivanin stav je, sad razumijem, potpuno ispravan, da je to tek početak. U razgovoru s njom počeo sam razmišljati o tome što je pred nama, pa i o tom artu koji se događa sada pred nama, te o mogućoj ulozi privatnih zbirki u kreiranju javnih kulturnih politika".
Družio se i s mnogim umjetnicima, s Piceljem je, primjerice, odlazio na džez koncerte. Govori s kojim se još umjetnicima družio. "Druženja s umjetnicima su oduvijek bila važan segment mojeg educiranja, u čemu moram istaknuti Gorana Trbuljaka, Deana Jokanovića Toumina i Bracu Dimitrijevića, među brojnim drugima… Sve umjetnike čiji su radovi u kolekciji nastali u 21. st. i osobno poznajem. S velikim brojem tih ljudi uspostavili smo Ivana i ja bliske, prijateljske odnose, ne samo da im dolazimo u studio, nego se i privatno družimo. Smatram velikim privilegijem mogućnost da vidim nove slike Davida Maljkovića, video Damira Očka ili kolaže Marka Tadića prije nego što budu izlagani". I njegova supruga Ivana Andabaka (ravnateljica HDLU) u svijetu je umjetnosti, pa govori koliko utječu jedno na drugo na tom polju: "Imamo jednu našu sintagmu koja glasi ‘oni sve zajedno‘".
Spomenik Titu
Spominje u jednom trenu odgovornost kolekcionara: "Kolekcioniranje može lako postati, ako je lišeno odgovornosti, svojevrsna negacija umjetnosti. Zatvaranjem ‘unutar svoja četiri zida‘ umjetnički rad je tako namijenjen samo užitku vlasnika, a djelo stvoreno u kontekstu nekog vremena, prostora ili ideje postaje objekt fetišizacije, skriveni objekt strasti kolekcionara. Smatram da kolekcionari imaju odgovornost u načinu na koju nabavljaju, pohranjuju i izlažu umjetnička djela iz svojih zbirki. Umjetnost, pa tako i zbirka umjetnosti kao ukras društvu, a ne ukras u društvu, ono je što me zanima".
U knjizi se može pročitati i da je, nakon toliko godina, zaključio da zbirka oblikuje njega, a ne on nju. Pojašnjava: "Knjigu ‘To Live a Quiet Life‘ koju smo predstavili u MSU možemo shvatiti kao raspravu o umjetničkoj zbirci Vujičić, a misao koju spominjete proizlazi iz ideje da kolekcionar izvlači predmete, tj. umjetnička djela iz njihovih postojećih odnosa i povezuje ih u jednu novu cjelinu, zbirku. Povijesni predmet tako, u biti, dobiva novi život u sadašnjosti, relevantan za dano vrijeme i prostor. Taj suodnos umjetničkih predmeta u zbirci kao cjelini, a ne skup pojedinačnih, izoliranih predmeta, uz istraživanje i učenje, postao je smisao mojeg kolekcioniranja".
Objašnjava i kako dolazi do radova: "Provenijencija tj. porijeklo djela spada u najvažnije faktore u odluci uvrštenja nekog djela u zbirku. U nedostatku sustava prodajnih galerija, kupovanje od umjetnika, nasljednika umjetnika ili na tzv. sekundarnom tržištu aukcija neki su od sigurnijih načina kupovanja umjetničkih radova".
U kolekciji je i monumentalna skulptura Vojina Bakića "Dijagonalno razvijena površina" iz 1963., njezina maketa je bila prijedlog za spomenik Titu. Objašnjava kako je došao do tog rada: "Riječ je o povijesnom Bakićevu djelu koje nikad nije realizirano kao spomenik. Kupio sam ga od obitelji umjetnika, mislim da smo i unuke Vojina Bakića i ja sretni zbog činjenice da je sad u Zbirci Vujičić".
U zbirci ima i rad "Balkanski barok" Marine Abramović. Moram priznati da mi je to jedan od najdražih radova koje sam vidjela uživo. Složit će se sugovornik: "Djelo je to u kojemu je teško uživati kao u estetskoj kategoriji, kao u ‘lijepoj slici‘. Iako svojom pojavnošću šokira, njegova poruka je univerzalna i humana, i siguran sam da, gledajući ga, rijetko tko može ostati ravnodušan". U knjizi se naš sugovornik prisjetio da je ta umjetnica jednom novinaru, na upit o prodaji umjetnika, s čuđenjem odgovorila protupitanjem - što će prodavati, pa riječ je o performansu. No, mnogo se toga promijenilo... "Tržište umjetnosti važan je prostor u trokutu umjetnika, galerija i muzeja te publike, pogotovo kolekcionara. Za razliku od predmeta, slike ili skulpture, prodaja ‘umjetnosti kao ideje‘ postoji tek od 60-ih godina, pojavom konceptualne umjetnosti. Performans kao umjetnička forma prodaje se danas ravnopravno kao i ostale klasične forme umjetničkog izraza, kao autorizirani videozapis i/ili fotografije istog ili kao u slučaju Nore Turato, kao objekt kojim se dio tog performansa materijalizira".
U knjizi se može pročitati i da je prvo sakupljao satove, što je bila i strast njegova oca, te da je slike počeo sakupljati prodajom tih satova. Mnogi kolekcionari kupe nešto sasvim drukčije na samom početku od onoga kako se njihova zbirka kasnije profilira. No, on je prvo kupio Srneca. Reklo bi se da je odmah znao što će: "Prije bih rekao da sam odmah, tj. vrlo brzo znao što neću. Moj interes se formirao iz kontinuiranog istraživanja i učenja. Nije nimalo čudno započeti zbirku s djelima Exata 51 ili Novih tendencija, kao primjerima visoke estetike modernizma, nečime što je skladno i ‘lijepo‘, a ujedno i formom (slika, skulptura) lako razumljivo. Moj svijet se potpuno otvorio kad sam ušao duboko u područja Nove umjetničke prakse uvodeći u zbirku radove umjetnika kao što su Boris Demur, Marina Abramović, Braco Dimitrijević, Mladen Stilinović ili Goran Trbuljak. Za one koji će tek ući u kolekciju u budućnosti vjerujem da će biti uglavnom nove produkcije, radovi koji su nedavno nastali ili će tek nastati". Sakupili ste mnoga djela koja su bitna za konceptualnu umjetnost. Nisam znala da se među pojedinim kolekcionarima umjetnosti o tim djelima govori kao o "papirićima". Naravno, mnogo su više od papirića, i vama i nama, pitam Vujičića: "Takav, pejorativan način referiranja na umjetnička djela odraz je ‘više, skuplje, bolje‘ retorike koja nije prisutna samo u svijetu umjetnosti i kolekcioniranja. Učenjem i istraživanjem, upoznavanjem pravaca koji su formirali našu svjetsku povijesnu umjetničku baštinu brzo dolazimo do spoznaje da je izražajni medij (slika, skulptura, kolaž, papir, video ili performans) irelevantna kategorija u sustavu vrednovanja umjetničkog rada i njegova mjesta u povijesti umjetnosti. Lijepo kaže Boris Demur na jednom svom radu: ‘Nisam lud da slikam buržujske slike‘".
Porast cijena
Kako gleda na porast cijena pojedinog umjetnika, primjerice Knifera? Koji su faktori presudni, pitamo ga. Odgovara: "Ne razmišljam o umjetničkim radovima u tim kategorijama. Cijena rada ili njegova potencijalna buduća vrijednost nije parametar za uvrštenje rada u kolekciju, uvijek je to emocionalni odgovor koji određeno djelo provocira, pa čak i onda kad svoje trenutačne ambicije ne mogu zadovoljiti zbog materijalnih ograničenja".
Je li si mogao priuštiti sva djela koja je želio? "Smatram da je limitiranost financijama dobar korektivan mehanizam, jer inače kolekcioniranje zaista postaje natjecanje - nešto kao ‘boys and their toys‘".
Tevž Logar, kustos
Koliko i na koji način određena zbirka, ako je kvalitetna, može pridonijeti definiciji suvremenog trenutka na polju umjetnosti?
- Puno. I to na način kada kolekcija uspije uspostaviti dinamiku da si umjetnička djela nisu strana jedno drugome, da djeluju komplementarno u osmišljavanju pitanja refleksije naše okoline, onog elementa koji kontrolira i stvara opseg ljudskog druženja i djelovanja. Baš to je i taj kompleksni smjer čitanja knjige koji nastoji otkriti odnose koji nastaju u nekom određenom prostoru kao neposredna refleksija, a očituju se u umjetničinom propitivanju umjetnica i umjetnika kroz različite teme, identiteta, prirode, tijela, oblika, odnosa i sustava moći i njihovih mehanizma. Unatoč činjenici da se radi o iznimno različitim pristupima umjetničkom predmetu, jasno je da umjetnička djela u zbirci koegzistiraju, što nedvojbeno nadilazi shvaćanje umjetničkog djela isključivo kao ekonomske i simboličke valute, ali da služi za uspostavljanje drugih mogućnosti za distribuciju znanja i svijesti o stanju umjetnosti u društvu. Stoga se čini da zbirka kao takva u svom vertikalnom čitanju nastoji artikulirati umjetnički objekt u odnosu na aktualnu društvenu percepciju svijeta koji nas okružuje - stvari, ljudi i odnosa. I ako se nadovežem na Borisa Groysa, to ne isključuje mogućnosti da neki umjetnički rad izravno komunicira i sa svojim ‘povijesnim prethodnikom‘, koji zbog svog tadašnjeg gledanja u budućnost i nakon nekoliko desetljeća ili stoljeća može biti aktualan i vrlo suvremen.
Zbirka je i šira, tu su i Balka, Natalia LL, i ostali... No, odlučili ste se isključivo za djela umjetnika iz bivše Jugoslavije. Zašto?
- Istina, to je bila moja odluka kao urednika knjige. Uz djela nastala u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatskoj i okolnim zemljama od Drugog svjetskog rata do danas, Zbirka Vujičić također sadrži i značajan broj djela međunarodnih umjetnika. Oni, međutim, nisu uključeni u ovu knjigu iz jednog razloga. U samoj konceptualizaciji činilo mi se da treba biti temeljni fokus knjige na pitanju privatne zbirke (i procesa sakupljanja) u odnosu na konkretan kulturni prostor u kojem se ona nalazi. To je zato što smo željeli napraviti neki relevantan regionalni ‘case study‘ koji otkriva one skrivene kompleksne procese koji se dešavaju iza samog akta kolekcioniranja. U terminologiji vezani uz suvremenu umjetnost bi to mogli to zvati ‘invisible work‘. A za nešto tako jako je bitna ta osobna i intimna priča koja postaje integralni dio strategije kolekcionara. Kao neki antipod kolekcijama koje imaju iza sebe velike mašinerije. Meni kao uredniku bilo je jako bitno da se knjigu može čitati, ne samo kroz remek-djela umjetnosti, kronologiju, ideje, nego i kroz Denisov princip rada. Jer je to nešto što daje kolekciji identitet. I to je jako bitno ako želimo uspješno distribuirati ideju o samoj zbirci.
Zbirki ovog profila nema baš puno. Slažete li se? Zašto je tako?
- Kada govorimo o zbirkama iz regije, to je svakako istina. Ima dosta kolekcija koje se bave razdobljem poslijeratne avangarde i tamo negdje do 90-ih. A nema ih baš puno koje spajaju to i s relevantnom recentnom produkcijom. I to je to što radi razliku. Ne znam zašto je tako. Jedan od razloga je vjerojatno svakako rizik, jer radovi recentne produkcije mogu biti i rizična kupnja ako nisi pažljiv. Također jako često čujem da ljudi razmišljaju o umjetninama i kao o valuti, nešto što afirmira njihovu društvenu poziciju. U smislu, na zidovima imam Bukovca, Murtića, Knifera… Ako je to jedini razlog za kupovinu umjetničkog rada, meni je to grozno jer on nudi puno, puno više. Kada kao društvo prođemo takav ograničen proces valorizacije, tada će i umjetnost početi dobivati relevantniju ulogu u društvu i kolekcije će se početi razvijati. Nemojte me pogrešno shvatiti. Naravno, ne vidim nikakav problem ako je fokus kolekcije ograničen na neko razdoblje, medij, čak i autora. Samo sam jako kritičan u definiranju toga što kolekcija jest i što nije. Kao što sam napisao u svom uvodnom tekstu, kolekcija ili kolekcionarstvo je nešto što otvara vrata prema kulturi, jer se bavi različitim idejama o umjetničkim predmetima, što također može podrazumijevati različite procese, od očuvanja, divljenja, kupnje i prodaje, društvenih rituala, izlaganja i, ne manje važno, meditacije. Takvim procesima i simboličkim povezivanjem umjetničkih predmeta u okviru različitih projekata nastaje intiman, ali iznimno relevantan narativ. Kako ovaj narativ prelazi iz privatne u javnu sferu, tako se javlja određeni odmak od zaokupljenosti samim sobom, što otvara prostor za šire promišljanje.