Branko Kovačević najpoznatiji je po prikazima Dubrovnika i okolice te po jakom koloritu slika. Međutim, njegovu me djelu najviše, kada sam gledala monografiju uz njegovu izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, privukao monokroman crtež pisca Miroslava Krleže. Ispisali smo, podsjetimo, kartice i kartice teksta o portretu Miroslava Krleže koji je na samrtnoj postelji portretirao Josip Vaništa. Govorio je da ga je pisac opisao sljedećim riječima: "Vi ste čovjek 18. stoljeća. Kao da ste odgojeni u nekoj drugoj sredini, kao da ste došli iz koledža. Život vam ovdje nije lagan..."
Vaništa je učinio psihološki portret pisca. Po kratkim crtama, tek nekoliko linija kojima je dao mnoge karakteristike ovog pisca, Kovačevićev mu rad može parirati. To jest Krleža, onakav kakvog ga, barem ako je suditi po opisima, pamte oni koji su ga poznavali, te kakav je ostao u memoriji naroda.
Krležin portret iz 1928., koji je predstavljen na izložbi, nastao je u tehnici tinte na papiru.
Izložba posvećena Branku Kovačeviću otvorena je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a najveći broj umjetnina posudila je od Vesne Čučić, pastorke ovog umjetnika, ujedno i stručne suradnice na izložbi. Autorica i kustosica izložbe je Rozana Vojvoda, muzejska savjetnica, a meni je nekidan na adresu stigla monografija posvećena ovom umjetniku, koja me razveselila i zbog činjenice da smo često, silom prilika, centralizirani i orijentirani na Zagreb te izložbe koje se otvaraju u ovom gradu.
Treba pritom pohvaliti trud osoblja Umjetničke galerije Dubrovnik, koje cijelo vrijeme prati izložbu na društvenim mrežama, i to iznimno atraktivnim objavama.
No ako se vratimo na spomenuti portret, Krležu je Kovačević, čitamo uz izložbu, ovako opisao: "Trebalo ga je bolje poznavati da bi se otvorio. Na mene je ostavio silan dojam kao veliki, izuzetno veliki humanist. Jedan njegov smiješak bio je dovoljan da otvori beskrajne prostore. To je čovjek kojeg se moralo voljeti. Njegovo poimanje slikarstva bilo je izvanredno. Poznavao je slikarstvo svih epoha." Podsjetimo, naravno, na veliku povezanost između pisca i umjetničke grupe Zemlja, kojoj je na čelu bio Krsto Hegedušić.
Inače, kada smo kod veze Krleže i umjetnika, podsjetimo na svojedobnu izložbu Vesne Vrabec, koja se upravo tom vezom bavila i koja je u Muzeju grada Zagreba izložila mnoge radove na temu: rad Mire Vuce (njegov je i Tin Ujević, kod Kina Europa), potom Marije Ujević Galetović, koja je pisca poznavala još od djetinjstva, to je kada je o kiparstvu riječ, a potom slikara Ljube Babića, Petra Dobrovića i još nekolicine.
Slabije sam, do ove knjige, a koja je sumirala sve važno što je Kovačević naslikao, poznavala njegov rad, iako sam čula za njega. No na prvu bih pogodila da je iz Dubrovnika, prije svega po tom koloritu, sličnom kakav su koristili Antun Masle, Ivo Dulčić i Đuro Pulitika. Na Dulčićeve me vitraje, najbolje poznate mi u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, podsjetio i prvi rad u knjizi, "Dubrovnik 1957. godine", dominiraju vertikalni potezi plavom bojom, a između su prikazi kuća. To je ujedno i jedan od njegovih najprepoznatljivijih motiva.
Kustosica Rozana Vojvoda tvrdi da je Kovačević za života nepravedno definiran kao eklektik, što je samo djelomice točno. Među najranijim je slikama "Ustanak u Dalmaciji", koja još sadrži elemente socrealizma, no očito nedovoljno jer su sliku odbili na izložbi socrealističke umjetnosti. Slika u to vrijeme, a to su, dakle, četrdesete godine, svoju obitelj. Potom mrtve prirode. I Dubrovnik. Bunićeva poljana, sasvim ispražnjena od ljudi, u svijetlom koloritu, među najboljim je umjetnikovim radovima iz tog doba. Čest je pogled iz smjera Ploča, gdje je imao atelje, a kasnije je ondje i živio.
Grudi i linije bokova
Šezdesetih su godina na njegovim slikama vidljivi i etnografski elementi iz Dalmatinske zagore, a slika žene u narodnim nošnjama. Dominira siva boja. U tim je opisima bio poprilično slikovit, pa se tako u knjizi iz intervjua s Gustavom Krklecom može pročitati: "...promatrao sam žene u narodnim nošnjama koje su donosile na tržnicu nešto malo od svog siromaštva. To su bile žene iz mog kraja. Povučene u sebe, one su stajale bez riječi i čekale. Meni su uvijek djelovale kao da u njima živi beskrajna tragedija. Stojećki mirno, nosile su u sebi život bez patetičnosti i one su, činilo mi se, postajale simboli..." Usporedno s grupnim figuralnim kompozicijama sedamdesetih i osamdesetih godina, i dalje slika prepoznatljive dubrovačke vedute, slika zvonike, zidine, Minčetu, stari porat, kuće Dubrovnika, Lopuda...
Sedamdesetih godina, pak, slika žene s naglašenim atributima ženstvenosti - grudima, zakrivljenim linijama bokova i stražnjice - te stiliziranim linijama dugačke kose. Smještene su u interijere u "izlomljenom" prostoru slike u umjetnikovoj inačici postkubizma, no vjerujem da će se mnogi složiti kako su ove slike među slabijim dionicama inače izvrsnog opusa.
Osamdesetih slika dok putuje, nekad očite, nekad manje očite prizore iz Pariza, Venecije, Firence.