Slavka Pavić fotografkinja je rođena prije devedeset dvije godine. U doba koje nije pandemijsko često ju se može vidjeti na otvaranjima izložbi njezinih kolega, istinski zainteresiranu za ono što rade, slično kao što je svojedobno Kožarić znao obilaziti kiparske izložbe. Više sam puta pisala o njezinom opusu, a na otvaranjima na kojima smo se znale susresti znala mi je skromno reći da njezin rad toliko cijenim zato što je rijetka preostala svjedokinja jedne epohe, generacije koja je sa svojim radom započela neposredno nakon rata, pedesetih godina. Naravno, to nije tako, cijenim ju zbog njezina iznimna fotografskog opusa, talenta za definiranje svakodnevice u kojoj živi kroz medij fotografije, radi zapažanja detalja.
Na izložbi „Milan Pavić. Uredi, kavane, ateljei” koja s...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....