Zanimljivo je svjedočiti kako svatko ima svoju utopiju djetinjstva. To se dobro vidi na primjeru reakcija na filmove Georgea Lucasa, američkog redatelja, producenta i poduzetnika, najpoznatijega po začetku znanstveno-fantastičnog serijala "Ratovi zvijezda", snimljenog između 1977. i 1983. Osim niza ikoničkih likova iz te sage, zaslužan je i za stvaranje drugih junaka popularne kulture (primjerice Indiana Jonesa), a njegova je produkcijska kuća Lucasfilm izdala niz kultnih računalnih igara i patentirala brojne tehničke inovacije, korisne za spektakularne holivudske filmove. Krajem 90-ih i početkom novog stoljeća oživio je franšizu "Ratova zvijezda" snimivši prednastavke originalnoj trilogiji. Njezini ljubitelji obasuli su, tada, Lucasa kritikama, optužujući ga kako je novim filmovima oskvrnuo sjećanje na njihovo djetinjstvo.
Nakon toga, neočekivano, George Lucas prodao je svoju firmu i prava na sve likove Disneyju, 2012., za malo više od 4 milijarde dolara, a veći dio te zarade dao je dobrotvornim organizacijama. Golema produkcija filmova i serija iz svijeta Ratova zvijezda koja se dogodila nakon toga doživljava, uglavnom, neodobravanje većeg dijela publike. Danas, oni koji su kao djeca stasali na prednastavcima, nerijetko ih slave kao velika filmska ostvarenja, optužujući nove, diznijevske "Ratove zvijezda" za isto ono za što su starije generacije optuživale Lucasa - za oskvrnuće mitova njihova djetinjstva. No, Lucas se od svoje daleke galaksije distancirao još dalje. Otišao je u kreativni egzil, kao njegov simpatični Yoda.
Zato je njegov nastup na Comic-Conu u San Diegu ovog srpnja izazvao veliku znatiželju. Tamo je najavio otvaranje svoga muzeja narativne umjetnosti, sljedeće godine u Los Angelesu. Muzej bi trebao prikazivati umjetnička djela koja su, kako je rekao Lucas, "stvorila slike koje daju našem društvu dijeljena vjerovanja. A ona su temelj zajednice". Najavljuje se postav mahom djela popularne kulture koja je redatelj sakupljao - tabli i crteža iz stripova (recimo, prvi crtež Flash Gordona), ili skica i maketa nastalih za filmove. Spomenuti su i radovi američkog ilustratora Normana Rockwella, Beatrix Potter ili Fride Kahlo. Sva ta umjetnička djela oslanjaju se na utemeljenje nekih društvenih vrijednosti kroz narativ. Muzej je projektirao kineski arhitekt Ma Yansong, kao izduženi, organski oblik koji treba asocirati na protočnost priča i arhetipova kroz vrijeme i kroz različite kulture.
Riječ je o određenom shvaćanju što umjetnost uopće jeste, koje je dugo bilo nepopularno u akademskim krugovima. U modernizmu je, naime, narativ prognan iz umjetnosti u korist izraza u čistoj formi. Naracija se kao karakteristika pripisivala ostvarenjima popularne, odnosno, kako su akademski autoriteti govorili, "niske" umjetnosti. Naravno, to je samo bio način osnaživanja vlastite kulturne hegemonije, legitimacija vlastitog pogleda kao onog superiornog. Ali, stvari su se u postmodernizmu okrenule naglavce. Sada umjetnost ponovno, pa i pretjerano, inzistira na narativu koji oblikuje neke osobne ili kolektivne identitete. "Ratovi zvijezda" su i tu bili jako važni, jer su pokazali kako se u nečemu što su akademici smatrali niskom kulturom (a to je serijalizirana znanstvena fantastika) mogu pronaći strukture koje su osnova brojnih mitova, epova, saga iz prošlosti i kako te strukture još uvijek snažno rezoniraju s ljudskom psihom, bez obzira na to što smo toliko moderni i samosvjesno dekonstruirani. Ta dvostrukost je bila u temelju "Ratova zvijezda" - povratak u prošlost u strukturi i pogled u visokotehnološku budućnost, sa svemirskim brodovima i robotima, u estetici i ikonografiji. Odgovor na kulturnu supremaciju akademskog formalizma bio je u paradoksu: struktura temeljnih ostvarenja visoke kulture, kojom se akademici neprestano hvastaju, upotrijebljena je za ono što oni najviše preziru - pričanje priča. Izlošci u Malrauxovu imaginarnom muzeju oživjeli su i počeli napadati svoje kustose. Kao u banalnom horor filmu.
Junakovo putovanje
Obratu prema značenjskom iščitavanju umjetničkih djela, od kasnih 1970-ih, pridonijeli su i kulturalni studiji, teorija koja traži ideološke silnice iza kulturnih produkata, a osobni i povijesni narativi vraćali su se i u književnosti (novi povijesni roman) i u likovnosti (od konceptuale Beuysa do slikarstva Kiefera). No, "Ratovi zvijezda" popularizirali su narativnu strukturu utemeljenu na mitu među širokom publikom. George Lucas nije skrivao kako je inspiraciju za konstrukciju svojih junaka i njihovih avantura pronašao u slavnom djelu kulturne antropologije "Junak s tisuću lica" iz 1949. Josepha Campbella, što je, opet, pridonijelo velikoj popularnosti te knjige i uvriježilo razmatranje strukture "junakova putovanja", ili monomita koja se u njoj predstavlja. Na Lucasovu Skywalker ranču 1986. i 1987. Campbell je snimio niz razgovora s novinarom Billom Moyersom, koji su emitirani na američkoj javnoj televiziji (PBS) kao serija "Moć mita".
Lucasova najava skorog otvaranja muzeja koincidirala je s novim hrvatskim izdanjem Campbellova djela u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa, vlasnika izdavačke kuće Mitopeja, i u uredništvu Petra Bujasa. Ovo je, zapravo, drugo izdanje Severova prijevoda (prvo je izašlo u nakladi Jesenski i Turk, 2009.) Mitopeja najavljuje (počevši od 2027.) i izdavanje Campbellove četverosveščane studije "Božje maske", o prikazu božanskoga od prapovijesti do moderne umjetnosti.
"Junak s tisuću lica" postulira strukturu "junakova putovanja", ili monomita, i razlaže je na tri dijela - junakovo odvajanje od svijeta svakodnevice, inicijaciju i iskušenja, te, konačno, povratak i djelovanje u svijetu. Svaki od tih dijelova ima svoje specifične epizode i odnose koji se u njima uspostavljaju (recimo, primanje nadnaravne pomoći, sukob i pomirenje s ocem te niz drugih). Knjiga donosi brojne primjere monomita iz kultura cijeloga svijeta - od plemenskih tradicija do književnih djela poput "Biblije", "Bhagavad Gite", "Tisuću i jedne noći", ili "Božanstvene komedije". Zbog uvjerenja da je mit ključ za formiranje osobne psihe, tekst obiluje i snovima koje su zabilježili psihoanalitičari.
Novo hrvatsko izdanje Campbellove knjige ima i kolekcionarsku verziju, sa zlatno zrcalećom površinom na naslovnici. Jer, kako piše Campbell, "junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život."
Shvaćamo da ovdje nije riječ tek o drevnom junaku, ili o idealizaciji prošlost i njezinih vrijednosti. Iako će brojni čitatelji Campbella baš tako tumačiti. Današnji interes za mit je, između ostaloga, i simptom konzervativnosti našeg doba, razočaranja tekovinama tehnološko-liberalnog društva i čežnje za hijerarhijom i idealiziranom moralnom jasnoćom tradicije. Pa i traganje za herojstvom u vlastitu odrazu može se shvatiti kao solipsizam, odricanje od borbe za opće dobro. Takvo čitanje tradicija danas je uobičajeno, čak bih rekao da ga podržava ideologija liberalizma, koja inzistira na kultu individualnosti. Ali je i duboko pogrešno. Ono zanemaruje posljednju trećinu monomita, nerijetko i beskrajno težu od prve dvije: povratak u društvo, donošenje Prometejeva plamena (ili spoznaje Apsoluta) ljudima. A to podrazumijeva kaznu koja može biti strašnija od prethodnih kušnji, od okivanja za planinu, za križ, za drvo života i krvarenje bez kraja. Ta je kazna, često, samo postojanje u svijetu. Opstanak s neprenosivim znanjem i bolnom sućuti. A junak, kao pravi bodhisattva, trebao bi je prihvatiti sa smiješkom spoznaje. Ova knjiga govori i o tom, najtežem, iskušenju.
Mit, kako ga prikazuje Campbell, nije eskapizam, niti mračni vrijednosni konzervativizam. To je shvaćanje čovjekova mjesta u zajednici i njegove povezanosti s njome, to jest istovjetnosti čovjeka i univerzuma, o čemu se govori u drugoj polovini knjige, koja u mitu pronalazi objašnjenje kozmičkog, metafizičkog poretka.
Mit
Ali, mit je, vrlo često, bio opravdanje društvene hegemonije. Zid pred kojim se strijeljaju neistomišljenici. Ipak, u njegovu golemom bogatstvu postoji i mogućnost konstruktivne društvene funkcije: "Jer kad se prouči ne u smislu onoga što jest, već načina na koji djeluje, na koji je u prošlosti služila čovječanstvu i na koji mu može služiti danas, mitologija se pokazuje prilagodljivom poput samoga života opsesijama i potrebama pojedinca, soja i doba", piše Campbell.
Samo, gdje pronaći taj aspekt mita danas, kada su klasični mitovi racionalno raščarani, a od duhovnih tradicija ostao je samo fundamentalistički talog: terorizam, trijumfalizam i javne molitve? Što kada očinsku destruktivnost, koju ne možemo integrirati, projiciramo na druge zajednice? Kada dominantan mit isljeđuje svoje heretike? Čitanje Campbella 2025. ostavlja nas s tim pitanjima.
On je svjestan i nemogućnosti suvremene mitske slike svijeta i vulgarizacije mita i svega sakralnog u današnjem društvu. Piše kako su današnje forme religioznosti tek "majmunska pobožnost" u službi političkih interesa. Struktura monomita, kojoj je svrha odrastanje i sazrijevanje pojedinca i društva kroz spoznaju stvarnosti koju naseljavamo, banalizirana je u ideologijama u kojima živimo, a koje su određene efikasnošću, optimizacijom komfora i birokratskom (kvantificirajućom) upravljačkom strukturom. Zbog specifičnosti suvremenog života su, piše Campbell, "drevne formule postale nedjelotvorne, varljive, pa čak i štetne. Zajednica je danas cijeli planet, a ne omeđena nacija; zbog toga obrasci agresivnosti usmjerene prema van, koji su nekoć služili usklađivanju unutarnje skupine, danas mogu dovesti jedino do razdvajanja na zaraćene strane. Pojam nacije, sa zastavom kao totemom, danas služi tek veličanju djetinjega ega, a ne dokidanju infantilnog stanja. Njezini parodijski obredi paradnih mimohoda služe svedršcu, zmaju tiraninu, a ne Bogu u kojemu se osobni interes poništava." Ove su riječi nevjerojatno aktualne. Tradicija i religija se danas, unatoč svoj sili antropoloških istraživanja, ne koriste kao riznica zadivljujućih uvida o čovjeku i svijetu, nego kao maljevi za razbijanje glava.
Infantilizacija
Akademici će izloške Lucasova muzeja narativne umjetnosti nazvati, u najboljem slučaju, infantilnim zabavama. No, funkcija mita je, prije svega, upravo u prevladavanju infantilnosti. Riječ je o procesima "rastakanja, nadilaženja, odnosno preobličavanja djetinjih predodžbi iz naše osobne prošlosti." Campbell čak piše o društvenom trendu (još aktualnijem danas negoli kada je knjiga prvi put izašla) koji ljudima brani odrastanje, patološki ih vezujući uz roditelje, ili uz dječju viziju svijeta, što se vidi, recimo, u odnosima gdje u partneru ili partnerici tražimo zamjenskog roditelja. Vladajući je sustav jedini koji profitira od takvih patologija i zato ih potiče, jer one perpetuiraju ovisnost podanika o zaštitničkom Drugome, odnosno o tiraninu. Kad pročitate Campbella, shvatite da je infantilizacija najbolje oruđe diktature i možda steknete drugačiji pogled na neke trendove: na kozmetiku koja obećava produljenje mladosti, televizijske serije u kojima se sredovječni ljudi ponašaju poput adolescenata, ili zavodljive, razigrane fetiše konzumerizma (od kojih su trenutačno najaktualnije Labubu lutkice).
Infantilizacija, kao posljedica okretanja leđa mitu, kojemu je svrha spoznajno prihvaćanje, ali i odbacivanje roditelja, je i razlog relativnog neuspjeha Lucasovih prednastavaka "Ratova zvijezda" i današnjih, diznijevskih iteracija franšize. Jer (unatoč pokušaju političke drame u prednastavcima), to su ostvarenja uglavnom svedena na spektakl pojavnosti, na igru specijalnim efektima bez ikakve supstance.
Zato bih preporučio ponovno gledanje originalnih "Ratova zvijezda" nakon čitanja "Junaka s tisuću lica". Vidjet ćete suptilan mit drevne strukture, izrečen jezikom žanrovskog filma. S druge strane, kad vidimo Lucasova kasnija redateljska čeprkanja i nadodavanja bespotrebnih scena u originalnu trilogiju, rađa se mišljenje da je on ipak bolji kulturolog i producent, negoli redatelj. Stoga, pretpostavljam da će muzej potaknut prepoznavanjem mita u (uglavnom) popularnokulturnim artefaktima biti njegovo stvarno krunsko ostvarenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....