“Mogao bih se složiti da su moje fotografije ljubavno pismo ženama. To bi, ustvari, bio prekrasan način da ih se opiše. I upravo ih tako i osjećam”, rekao mi je u intervjuu Peter Lindbergh, jedan od najpoznatijih modnih fotografa današnjice.
Intervju smo vodili povodom njegove izložbe u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu. Kao i svi veliki autori, bio je jednostavan i pristupačan. Govorio je tečan engleski, no s jakim njemačkim naglaskom, puno je gestikulirao, imao je prodorne plave oči, naočale koje su mu nehajno stajale na nosu. Upravo zbog njegove nepretencioznosti, zbog načina na koji je odgovarao na pitanja, jedan mi je to od najdražih fotografskih intervjua koje sam vodila.
Peter Lindbergh, fotograf čiji su radovi među onima koji su definirali vizualnu kulturu suvremenog doba, nažalost, preminuo je u sedamdeset petoj godini života, iznenada. Vijest je objavila njegova obitelj na Instagramu, uz crno-bijelu fotografiju stolice u napuštenom pejsažu i uz obavijest kako je iza sebe ostavio “suprugu Petru, prvu suprugu Astrid, četiri sina, Benjamina, Jeremyja, Simona, Josepha, sedmoro unučadi. I veliku prazninu”. Linda Evangelista, jedan od modela čije je ime pomogao stvoriti upravo Lindbergh, na Instagramu je kratko komentirala: “Bio je veliki čovjek. I velik fotograf”.
Zajedno oko svijeta
Kratka kosa koja je postala zaštitni znak ove manekenke, dogodila se na Lindberghov nagovor. Linda Evangelista, slavna među ostalim i po izjavi da ne ustaje iz kreveta za manje od deset tisuća dolara po danu, poljsko-njemačkom fotografu bila je jedna od najvećih inspiracija, “vodio sam je sa sobom svugdje, zajedno smo prošli najmanje deset puta oko svijeta”, rekao je.
Peter Lindbergh jedan je od onih umjetnika za koje se može točno reći koji mu je bio presudan trenutak karijere. Bila je to crno-bijela naslovnica britanskog Voguea iz siječnja 1990. godine s Naomi Campbell, Cindy Crawford, Tatjanom Patitz, Christy Turlington i Lindom Evangelistom na ulici, odjevenima u majice i najobičnije traperice. Broj je prodan u neviđenim nakladama. Nakon te naslovnice, uvriježio se i naziv supermodela, a njih je pet pozvao i George Michael u spot “Freedom”, inspiriran upravo Lindberghovom fotografijom.
Neizbježno je, dakle, bilo da mu tijekom našeg razgovora postavim pitanje vezano uz tu naslovnicu. Bio je to, dakle, prvi broj Voguea, u prvom mjesecu devedesetih godina. Početak. Urednica Liz Tilberis zamolila ga je da napravi fotografiju koja će definirati epohu, desetljeće koje nadolazi, kroz jednu jedinu fotografiju, i kroz, naravno, perspektivu časopisa. Nimalo lak zadatak, no Lindberghu izazovan i interesantan. “Jedini mogući odgovor bio je pokušati definirati novi, moderniji pristup ženstvenosti, novo viđenje žene, posve drugačije od onog koje se moglo vidjeti u mainstream fotografiji posljednjih desetljeća. Modna fotografija mora odražavati svoje doba”, odgovorio mi je.
Sudbina je htjela da je upravo za britanski Vogue napravio i svoju posljednju naslovnicu. Peter Lindbergh, naime, radio je do posljednjeg dana. Za rujansko izdanje koje je uredila vojvotkinja Meghan Markle, snimio je naslovnicu teme o jakim ženama, ženama koje mogu povesti promjenu. S vojvotkinjom je surađivao i kada ju je snimao za naslovnicu Vanity Faira prije dvije godine. Naslovnica se posljednjeg broja Voguea sastojala od crno-bijelih fotografija. Lindberghova je fotografija prepoznatljiva ljubiteljima modne fotografije, i šire.
Suradnja s Vogueom
Nije prihvaćao PhotoShop, nije mu se niti malo svidio novi trend, smatrao je da je izbrisao tragove života s lica protagonista fotografija: “Čini se da je danas zločin ako se vide tragovi proživljenog života”, rekao mi je u istom intervjuu. A upravo su se za životnije fotografije borili kada je on stupao na scenu. Tumačio je i da je njegova filozofija, dok snima modnu fotografiju s modelima, “žena je uvijek važnija od odjeće koju nosi”.
Nažalost, neki pamte samo posljednje što se dogodilo, pa sam u nekim medijima, i to poprilično raširenog dosega, u naslovu pročitala da je “umro fotograf Meghan Markle”. Sveden je na to. Kao da čitava jedna karijera iza njega nije postojala.
Srećom, postoji još poprilično ljudi koji će se sjećati njegove impresivne karijere. Rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata u mjestu Leszno, na poljsko-njemačkoj granici, 23. studenoga 1944. godine. Kada je bio tromjesečna beba, obitelj seli u Njemačku u Duisburg. Djetinjstvo je proveo u industrijskom okruženju ovog grada, i industrijska je arhitektura odredila njegov vizualni vokabular. Drugo što ga je formiralo, bili su citati talijanskog neorealizma, filmovi Vittoria de Sice, potom izražajno slikarstvo njemačkog ekspresionizma te američki fotografi koji su stasali u doba Velike depresije u Americi, poput Dorothee Lang. Jedan, dakle, kozmopolitski pristup. Od suvremenih redatelja, pak, često je surađivao s Wimom Wendersom, koji mu je znao pisati i predgovore.
Fotografijom se počeo baviti tek u tridesetoj godini života. U Berlinu je prvo studirao slikarstvo. Omiljeni mu je slikar Gerhard Richter, njegov sunarodnjak, inače najskuplji slikar današnjice. U spomenutom mi je intervjuu rekao: “Kad sam bio student slikarstva, nisam znao gotovo ništa o fotografiji. Ona je došla kasnije u moj život, slučajno. Prvo me je interesiralo suvremeno slikarstvo. A potom rad Van Gogha. Način na koji je nizozemski slikar slikao prirodu bio je i ostao moj umjetnički ideal”. Kako bi zaradio džeparac, počinje raditi kao asistent na fotosnimanjima slavnog Hans Luxa. Ubrzo se osamostaljuje i seli u Pariz gdje brzo postaje cijenjeni i željeni fotograf. I to ga je odredilo u daljnjoj karijeri.
Nije, odgovorio mi je na moje pitanje, prekasno promijeniti karijeru u srednjim tridesetima. Dapače, na tu je životnu činjenicu gledao kao na prednost: “Znate što želite, možete stati pred neke ljude s kojima surađujete i jasno reći što može, a što ne, preuzeti odgovornost. Kada je fotografija vaš instrument izražavanja, odlučujete isključivo vi. Vjerujem da tu vrstu otpora u sebi, ali i tu snagu osobnosti ne posjedujete kada vam je dvadeset godina”.
Osamdesetih je godina počeo suradnju s Vogueom. Smatrao je da su žene koje su ranije bile na fotografijama “previše šik, previše bogate i previše umjetne”. Njega je zanimao stvaran život, koji se odvijao na ulici, žene s podočnjacima, cigaretama, žene različitih raspoloženja, njegove su fotografije, kako ih je opisivala kritika, bile životne, ponekad i sirove. S Vogueom je potom čitavo vrijeme surađivao, za znamenitu Annu Wintour imao je samo riječi hvale, govorio je kako posjeduje iznimnu vizualnu kulturu.
Iako se, dakle, na sceni probio već osamdesetih, nakon spomenute naslovnice u britanskom Vogueu, karijera mu kreće meteorskim usponom, svi znaju tko je, svi mu izlaze u susret. Ostalo je, tako, primjerice zabilježeno da dok je snimao prekrasnu manekenku Amber Valletta, u bijelom odijelu i s bijelim krilima, radi snimanja su nakratko zatvorili i njujorški Times Square. Snimao je Kate Moss na samim počecima njezine karijere, u gotovo dječačkoj pozi, potom u više navrata Madonnu, glumice poput Mile Jovovich, inače omiljene glumice njegovog prijatelja Wendersa, potom Juliane Moore, Kate Winslet...
Posjet Hrvatskoj
Izložbu u Zagrebu imao je prije pet godina, bila je to jedna od posjećenijih izložbi u Hrvatskoj, mnogi su se došli upoznati sa slavnim fotografom i na otvaranju uživo vidjeti njegove radove. Izloženo je bilo sto pedeset fotografija, jedan dio iz znamenite serije Images of Women, a druga iz serije The Unknown, na kojoj su modeli prikazivali strah od nepoznatog. Bila je to, inače, prva Lindberghova izložba u ovom dijelu Europe još od 1998. godine, kada je izlagao u Beču, te ujedno i jedina Lindberghova europska samostalna izložba u toj godini.
Moje fotografije ljubavno su pismo ženama, rekao je Lindbergh našoj novinarki Patriciji Kiš (lijevo) prilikom intervjua za Magazin Jutarnjeg
U Zagreb ga je dovela PRiredba, a o svemu Ana Petričić Gojanović kaže: “Volimo i cijenimo Lindberghov rad pa smo ga željeli dovesti u Hrvatsku. Javili smo se njegovom studiju, i uspjeli smo se dogovoriti. Bio je oduševljen izgledom Meštrovićeva paviljona, i općenito, povijesti ove građevine. Bio je to zahtjevan produkcijski projekt. Lindbergh se družio sa svima, ništa mu nije bilo teško u tih pet dana koliko je boravio ovdje, nije pokazivao zamor. Sjećam se da je supruga trebala doći, no ostala je doma s najmlađim sinom koji se nešto bio razbolio. No, ostalo mi je u sjećanju da je jako vezan uz svoju obitelj”.
I njegovi stariji sinovi krenuli su očevim stopama. Kao i druga supruga Petra Sedlaczek. Kada ju je upoznao, bila je chef s vlastitim restoranom u južnoj Francuskoj. Nakon poznanstva, i sama se odlučila baviti fotografijama.