Izložba Naste Rojc donosi niz djela koja do sada nisu bila izlagana. Ivanka Reberski i ja pregledale smo slike iz privatnih zbirki i muzeja, vidjele smo ih stotine, i odabrale one koje po našemu sudu prezentiraju Nastu Rojc kao vrsnu slikaricu.
No želim istaknuti dva otkrića izložbe, slike “Ljepota” i “Snaga” - kaže Jasminka Poklečki Stošić uoči velike izložbe ove majstorice moderne umjetnosti, koja se 15. travnja otvara u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Riječ je o dva rada, koja nisu tipična za slikaricu, a nastala su po narudžbi za - slobodne zidare. Zagrebački slobodni zidari okupljali su se na adresi Adolfa Mošinskog 22, što je danas Nazorova 24, u loži koja se zvala Ljubav bližnjeg. Slike su se nalazile u hramu lože. Naziv su dobile prema trima malim svjetlima kojima se osvjetljava hram slobodnih zidara - Ljubav, Snaga i Mudrost. Ne zna se je li postojala i treća slika koja je predstavljala Mudrost.
Izvrsna portretistica
- Slike su potpisane, no nisu datirane. Proučavanjem dostupne literature o slobodnim zidarima, ali i kroz razgovor sa sadašnjim vlasnikom ovih slika, odvjetnikom Marijanom Hanžekovićem, došla sam do zaključka da su najvjerojatnije nastale oko 1912. godine. Hram lože je svečano je otvoren 2. veljače 1912. Pretpostavljam da je u trenutku svečanog otvaranja bio posve opremljen, dakle da su i ove dvije slike bile u njemu. Riječ je o iznimnom otkriću i stoga što je, iako su mnogi umjetnici bili članovi ovog tajnog društva, jako malo poznatih radova koji su nastali na temelju direktne narudžbe slobodnih zidara. Među rijetkim je dosad poznatim primjerima skulptura čekića Rudolfa Valdeca - otkriva Poklečki Stošić.
Žene nisu bile članice slobodnih zidara, pa kako onda da su zvali Nastu Rojc? - Ona je bila izvrsna portretistica, i svatko tko je držao do sebe, uglednici iz onovremenog javnog i kulturnog života, željeli su da ih baš Nasta portretira, od Pavla Hatza i Antuna Ullricha, do Milke Trnine i Maje Strozzi - kaže.
U pozadini obje slike se vide pentagram, šestar i kutnik, jasni simboli slobodnih zidara. “Ljepotu“ je zamislila kao posve nagu ženu, koja preko svojeg tijela drži samo gusti vijenac od crvenog i ružičastog cvijeća. Stoji na mrvicu podignutom postolju, tijelo joj je stilizirano, a pogled okrenut u stranu, ne zato što bi se sramila, nego zato što je sjetna i zamišljena. Ima kosu podignutu u punđu, s bogatom ogrlicom u kosi. Osim sivog postolja, koji zauzima mali dio slike, i preko kojega se vijenac spušta, sva je pozadina zlatna, s nizom pomno izrađenih simbola.
Nekonvencionalni brak
“Snaga” pak prikazuje muškarca istaknutih nožnih mišića, s čekićem u ruci. Stoji na hrpi kamenja, dijelom posve izglancanog, dijelom prirodnog: - Neobrađeni kamen odnosi se na osobu koja još treba raditi na sebi, a obrađeni kamen, metaforički, ideal je kojemu se teži. Što se tiče lica, vlasnik slike smatra kako nalikuje na Nastina supruga, Branka Šenou - pojašnjava Jasminka Poklečki Stošić. Poznato je da je Nasta Rojc i inače često portretirala svog supruga, sina književnika Augusta Šenoe. Branko Šenoa, i sam slikar, Nastu Rojc je i zaprosio slikom, na kojoj je nju naslikao kao kraljicu, okruženu damama, a sebe kao viteza. Odgovorila mu je također slikom. Nasta je bila rasna ljepotica, no njegova ljubav nije bila posve uzvraćena. Naime, kako se može pročitati u njezinom dnevniku, za svojeg se prijatelja iz djetinjstva udala zbog kompromisa i pritiska obitelji, prije svega oca. No, ljubav njezinog života bila je Alexandrine Onslow, plemkinja.
Nastin pogled na brak, po svemu sudeći, nije bio konvencionalan: “Otac mi je preporučio da se radije udam i napustim studije, ali ja sam brak drugačije zamišljala nego što ga obično zamišljaju, te rado pristala da ocu učinim veselje, ali uz uvjet da se u mom životu baš ništa ne promijeni, te da se brak ograniči tek na ceremoniju u crkvi i bez promjene prezimena.” Udala se dvije godine prije nego što su nastale slike, također je s mužem živjela u ulici Adolfa Mošinskog, gdje je bila i loža.
Neke su slike za izložbu birane iz Moderne galerije, Muzeja grada Zagreba, zbirke doktora Josipa Kovačića, mnoge iz privatnih zbirki. Jasminka Poklečki Stošić i Ivanka Reberski odabrale su 109 slika, od 300 koje su imale na raspolaganju. Natježe je bilo ući u trag onima iz privatnih zbirki:
- Mnoge su slike od posljednje retrospektive promijenile vlasnike, mnogi su bili prisiljeni prodavati. Zbog toga se velikom broju djela izgubio trag. No, išli smo na kvalitetu, ne na kvantitetu i nismo sve slike koje nisu do sada bile izlagane, a koje smo pronašli, uvrstili na izložbu.
Poticaj za raspravu
Iako je posljednja izložba Naste Rojc bila krajem 1996., smatra kako će oni pružiti novi pogled: dokazom o modernosti rukopisa i postavljanjem njezina rada na zasluženo mjesto: - Želimo da kritička retrospektiva bude poticaj za daljnju raspravu o radu Naste Rojc. Mislim da je gospođa Reberski bila objektivnija od mene, ja sam još od izložbe Slave Raškaj osjetljiva na žene umjetnice. Možete zamisliti kako je bilo Nasti Rojc, koja je bila posebna osoba i nije se obazirala što će tko reći u njezinom vremenu. Volim taj tip samosvjesnih i buntovnih žena, žena ispred svojeg vremena. I to je jedan od razloga zašto pripremamo ovakvu retrospektivu. Bila je prelijepa što se jasno vidi na “Autoportretu s konjem”, koje se nalazi u Uredu Predsjednika Republike - zaključuje.