Izložba "Kvadratura" jučer je zatvorena razgovorom između galeristice Elvire Kranjčar, kolumnistice Magazina Pavice Knezović Belan, kustosa izložbe Vanje Babića i samog fotografa Ivana Posavca.
Postav 250 portreta koji izlaze u sklopu Magazina Jutarnjeg lista, izložen je još 16. srpnja, a zbog velike posjećenosti izložba je produljena čak 20 dana. Format portreta obilježen crnim tankim okvirom postao je svojevrstan autorski potpis na prikazima najvećih lica s naše kulturne scene, a Posavčev je fotoaparat statusni pečat. Izložba u organizaciji Jutarnjeg lista i Hanza Medie bila je postavljena u galeriji Kranjčar na Kaptolu, a tamo je održan i okrugli stol u povodu zatvaranja.
Početnu riječ imala je vlasnica galerije Elvira Kranjčar.
- Ja sam ovih sedam tjedana toliko pričala o Posavcu da me sada zanima što ću još danas čuti, što još nije bilo rečeno. Drago mi je što smo dobili ovu izložbu jer znam da je u početku bilo govora o tome koju i kakvu izložbu pripremiti za Posavca. Razmišljala sam o tome dosta dugo, ali kako smo razgovarali o tim portretima, znam da mi je rekao: "Znaš, baš bih ih volio vidjeti na jednom mjestu". Izložba je isprva bila planirana za kraj godine, međutim Jutarnji, čiji je materijal, odlučio ju je održati sada, sredinom godine. Iako je kraj izložbe inicijalno bio 8. kolovoza, zbog velikog broja posjetitelja produljili smo je do kraja mjeseca, a ovim ćemo razgovorom zaokružiti cijelu priču. Ono čemu smo svjedočili, ali i ono što smo potvrdili jest to da je naš Ivan zaista majstor - završila je Kranjčar, a nadovezala se i Pavica Knezović Belan, koja zajedno sa Sašom Drachom te Posavcem radi Kvadraturu.
- Mislim da je ova izložba pravo malo čudo. Na njoj je Posavec krenuo raditi vrlo brzo nakon što smo počeli raditi Kvadraturu, s prvom fotografijom koja je, vjerujem, od 3. siječnja 2020. Dakle, već pet godina rada. To je bila ideja Posavca i urednika Magazina Ivice Buljana, a ja sam se u toj priči našla kao ‘susjeda iz kvarta‘. Posavec je vrlo brzo počeo govoriti kako bi on te radove volio izložiti. Kada mi je iznio svoj plan o malim formatima, nije mi uopće bilo jasno kak oće to izgledati, ali on je majstor i ne bi bio prvi put da od svog novinskog sadržaja napravi čudo. I, naravno, ispalo je da je ovo društvena kronika grada. Otvorenje izložbe je bilo jako lijepo i vrlo mi je drago čuti da je bilo toliko posjetitelja, onih koji su došli vidjeti sebe, ali i druge iz Posavčeve perspektive. Ono što je super oko Kvadrature jest da ovo nije gotova priča. Nastavljamo dalje, a nadamo se i još izložbi, a možda i knjizi. Kao svaki pravi umjetnik, Ivan Posavec je anticipirao budućnost, anticipirao je gdje nas ti portreti mogu odvesti. Osobno mogu reći da je jedan od velikih profesionalnih užitaka u mojoj karijeri novinarke upravo rad s Posavcem. A o značaju njegova rada s Kvadraturom govori i ‘hype‘ koji je nastao u umjetničkim krugovima da ih portretira Posavec - rekla je Knezović Belan.
Elvira Kranjčar je nastavila: - Ja mogu svjedočiti da su mnogi došli veselo i ponosno pogledati svoje portrete. A netko mi je rekao da su se vjerojatno pronašli neki koji su se razočarano pitali ‘a gdje sam tu ja?‘ želeći biti dijelom izložbe. Mislim da je ovo vrlo važna stvar za našu kulturu. Znamo da je danas teško održavati kulturu u novinama, ali je važno da nastavljamo s ovakvim trudom i dalje.
S time se složila i Knezović Belan: - Smisao je novina da bude kronika, da ostavlja zapis u vremenu. Važno je ovjekovječiti ljude u vremenu.
Nadovezao se i autor izložbe Ivan Posavec.
- Želim samo reći da ne mislite da su svi iz ateljea izlazili zadovoljni i sretni. Neki nisu bili presretni fotkama, ali ja se nisam dao. Ja imam neki svoj metar za to i ja kad nešto izmjerim, gotovo je. Sva sreća da to ne moram naplatiti, ne? - našalio se Posavec.
Zatim je nastavio Vanja Babić, kustos izložbe.
- To su portreti koji su nastajali u vrlo specifičnoj situaciji s konkretnim ciljem, u konkretnom kontekstu, većinom tvog studija. Dakle, ti si na neki način dirigent cijele te priče. Postoji razlika između ovakvog tipa portreta i portreta osobe koja, na primjer, u tom trenutku daje intervju uživo. U toj situaciji ti si u poziciji gdje vrebaš neki trenutak, posebnu gestu ili izraz lica za fotografiju koja će potom obilježiti taj intervju. Zanima me, osjećaju li se osobe opuštenije uz taj pristup ili pristup koji imamo u Kvadraturi? Jesu li to onda dva različita medija? - rekao je.
Odgovorio mu je umjetnik. - Nakon pedeset godina ovog posla moram reći da sam pretrčao puno portreta. Inače sam oduvijek morao čekati pravi trenutak za fotografiju, ovdje je situacija ipak malo drugačija. Ovdje sam ja u startu bio u prednosti jer sada prvi put ljudi dolaze k meni. Prije sam uvijek trčao za njima, nosio torbe od 20, 30 kila s opremom, znojan ih pratio za dobru fotku. Sada sam kao gospodin, fino ih dočekam u svom ateljeu. Ova cijela priča počela je kada sam odlazio u mirovinu i kada sam krenuo objavljivati neke fotografije na Instagramu. Ivica Buljan me onda kontaktirao da bi pisao priču o tome, a onda smo počeli smišljati novu suradnju, portretiranje lica kulture. Odjednom sam fotografirao neke nove mlade ljude iz kulture. To me baš veselilo jer su stalno dolazila neka nova lica, mladi, simpatični. Mislim, vidio sam ja ta imena u novinama i vidio bih njihove slike, ali ovdje sam ih upoznavao, a to je bila i poanta portreta. Kroz slike smo pričali priču. Sve je pridonosilo tom doživljaju, od pozadine, koja je neutralna, do svjetla koje sam koristio u ateljeu. Postavila su se pitanja - što se sve može napraviti s ovako jednostavnom postavom, te tko je osoba pred kamerom. Ja nisam radio nikakve intervencije na licima tih ljudi, a i način na koji su došli, tako su i bili ‘uslikani‘. Bili našminkani, nenašminkani, u jaknama, kapama, točno se može vidjeti kada je koja slika uslikana, u kojem razdoblju godine. Kao i uvijek, ljudi dolaze s određenim mišljenjem o sebi, a mišljenje o njima ima i fotograf, ja. Ovo će zvučati loše, ali fućka se meni što ti misliš, ja ću te snimiti kako te ja vidim - objasnio je fotograf, a Babić se nadovezao pitanjem:
- Koliko misliš da je utjecalo tvoje poznavanje, odnosno nepoznavanje osobe koju fotografiraš na to kako je fotografiraš?
- Iskreno, zanimljivije mi je bilo kada nisam poznavao ljude. Kad imaš neki odnos s osobom, kada je poznaješ, postoji ta potreba da ih na neki način zadovoljiš - objasnio je Posavec.
- U fotografiranju fotograf nije jedini koji gleda i zamjećuje drugu osobu, odnos je uzajaman. Osoba koju fotografiraš tebe isto doživljava, samo ti imaš mogućnost to ovjekovječiti, taj njihov doživljaj - zaključio je Babić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....