ZAGREB - Zlatko Kopljar predstavljao nas je na bijenalu u Sao Paolu te na brojnim vrijednim skupnim izložbama. Bio je na jednogodišnjoj stipendiji u Americi, a New York Times upravo je njegovo ime bio ubrojio među najjače snage suvremene hrvatske umjetnosti. Iako je diplomirao slikarstvo na Accademia di belle arti u Veneciji , u klasi Carmela Zottija, najviše se bavi videom i instalacijama, što pokazuje i njegova izložba koja je u tijeku u MSU . Najčešće je protagonist on sam, uvijek odjeven u tamno odijelo i bijelu košulju.
Čuvar svjetla i tornja
Polazište vašeg rada K13 u Muzeju suvremene umjetnosti je zgrada TEŽ-a, koja je 50-ih bila landmarkom Zagreba, a danas je potpuno zapuštena. Održan je i okrugli stol o ovoj zgradi. Koja su vaša očekivanja za temu koju ste potaknuli?
- Osjećam veliku odgovornost prema ovoj zgradi, na neki način sebe doživljavam čuvarem njezina svjetla i tornja. Najvažniji mi je moment zajedničkog sjećanja vezanog uz tu zgradu. Ilja Kabakov jednom je rekao da svaki grad ima neku zgradu ili trg koji su lišeni bilo kakvih prijepora, da su takve točke emanacija čiste pozitivne energije. Toranj TEŽ-a doživljavam na takav način. Zgradu vidim kao svjetionik grada, kao izvor apsolutno pozitivne energije. Kao takav treba i opstati, postati mjesto okupljanja ljudi.
Bitno je vidjeti uvjete u kojima je kompleks funkcionirao u svoje produktivno doba kada je bio na rubu grada, kao i to što bi nam mogao značiti danas kada se zgrada nalazi u centru stambeno poslovne zone, vidjeti što se u sličnim slučajevima dešavalo u svijetu, kako i na koji način su se u jednoj točki našli održive investicije, kultura, rekreacija....
Riječ je o jednom od radova iz ciklusa K, koji ste započeli još 90-ih. Koja je zajednička poveznica tog ciklusa?
- Počelo me opterećivati smišljanje naziva radova, uvidio sam da je ono što stvaram konstruktivni prostor između mojih zamisli i publike. Naziv “K” mi se nametnuo kao najbolje rješenje.
U prethodnom radu pokazujete samoubojstvo umjetnika netom prije zabave. Na stablu visite vi. Negdje sam pročitala kako radikalnom gestom želite pokazati da se smatra da društvo danas ne treba umjetnost?
- U ovom radu razmatram poziciju umjetnika. Kod nas je niska razina svijesti o važnosti djelovanja umjetnika. Sustav nije uspostavljen, kao ni vrednovanje i plasiranje umjetničkog rada kao važnog segmenta društvenog djelovanja. S time se često barata kao s nekim građevinskim materijalom u interesu nečijih zamisli. Takva se situacija doima nekrofilnom.
Otud je cijeli prizor samoubojstva na rubu šume sve ono što se dogodilo nakon što je svita došla vidjeti prizor samoubojstva, popila nešto, pojela i otišla. Drugi dio rada govori o razmatranju mogućnosti promjene. Jednom kvalitetno uspostavljen vrednosni sustav donijet će da se i Hrvatska i njeni umjetnici nađu na mapi umjetničkog svijeta. Sada su tamo sporadično, zahvaljujući pameti, talentu i naporima rijetkih pojedinaca.
Nekrofilska situacija
I svoje kolege na fotografijama pokazujete kao mrtvace: Tomislav Gotovac je, tako, primjerice, nađen uz industrijski otpad, a Vlado Martek preminuo je za radnim stolom u knjižnici?
- U K11 razmišljam o svojim kolegama koji su uvijek bili vjerni sebi i svjetla reflektora ih nikada nisu zanimala. Vidim ih kao posljedicu rastućeg suvremenog trenda generiranja humanog otpada. Tamo su negdje, zaboravljeni. Ako priznanje i dođe, već je prekasno. Takvim odnosom upropaštavamo vitalne potencijale.
Kad ste bili na stipendiji u Americi, nastali su radovi u kojima u nijemoj i pasivnoj adoraciji klečite pred njujorškom burzom, Guggenheimom... Na temlju čega ste birali ta mjesta?
- Birao sam institucije koje financijski i kulturno određuju naše živote. Druga mjesta su žile kucavice grada, stjecišta kaotične energije, kao Canal street ili Osma avenija. Htio sam ukazati na poziciju pojedinca spram centara moći. Naše mogućnosti su male, no to ne znači da ne treba ukazati na to da su oni koji vode te institucije upravo ti koji umnogome određuju naše živote. Pozornijim pogledom uočava se da klečim na bijeloj maramici. To je moj prostor bijesa, nemoći, suosjećanja i slobode.
Djelo posvećeno gubitku i sjećanju
Najosobniji rad iz serije K6 je posvećen vašem ocu, koji je poginuo. Koliko je bilo teško tako osobnu priču prenijeti kroz umjetnost?
- Radi se o iscrtanom pravokutniku ispod kojeg je ispisan niz brojeva koji predstavljaju datum pogibije mog oca. Pravokutnik i datum su naslikani bijelim sprejem na mjestu gdje se sve zbilo, na magistralnoj cesti između Slavonskog i Bosanskog Broda, na traku koji ide u pravcu Bosanskog Broda. Nakon tri dana boja je nestala na kotačima automobila. Trag, revolt... sve je bilo doslovno izbrisano. Ostalo je sjećanje...