U KIC-ovoj Galeriji na katu ovih je dana postavljena provokativna instalacija "Jezik je virus". Njezin centralni dio čine četiri knjige - "Povijest hrvatskog naroda", "Povijest srpskog naroda", "Hrvatski rječnik" i "Srpski rječnik". "Povijesti" država su na vrhu instalacije - zacementirane u zlatni cement. U dnu su rječnici, koji krvare.
Uz instalaciju, na zidu galerije je i preslika jedne vijesti iz 2013. godine. Vijest je o tome da je jezikoslovki Snježani Kordić ispred stana razbijen automobil. Ova se znanstvenica prije gotovo deset godina našla na udaru mržnje zbog svoje teze o policentričnosti srpskog i hrvatskog jezika. Tri godine prije toga je objavila knjigu "Jezik i nacionalizam", u kojoj je, među ostalim, predstavila i ideju da se kod srpskog i hrvatskog radi o dvjema varijantama istoga jezika, a potkrijepila je svoju tezu činjenicom da govornici tih jezika savršeno razumiju jedni druge. I u Srbiji i u Hrvatskoj je izazvala veliki bijes, koji je onda, među ostalim, rezultirao i uništavanjem njezine imovine.
Instalaciju "Jezik je virus" u KIC-u je postavio Emil Matešić, i to upravo po tezi i istraživanju Snježane Kordić.
- Snježana Kordić, lingvistica koja je u regionalnu kulturnu javnost poslala poruku o policentričnosti jezika kojim govori više od 17 milijuna ljudi, ustvari je pogodila u samo srce političke javnosti uzburkavši duhove do te granice da se na koncu u njezinom djelovanju pokušala detektirati UDBA, KOS, CIA i te želja za obnovom Jugoslavije. Ništa od toga nije istina, a meni je bila zanimljiva njezina daljnja sudbina kroz koju se vidi kako jedna logična i nepobitna tvrdnja o srodnostima tzv. 'našeg' jezika može zagnojena doktrinom isključivosti i šovinističke retorike postati tema koja i dalje razdvaja umjesto da spaja nas više od 17 milijuna koji se itekako dobro razumijemo bez prevoditelja - govori nam Emil Matešić.
Međuodnos jezika zemalja bivše Jugoslavije, za koje se u dijaspori često kaže da su "naši" jezici, odlučio je prikazati već spomenutim knjigama, i to na primjeru Hrvatske i Srbije. Detaljnije nam tumači svoju instalaciju.
Zrakomlaćenje jezika
- Imate na vrhu piramide nacionalnog identiteta krvavu Povijest, od hrvatskoga Antemurale Christianitatis do Oluje, od srpske borbe protiv Turaka do izgubljenih ratova na YU teritoriju. Težinu tih knjiga, te povijesti, prikazuju vreće zlatnog cementa, on ukazuje na težnju da povijest bude pozlaćena i pretvorena u betonirani nacionalni mit, vrijedna i teška sam po sebi. Na dnu, pritisnut poviješću, je jezik, ovdje predstavljen u rječnicima srpskog i hrvatskog jezika koji krvari od načina na koji se politika u želji za razlikovanjem 'svoga' od drugih jezika iživljava i njime manipulira, zrakomlati po njemu, ustvari pretvara jezik u sredstvo razdvajanja - objašnjava Matešić.
Već je čuo i neke od prvih reakcija na instalaciju.
- Recimo, moji prijatelji, umjetnici iz Beograda, pri pogledu na zlatne džakove (vreće) koje pritišću Rječnik hrvatskog jezika okupanog u krvi pomisle da su u vrećama ili zlatni zubi jasenovačkih Srba ili da je to zlato istaljeno od njihovih zlatnih zuba. Znakovi i simboli mijenjaju značenja ovisno o kontekstu. Želim reći da je mit koji Snježana hrabro dekonstruira na nivou pitanja o porijeklu i razvoju jezika za mene jednako važan kao kada bi Vučić i Plenković, a ne bih tu ni Milanovića izostavio da me ne dohvati u svojim medijskim nastupima, objavili vijest, recimo na dan Teslina rođenja i to u Smiljanu, da kreće gradnja super brze željeznice iliti voza Zagreb - Beograd i da će se na Terazije stizati za 90 minuta, taman da u vožnji pogledate film "Rane", bez prijevoda - govori autor instalacije, koji je, inače, predstavio novi ciklus u Galeriji na katu.
Matešić svojom instalacijom propitkuje i ulogu koju su mediji odigrali u "slučaju policentričnost".
- Gledajte, ja sam etnički Hrvat, no isto tako sam svjestan okruženja u kojem živim koje mi je blisko kroz jezik, pa sam prema tome i kulturološki Jugoslaven, a kolijevka u kojoj se zibam je europska. Upravo radi toga teško je ne vidjeti da su reakcije na Snježaninu tezu o policentričnosti jezika redom sve krivo shvaćene i da su mediji, prokleto pristrani u navlačenju vode na fiktivne polarizirajuće teme, možda i ugrozili nečiji život, sebi priskrbili par klikova, te neukima dali prostora za rasplamsavanje strasti. Hrvatski i srpski, kao što i teza o policentričnosti i govori, jesu zasebni jezici, nisu proizvod kolonizacije kao što je slučaj s američkim ili australskim engleskim, imaju drugačiju sintaksu, etimologiju, tvorbe, jednostavno su u duhu drugačiji, ali nisu govornicima nerazumljivi, dapače, savršeno se razumijemo, prema tome oni i jesu jedna jezična masa. Problem je u prevladavajućem javnom diskursu, krojenom od politike kao najdominantnije medijske teme i stvaratelja događaja, a naspram svega što je srpsko da to primarno ne valja, da oni ugrožavaju našu opstojnost kao nacije i da stvaraju prijetnju po srce našeg krhkog nacionalnog identiteta - govori Matešić.
Da bi dodatno potkrijepio ono o čemu govori, daje primjere Francuske i Njemačke, dviju zemalja u kojima su kroz povijest vječito postojale međusobne netrpeljivosti na nacionalnoj osnovi.
Retrogradne tendencije
- To su zemlje koje su u I. i II. svjetskom ratu zbog toga imale milijune žrtava. No onda Mitterrand i Kohl kažu "dosta je, možemo drugačije" i već 32 godine imaju zajednički TV kanal koji se bavi kulturom, taj čuveni ARTE, a mi sa Srbijom nemamo ni zajedničku, barem jednom mjesečno, kulturnu emisiju na javnoj TV, ni željezničku vezu, a linija je bez mostova i planina, ravna kao strijela, idealna za super brzi vlak. Mogli bismo ga nazvati Tesla, a samo je na političarima da pokrenu taj korak stvarnog zbližavanja država i naroda, o radnim mjestima koja bi se otvorila takvim međudržavnim projektom, ne treba ni govoriti. No, s obje strane Dunava trenutno su već desetljećima retrogradne tendencije koje ne teže progresu odnosa u svim područjima, mi i dalje ostajemo na poziciji nekog predziđa kršćanstva, a Srbi kao da u nama vide Turke. Ipak, ugovor o kulturnoj suradnji potpisala je Račanova Vlada još u 2002., dakle neka je inicijativa postojala, a isto tako se nije ni razvijala iz godine u godinu - ukazuje.
Snježana Kordić je svoju tezu o policentričnosti jezika predstavila prije više od deset godina, no u njezinoj struci i dalje postoje oni koji zagovaraju stav koji je dijametralno suprotan njezinom. Tako smo, recimo, u veljači pisali o gostovanju jezikoslovke Sande Ham na Z1 televiziji, u kojem je izjavila da smatra kako bi TV serije iz regije, za primjer uzevši Mustafu Nadarevića u "Lud, zbunjen, normalan", trebalo titlovati prilikom prikazivanja.
- Sanda Ham u neku ruku ima pravo, ako se radi o titlu kao pomoć gluhima ili slabočujnima, onda je to opravdano, iz toga razloga se u Norveškoj titluju danske serije i filmovi, no ako je to iz političkog razloga diversifikacije i razdvajanja, ili purifikacije jezika u svrhu zaštite čistoće, forsiranja da mi Mustafu ne razumijemo, onda je ta ideja kancerogena. Po toj logici bi trebalo prevoditi sve govornike srpskog jezika koji se pojavljuju u audiovizualnom eteru. Zamislite Dragana Bjelogrlića ili Konstraktu koji gostuju kod Stankovića i idu uz simultani prijevod ili podnaslov kako bi se zaštitio hrvatski jezični identitet ili puristička nakana nekih domaćih jezikoslovaca. Vrhunskog li performansa - zaključuje Matešić.