Jedan od radova na 57. Zagrebačkom salonu u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, jasno je ukazao na problem: "Svi sudionici ove izložbe dobili su plaću osim umjetnika". Ispisano je to crvenim debelim slovima, gotovo na samom ulazu na Salon. Poruka je jasna. Umjetnica Ksenija Kordić, čiji je ovo rad, izračunala je i koliko ju je koštala produkcija: 1023 kune. Rad je, njegovu produkciju, platila sama. I ukazala na gorući problem na kojeg umjetnici pokušavaju upozoriti već godinama: svi su koji rade uz izložbe plaćeni, osim njih samih. Ponekad se dogodi, ponajviše u privatnim galerijama, da se radovi umjetnika koji su izloženi ujedno i prodaju, kako bi im se sve nadokladilo. No, kolekcionara je suvremene umjetnosti malo.
U razgovoru za Jutarnji list odgovara na pitanje zašto ovu činjenicu većina umjetnika prešutno prihvaća. "Zato što nemamo izbora. Naime, praksa honoriranja umjetnika, pogotovo na skupnim izložbama je izuzetno rijetka. Institucije, odnosno odgovorni za raspodjelu sredstava, nemaju uopće predviđene umjetničke honorare u troškovnicima. Kako većina prijavljenih radova nisu novi radovi, umjetnici su ih već sami producirali, o vlastitom, ili o trošku neke druge institucije, no neki od nas su osmislili i sasvim novi rad, pa je i trošak produkcije rada pao na naša leđa. Time ispada da ne samo da radimo volonterski, nego još i financiramo sam događaj, što smatram da se nikako ne bi smjelo događati, a pogotovo kada je budžet događaja oko 500 000 kuna, kao što je slučaj sa ovogodišnjim Zagrebačkim salonom. Uz sve navedeno, mi samostalni umjetnici smo i prisiljeni prihvaćati takve nepovoljne radne uvjete jer nam o žiriranim izložbama ovisi održanje statusa samostalnog umjetnika, odnosno uplate mirovinskog i zdravstvenog osiguranja koje tim statusom stječemo". Voda im je, tumači dalje, došla do grla, ukazujući i na njihove izuzetno niske mirovine.
Davor Pavelić, a podsjetimo riječ je o ilustratoru koji je objavljivao u medijima kao što su The New York Times, The Boston Globe, Corriere dalla Sera, Adweek, Wired UK, Harvard Business Review, koji je također reagirao na društvenim mrežama, no kako je rekao, nije mu cilj bio ukazati na 57. Zagrebački salon, već na praksu. "Problem je star već desetljećima i postao je ustaljena praksa u kulturnim institucijama i organizacijama da ne plaćaju umjetnike za njihov rad. Radi se specifično o likovnim umjetnicima jer su svi umjetnici drugih smjerova umjetnosti plaćeni pod normalno. Problem je kompleksan i proteže se u svakom segmentu umjetničkog rada i egzistencije. Slobodni umjetnici imaju najmanji koeficijent za mirovine od svih profesija i zanimanja, kad se dodjeljuju potpore (npr. u slučaju korone) slobodni umjetnici dobivaju najmanje iznose i posebno ih se klasificira naspram ostalih profesija, a kad izlažu na izložbama izložbe gotovo nikad nisu honorirane iako svi uključeni u proces nastanka izložbe (od čistačice do dizajnera kataloga) primaju naknadu za svoj rad bilo kao plaću ili honorar". Na pitanje o situaciji van Hrvatske, odgovara, naravno, da ne želi generalizirati. Kako govori, "Ne bih generalizirao jer svaka zemlja ima neki svoj način kompenzacije rada umjetnika, no ipak svijest o plaćanju umjetnika za njegov rad vani je puno veća nego u Hrvatskoj. Ne dobivaju umjetnici honorare na svim izložbama u inozemstvu, no ako govorimo o razvijenijim zapadnim zemljama umjetnici dobivaju druge vrste kompenzacija za rad bilo preko redovitih potpora bilo preko reguliranog tržišta umjetnina koje omogućuje umjetnicima da žive od svog rada, što nije slučaj u Hrvatskoj". Upitan za to koje su institutcije odgovorne za ovu situaciju, govori: "Kako je većina kulturnih institucija i organizacija u Hrvatskoj financirana iz proračuna, vjerojatno je Ministarstvo kulture to koje bi trebalo omogućiti nekavo rješenje tog problema. No, nije sve u Ministarstvu jer vidimo to i po stanju svijesti i volji samih zaposlenika kulturnih institucija kojima taj problem često nije u fokusu čak i kad bi mogli pridonjeti njegovovom rješenju. Mnogi zaposlenici na stalnoj plaći u kulturnim institucijama nisu svjesni problema u kojima se likovni umjetnici nalaze iako direktno ovise o postojanju samih tih umjetnika".
Dio je umjetnika za izložbu plaćen, oni koji su se javili na natječaj, i na tom natječaju i prošli. Oni koji su pozvani na izlaganje, a u ovom je slučaju riječ o četvero umjetnika, dobili su novac za produkciju svojih djela, ove godine to su bili Selma Banić, Igor Grubić, Nicole Hewitt i Damir Očko. Prozvan se našao, na društvenim mrežama, jedan od autora Igor Grubić, koji je rekao da se, naravno, zalaže, za plaćanje svih djelatnika u kulturi, no da je takav način podjele uobičajen. On nije, nastavio je, dobio honorar, već sredstva za produkciju rada, i to da je za svo četvero umjetnika ta produkcija djelomično pokrivena.
Za honoriranje je umjetnika, svakako, i Ivana Andabaka, ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koj se bavila ovom temom i u sklopu šireg, svjetskog istraživanja, nazvanog "Plati umjetnika". Navodi nam neke od pozitivnih primjera: "Svaki primjer koji na nacionalnoj ili lokalnoj (na primjeru grada Berlina koji, budimo svjesni, svoju turističku poziciju duguje upravo umjetničkoj sceni) nastoji osigurati sredstva za podršku organizatorima izložbi u honoriranju umjetnika je dobar primjer. No, mali je broj uspješnih implementacija u praksi i/ili legislativi i riječ je o izrazito naprednim državama gdje je razvijena izložbena publika, gdje je veliki broj dolazaka "kulturista", gdje funkcioniraju umjetnički sajmovi, prodajne galerije – generalno govoreći gdje je umjetnički sektor aktivan sudionik gospodarstva – ili o državama s visokim BDPom, poput Nizozemske, Norveške, Švedske. Na primjer, u Norveškoj svaka državna ustanova koja izlaže živućeg umjetnika dobiva od MK na raspolaganje 53.000 eura na razdoblje od dvije godine za plaćanje autorskog honorara, neovisno o broju izložbi i programu, u Nizemskoj su osigurana sufinanciranja preporučenih naknada u iznosu od 30 do 50 posto iz Mondriaan fonda, u Finskoj ministarstvo sufinancira 80 posto naknade za autore u državnim muzejima. Kao što vidite na ovim primjerima, organizatori izložbi nisu prepušteni sami sebi da nađu sredstva za honorare umjetnika i naglasak je primarno na državnim muzejima, a ne na NGO sektoru. Riječ je o kulturnoj politici bez koje ne možemo govoriti o dugoročnim promjenama i uspješnoj implementaciji autorske naknade za priopćenje djela javnosti za što se HDLU, svakako, zalaže".
U Austriji postoji i inicijativa, da u programu imaju manje izložbi, no da plate umjetnike. "Napominjem da nije riječ o organizatorima izložbi generalno u Austriji, već o lokalnom strukovnom udruženju. Za neke organizatore izložbi u Hrvatskoj to je moguće rješenje, za druge ne. Npr. ako upravljate Meštrovićevim paviljonom koji je daleko najveća (oko 2.000 kvadratnih metara) i najvidljivija NGO galerija od nacionalnog interesa za razvoj publike te "kulturistčnu" ponudu grada Zagreba ne možete si dopustiti da par mjeseci ne radite, a smanjenjem broja izložbi koje trebaju držati galeriju otvorenu cijelu godinu povećat ćete troškove poput čuvanja, osiguranja, (nužnog) popratnog programa za rad s publikom, marketinga, ticketinga i opet nećete doći do boljih uvjeta za umjetnike u okviru zadanih proračuna. To je možda mogućnost za one javne ustanove koje imaju čuvarsku službu, pedagoge-edukatore, kustose i sl. osoblje na plaći ili pak manje NGO galerije koje nemaju toliku odgovornost prema razvoju publike, oblikovanju turističke ponude niti prostornu mogućnost priređivanja izložbenih manifestacija od 100injak umjetnika koliko je, primjerice, predstavljeno na zadnjem Salonu mladih" govori predstavljajući nam i drugu stranu priče.
Koje je po njoj rješenje, pitamo ju na kraju razgovora: "Pohvalila bih nedavno uveden instrument Ministarstva kulture i medija, za koji se Uprava HDLUa zalagala više od desetljeća te dala konkretne obrise tog natječaja, kojim se dodjeljuju poticaji za likovno stvaralaštvo u obliku autorskih honorara i produkcije radova. Međutim smatram da bi se bolje sinergije ostvarile kada bi apliciranje za ta sredstva, barem djelomično, išlo kroz organizatore izložbi kao što je slučaj u Norveškoj, Nizozemskoj, Finskoj.. Ovako imamo dosta problema: neusklađenost vremenskog okvira tog natječaja s natječajem za programe ustanova zakida dio umjetnika da se uopće prijave za potporu, dvostruku valorizaciju istih umjetničkih projekata (prekomjerna birokracija i neosigurana koherentnost s programom ustanova), neumjerenost pojedinih umjetnika da pored tako osiguranog honorara od 7000kn neto, a kojeg su dobili na konto izložbe, traže da im se isplati honorar i iz preskromnih proračuna izložbe (a sve su javna sredstva), ili pak posve neodgovorne umjetnike koji pored pružene pomoći organizatora da napišu prijavu za fond ministarstva se ne odluče prijaviti, ali unatoč tome očekuju honorar od organizacije. Govoreći iz pozicije HDLUa, a da je izvedivo kratkoročno, nama bi od velike pomoći bilo kad bi se na nacionalnoj i lokalnoj sredini osiguralo višegodišnje financiranje organizatorima izložbi zbog mogućnosti boljeg programiranja, osiguranja bolje potpore umjetnicima i produkciji umjetničkog rada te dopune proračuna drugim izvorima (sponzorski, donatorski, EU, međunarodni, medijski, međuinstitucionalni) za što je potrebno puno više od trenutno raspoloživog vremena, kada se rezultati javne potpore ne bi objavljivali nakon što već izvršite ¼ godišnjeg programa (apsolutno neprihvatljivo!), kada bi se sredstva dodjeljivala za godišnji program, a ne po pojedinim izložbama (zbog mogućnosti dogovora boljih uvjeta za ostale segmente izložbi), kada bi se potpore MK za honorare i produkciju odobravale automatizmom uz odobrenje programa određenih ustanova prema zadanim kriterijima.. I naravno, veći proračun za kulturu te hitnu obustavu politike svima po malo jer sredstva su minimalna, a inflacija nam svima steže obruč oko vrata".
Što se tiče proračuna za Salon, nastavila je:
"U trenutku raspisa natječaja za umjetnike za 57. zagrebački salon (a kasniji raspis nije bio moguć zbog pripreme umjetnika i izložbe) nisu bili poznati iznosi financijske potpore iz javnih izvora (zbog ranije opisanog problema načina financiranja na nacionalnoj i lokalnoj razini), niti su osigurana namjenska sredstva za tu svrhu stoga HDLU, u skladu s odgovornim upravljanjem proračunom neprofitne organizacije, nije smio stvarati financijsku obavezu prema umjetnicima. Umjetnici su pozvani da se jave na natječaj bez honorara i to je bio uvjet uz koji su pristali ili ne pristali sudjelovati. HDLU je za umjetnike osigurao visoku kvalitetu predstavljanja djela, dokumentacije djela, intenzivan bogati popratni program za rad s publikom te marketing izložbe kako bi mogli komunicirati sa što širom javnošću (u zadnje 2 godine sve veće izložbe u Meštrovićevom paviljonu imaju TV i radio reklamu, outdoor oglašavanje - što nipošto nije slučaj s ostalim organizatorima skupnih izložbi), a sve financirano iz sponzorskih ili strogo namjenskih sredstava koji se ionako ne bi mogli utrošiti na honorare umjetnicima. Nadalje, stav Uprave HDLUa je da za velike likovne manifestacije poput Bijenala slikarstva, Salona mladih te Zagrebačkog salona, sponzorsku ili donacijsku novčanu potporu, do koje je uistinu jako teško doći, treba usmjeriti prvenstveno na novčane nagrade umjetnicima, a ne usitniti na honorare od cca 500 kn po umjetniku, niti su za to uopće zainteresirani davatelji potpore za nagrade. Tako je novčani fond za nagrade na Bijenalu slikarstva na kojem je sudjelovalo 100injak umjetnika u 2021. iznosio 94.000 kn, na Salonu mladih gdje je predstavljeno također 100injak umjetnika 73.000 kn, a za Zagrebački salonu gdje je predstavljeno 30ak umjetnika dosad smo prikupili 35.000 kn bruto i trudimo se do kraja manifestacije taj fond uvećati. Ističem da na samostalnim izložbama i manjim skupnim izložbama, kakve obično priređuju sve ostale ustanove u RH, HDLU ima praksu honoriranja umjetnika, i isto tako ističem da ne postoji niti jedna druga organizacija ne samo u HR nego ni u EU koja u 365 dana realizira 3 ovakve manifestacije na kojima je zastupljeno 230 autora i na kojima je osigurano preko 200.000,00 kn sredstava iz sponzorskih i/ili donatorskih izvora za nagrade umjetnicima, a da pritom isplaćuje honorare svakom autoru za izlaganje. HDLU željno priželjkuje pomoć na nacionalnoj i/ili lokalnoj razini da se i taj moment ostvari".
Iz Ministarstva kulture i medija, kojemu je na čelu Nina Obuljen Koržinek, odgovorili su sljedeće: "kroz svoje aktivnosti Ministarstvo kulture i medija zalaže se za honoriranje umjetnika, ne samo vizualnih umjetnosti, nego i drugih. Konkretan primjer su poticaji umjetnicima koji su uvedeni za vrijeme mandata ministrice Obuljen Koržinek u sklopu Javnog poziva „za autorski rad na samostalnoj izložbi dogovorenoj u suradnji s institucijom, udrugom i/ili umjetničkom organizacijom koja djeluje u području suvremene umjetnosti u Republici Hrvatskoj, a koja se financira kao javna potreba u kulturi Republike Hrvatske, temeljem pozivnog pisma ili ugovora/izjave o suradnji. Poticaj se odnosi na izložbu koja će se otvoriti unutar godinu dana od dana zaključenja ovog Javnog poziva“.Jedan od kriterija (za cjelogodišnje izložbene programe) u Javnom pozivu za vizualne umjetnike je „troškovnik programa, a autorski honorari umjetniku i suradnicima obavezno moraju biti uključeni u troškovnik“, pri čemu se pazi da ne postoji dvostruko financiranje.U svakom slučaju, kontinuirano u svim javnim pozivima koji se odnose na vizualne umjetnike ali i sve druge umjetnike, ističemo važnost honorara umjetnicima, odnosno da su umjetnici honorirani za izlaganje, što je desetljećima prije bilo zanemareno. Stoga Vas, vezano za slučaj Zagrebačkog salona kojeg navodite, o razlozima neravnopravnog honoriranja upućujemo da se obratite organizatorima. Spomenuli bismo da sustavno pristupamo pitanju onih umjetnika i autora koji su drastično potplaćeni za svoj autorski i umjetnički rad pa smo tako od ove godine pokrenuli i izravno financiranje plesnih umjetnika, a već ranije smo osmislili nekoliko sustava potpore za pisce i prevoditelje, dok već godinama postoji poseban natječaj za nova glazbena djela.
A ovo su neki od primjera financiranja: U Francuskoj je, dalje, tamnošnje Ministarstvo kulture naglasilo da će honoriranje umjetnika biti prioritet te je pokrenulo razgovore s državnim muzejima te potragu za sredstvima za (su)financiranje troška naknade, no situacija još nije došla do kraja. U Švicarskoj je također na razini teorije, Pro Helvetia vijeće za umjetnost proglasilo je pitanje naknada umjetnicima prioritetnim te prednost pri financiranju daje projektima koji u proračunu iskažu honorare za umjetnike. U susjednoj je Sloveniji, pak, dosta pozitivan primjer. Naime, u natječajima Ministarstva kulture za financiranje izložbi stoji obaveza uključenja naknade za izlaganje uz propisane minimalne iznose, pet stotia eura za manju izložbu, tisuću i pol za samostalnu, te tri tisuće eura za retrospektivu. U slučaju grupnih izložbi, kakav je i spomenuti Zagrebački salon, minimalno se dvadeset posto sredstava mora namijeniti za honorare. U nekim se zemljama, pak, umjesto honorara nude produkcija i besplatni primjerci kataloga izložbe te umjetnik mora odlučiti hoće li se odreći honorara. U Kanadi, pak, još od sedamdesetih godina bojkotiraju galerije koje ne plaćaju naknade za izlaganje. Copyright Act znači da je uključeno autorsko pravo honoriranja izlaganja radova koji nisu izloženi zbog prodaje ili najma; naknada ovisi o dužini izložbe, veličini i operativnom proračunu galerje/muzeja. U ovoj su zemlji uključili čak i Vrhovni sud. Tek 2015. postignut zakonski obvezujući dogovor s Kanadskom nacionalnom galerijom o minimalnim honorarima koje umjetnik dobiva za izlaganje u galeriji (nakon 12 godina pregovora, uz konačnu presudu Vrhovnog suda). U Njemačkoj je izglasan takozvani Berlinski model, Brandenburška država izglasala obaveznu naknadu za umjetnike za izlaganje u državnim ustanovama. U ovoj je zemlji provedena velika studija o plaćanju naknada umjetnicima, jer je otkriveno da osamdeset posto umjetnika ne može živjeti samo od svog umjetničkog rada. Gradski proračun za honoriranje umjetnika za izlaganje je 400 000 eura, daju 1.500 eura za samostalnu izložbu, 500 eura za manju grupnu izložbu, 250 eura za veću grupnu izložbu, za sve umjetnike koji izlažu u Berlinu.