BOŽO BIŠKUPIĆ

OMILJENOM MINISTRU KULTURE POSEBNO PRIZNANJE Životna strast prema umjetnosti koju nikad nije zasjenila politika

Marko Todorov / CROPIX

Nema niti jedne imalo značajnije zagrebačke izložbe na kojoj nije Božo Biškupić, i tako već godinama, iako je ovaj strastveni ljubitelj umjetnosti, izdavač, muzeolog, kolekcionar i bivši ministar nadomak osamdesete.

Kada mu je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodijelilo posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti koje mu je jučer uručeno zajedno s nagradom Miri Vuci za životno djelo, jedan član odbora za dodjelu prokomentirao je: “Ovo je treći put što dodjeljujemo nagradu, možda još godinu, dvije i kome ćemo je onda dati.”

Bilo kako bilo, ako je neka nagrada zasluženo dodijeljena, onda je to i ona Vuci, čudesnom kiparu, i ona Biškupiću, prijatelju gotovo svih hrvatskih umjetnika, strastvenom ljubitelju fotografije i čovjeku koji je punih 11 godina i 87 dana bio ministar kulture. Mnogi će reći, uz Izidora Kršnjavog i Stipu Šuvara, i najuspješniji hrvatski ministar tog osjetljivog resora.

Tajnik stranke

I dok se o Biškupiću, Turopoljcu ili preciznije iz Male Mlake, koji je završio pravo i magistrirao muzeologiju manje-više sve zna, pogotovo o njegovoj strasti za umjetnost, manje je poznato da je ne samo fotografirao sve svjetske lidere koje je za vrijeme političke karijere posjetio uz bivše premijere Matešu, Sanadera i Kosor, već da ima i njihove potpise na jelovnicima sa svečanih ručkova i večera.

Tu kolekciju, za razliku od one etnografske koju je upravo poklonio kćeri, nikada nikome nije pokazao.

”Pa što bi ljudi mislili da vide što se sve jelo”, kaže Biškupić, koji je za svog ministarskog mandata promovirao i jedan običaj kojeg se sada drži i njegova tada bliska suradnica, današnja ministrica kulture Nina Obuljen. ”Moja tajnica Antonija je znala da umjetnici uvijek imaju prednost, bez obzira jesu li najavljeni ili nisu.

Umjetnici nemaju običaj tjedan-dva prije nego žele doći do ministra svečano se najavljivati. Banu, onako, u Ministarstvo, a ja sam ih uvijek primao prije svih.”

Umjetnici su ionako uvijek bili “glavni likovi” u životu Bože Biškupića, bez obzira je li to bilo u vrijeme dok je sjedio kod legendarnog Šire u Preradovićevoj ulici ili u ateljeima Nives Kavurić-Kurtović, Ede Murtića, Duška Džamonje ili je u svom ministarskom kabinetu određivao tko će dobiti koliko novca. Iako strastveni hadezeovac koji je godinama bio i međunarodni tajnik stranke, to što je netko od umjetnika bio “više lijevo” ili “više desno” nije za Biškupića igralo nikakvu ulogu, što su mu priznavali i oni koji su bili na sasvim drugom političkom polu. Ne tako davno sam spletom okolnosti, ne baš svojom voljom, morao ići od izložbe do izložbe u Veneciji i Milanu, a kustosi su redovno postavljali isto pitanje: “Kako je ministar Biškupić?”

Dok sjedimo u kafiću Muzeja Mimare, omiljenom Biškupićevom mjestu, priča mi da je i sam bio iznenađen kada je dobio ovo priznanje. “Tek kada pročitam obrazloženje znat ću zašto sam ga dobio. A vjerujem da je to za minuli rad.” A u minulom radu ljubav prema umjetnosti bila je konstanta, još od gimnazijskih dana. Prvo je skupljao etno građu, a početkom studija, 1956. godine počeo je skupljati i grafike. “Tako se stvorila zbirka koja je kasnije bila registrirana kao kulturno dobro.”

Fotografije

Kao izdavač Božo Biškupić je uredio 125 mapa i bibliofilskih knjiga, od kojih su mnoge danas raritet za koji bi kolekcionari dali bogatstvo da ih mogu naći i dobiti.

A u vrijeme dok je to Biškupić radio s gotovo svim hrvatskim umjetnicima nitko nije ni pomišljao da će jednog dana to biti vrijedan dokaz jednog sjajnog razdoblja u kojem je suvremena hrvatska umjetnost doslovno cvjetala. “Kroz Zbirku Biškupić surađivao sam gotovo sa svima, od hrvatskih književnika do likovnjaka. Teško ih je sve nabrojati, od Kaštelana do Tadijanovića, od Ivaniševića do Slavičeka i Goloba. Od slikara bio je su tu Miljenko Stančić, Edo Murtić, ma gotovo svi. Bila je to krasna suradnja, jer je ideja bila da se poveže u jednoj zajedničkoj ediciji i pjesnik i umjetnik slikar. Ta poveznica domaćih i stranih autora je bila vrlo zanimljiva i inspirativna.”

Prisjetio sam se jedne epizode s Biškupićem političarem, kada je u jeku maratonskih razgovora o ulasku Hrvatske u EU odjednom pokazao i dodatnu nervozu. “Ak’ ovo potraje do noći, ne bum stigel na izložbu”, povjerio se novinarima kojima je inače rado davao ekskluzivne fotografije koje bi snimio “iznutra”, na razgovorima koji su se vodili iza zatvorenih vrata.

U svom džepu uvijek je imao najnovije modele malih fotoaparata s profesionalnim karakteristikama i vadio ih dok je Sanader razgovarao s Georgeom Bushem u Bijeloj kući ili dok je papa Ivan Pavao II posljednji put za svog života primao jedno izaslanstvo, ono hrvatsko.

Posebna suradnja

Ali politika nikada nije zasjenila strast za umjetnošću. S Ivanom Lackovićem Croatom imao je posebnu  suradnju, napravili su mnogo grafičkih mapa, kao i s Ivicom Šiškom, Nikolom Koydlom, pjesnikom Lukom Paljetkom. “Puno sam godina surađivao s Tonkom Maroevićem i Igorom Zidićem. Sve su to bili nekomercijalni projekti, a u knjižicama je bilo utisnuto ‘nije na prodaju’. Te smo edicije dijelili, a ja sam sa svojim primjercima punio fondove raznih institucija.

Tako naša Nacionalna knjižnica ima sve što god sam ikada izdavao, a izdanja su i u Vatikanu, Rusiji, Americi, sve sa željom da promoviramo hrvatsku umjetnost u svijetu”. Etnografska zbirka koju je skupio Božo Biškupić nije prevelika, ali je vrlo zanimljiva i značajna. “Sada sam sve poklonio svojoj kćeri koja je etnolog, pa neka se ona dalje s tim gomba.”

Planovi

A da se u svom životu dosta “nagombao” i Biškupić, nije neka posebna tajna. Lucidni Miljenko Jergović napisao je, kada je završio Biškupićev mandat u eri Jadranke Kosor: “U dvadeset svojih usamljeničkih i pustih godina Hrvatska je imala jednog ministra kulture... Božu Biškupića s tugom ispraćam. Ali i s velikim poštovanjem. Omogućio mi je, koliko god je on to mogao, sedam godina mira, sedam godina u kojima sam se mogao osjetiti dijelom hrvatske kulture.”

A nije baš potrebno govoriti koliko su se Jergovićevi tekstovi i knjige svidjele stranačkom dresu koji je nosio sam Biškupić. Nije naprosto bio isključiv, kao što to nije ni danas kada “s balkona”, bez stvarnog utjecaja želi da umjetnici bez obzira na boje i opredjeljenja napokon dobiju pristojnije uvjete za život. “I kao ministar i prije i poslije toga vidio sam da umjetnici teško žive, kao što je to i danas. A imamo toliko talentiranih i velikih umjetnika. Posao je ministra kulture uostalom da se skrbi za one za koje je zadužen. Kada je riječ o umjetnicima, treba ih poštivati i pomagati im, jer to i je uloga ministra i ministarstva kulture.”

Vlastita izdanja je prekinuo u trenutku kada je sjeo u ministarsku fotelju, ”to bi se danas moderno zvalo, da sam nastavio, sukob interesa.”

Kaže Biškupić, cijeli život živim s umjetnicima zajedno. “Teško mi se odrediti što mi je draže, figurativno, apstraktno. Ako je prava umjetnost, sve je jednako vrijedno.” A ima planova i danas, priprema svjetski trijenale crteža u Vukovaru, dok je politika “prošlo vrijeme”. Tek ga treba nagovoriti da jednom izloži i fotografije koje ljubomorno čuva u svom iMacu, koje bi više od svih mogućih memoara otkrile što se događalo na turbulentnom hrvatskom političkom i umjetničkom nebu.

Izdvajamo