Pavo Urban poginuo je 6. prosinca 1991. godine, snimajući Orlandov stup za vrijeme bombardiranja Dubrovnika. Iako je riječ o jednom od najvažnijih ratnih fotografa s ovog područja, trebalo je proći neko vrijeme da se rad ovog autora kontekstualizira.
Naime, ratna fotografija vrlo je osjetljivo područje, subjektivnost fotografije u ratnim okolnostima teška, iako ne i nedostižna kategorija. Tim se područjem u svojem doktorskom radu prva ozbiljnije i sustavnije bavila Sandra Vitaljić, fotografkinja i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti. Na temelju svojeg istraživanja doktorirala je te izdala knjigu “Rat slikama - suvremena ratna fotografija” (Algoritam), a jesenas smo imali prilike vidjeti i izložbu koju je priredila na temelju te knjige “Lekcije iz 91”. Na toj izložbi u Galeriji Zvonimir u sklopu Međunarodnog festivala fotografije Organ vida, uz Urbanove, mogle su se pogledati i fotografije npr. Toma Dubravca, Zijaha Gafića, Romea Ibriševića...
Na izložbi nije bilo radova Zorana Filipovića, koji se, pak spominje u knjizi Sandre Vitaljić, kao suradnik agencije Magnum, pod pseudonimom Zoro. Filipović je upravo ovih dana otvorio samostalnu izložbu fotografija iz 1991. godine u Gliptoteci HAZU.
Glavna teza
Ratnom fotografijom bavila se i izložba “Lica rata” u Hrvatskom povijesnom muzeju čiji je kustos bio Ivica Nevešćanin. Dakle, riječ je o temi koja je u posljednje vrijeme dobro kontekstualizirana.
Međutim, nisu svi zadovoljni načinom na koji se tematizira ratna fotografija, kako u teoriji fotografije, tako na izložbama ili u medijima.
Damir Fabijanić, koji je snimao Dubrovnik 1991. i 1992. godine, smatra kako njegov rad, naročito onaj vezan uz Dubrovnik početkom devedesetih, nije dostojno tretiran. “Ja sam 13. prosinca 1991. došao prvi put u Dubrovnik i napravio prvu seriju fotografija o ratnim razaranjima. Ponovio sam to krajem svibnja i početkom lipnja 1992. te sam ponovo došao početkom studenog 1992., rezultat su ciklusi ‘Plodovi zla’ i ‘Dubrovnik’.”
Ove je fotografije, dodaje, hvalila međunarodna struka na najvažnijem fotografskom festivalu u Arlesu, no domaća ga potpuno ignorira. Posebno, kako kaže, istraživanje Sandre Vitaljić. U knjizi je spomenut tek sporadično, a na izložbi ga nije ni bilo.
Za taj tretman, tvrdi, jasno vidi razloge: “Sandra Vitaljić je u svom bavljenju ratnom fotografijom uspostavila i potkrijepila tezu o (ne)objektivnosti ratnih fotografa i opisala neminovnu zloupotrebu i politizaciju rada ratnih foto-reportera u propagandne svrhe na ovim terenima. Ovo je naravno pojednostavljen prikaz glavne teze, ali mislim da dobro pogađa bit njezina doktorata i knjige. Slažem se sa temom, ali se nikako ne slažem da kao ozbiljan istraživač nije vidjela gotovo ništa drugo osim činjenica koje idu u korist njezine teze”. Svjestan je da “publika ne voli osobe koje govore o sebi”, no, dodaje, “trenutna situacija oko teme ratne fotografije toliko me osobno iziritirala da jednostavno moram javno reagirati”.
Suprotni primjer
Sandra Vitaljić mu odgovara: “Moja se knjiga bavi problemski određenim pitanjima vezanim za ratnu fotografiju i nije pregledni katalog niti knjiga koja prebrojava hrvatske i svjetske autore koji su snimali rat, kao ni izložba ‘Lekcije iz ‘91.’. Gospodin Fabijanić se u knjizi spominje u kontekstu napora da se europska javnost senzibilizira i mobilizira kako bi se okončala agresija na Hrvatsku. Na izložbi nisu predstavljene njegove fotografije, kao ni mnogih drugih autora koji bi zavrijedili kvalitetom svojih fotografija da budu uključeni zbog ograničenog opsega izložbe i zbog kustoske koncepcije koja se, također, na problemski način bavi reprezentacijom rata na ovim prostorima i nema ambiciju biti ni povijesni pregled događaja niti kataloški pregled ratnih fotografa.”
Fabijanić odgovara kako je njegov rad trebao biti zastupljen upravo kao suprotni primjer: “Kako Sandra Vitaljić može profesionalno braniti tezu o zloupotrebi ratne fotografije, a pritom nikad spomenuti potpuno suprotan primjer - moju izložbu ‘Dubrovnik…’ gdje je neutralno prikazano sustavno i namjerno uništavanje kulturne baštine i koja nema veza s njenom teorijom manipulacije s ratnom fotografijom na ovim prostorima.”
Sandra Vitaljić zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o “velikom nerazumijevanju svega navedenog” te nadodaje: “Gospodin Fabijanić je neosporno značajan autor u kontekstu hrvatske fotografije, no teško bismo ga svrstali među ratne reportere”.
U svojem istraživanju koje je tematski vrlo jasno definirano bavila se među ostalim pitanjem kako funkcioniraju mehanizmi ratne propagande te “kako se događalo da se ista fotografija objavi u tri različita medija, u tri posve različita konteksta”.