U jednom se društvu nedavno povela rasprava o Igoru Tošu. Naime, unatoč silnim tekstovima i hvalospjevima spomeniku Vojina Bakića na Petrovoj gori, kao i apelima za njegovu obnovu, u sjeni je ostala činjenica da prvu nagradu za taj spomenik nije zapravo dobio Bakić, nego arhitekt Toš. A Bakićev je prvi prijedlog bio posve drugačiji od spomenika kakav danas svi poznajemo, od nehrđajućeg čelika, visokog trideset sedam metara.
Pisali smo, naime, u nekoliko navrata kako nakon Bakićeve smrti cjelokupno njegovo djelo, a posebice spomenička plastika u čast žrtvama antifašističke borbe (Kamenska, Petrova gora, Bjelovar...), oscilira između zaborava i marginalizacije te doslovnog uništavanja. No, čini se da nije sve crno-bijelo u ovoj situaciji.
