PANDEMIJSKA GODINA

Prozor u normalno: Kultura nam je ipak davala privid drugog života, a estrada je bila na koljenima

Kulturna scena je podijeljena na one koji se kao umjetnici ostvaruju u zagrljaju institucija i onih koji su prepušteni tržištu
Lovro Artuković: Disput u ateljeu
 Gunter Lepkowski

Zadnji trenutak normalnosti bio je taj romantičan vikend za Valentinovo u Splitu. Došli smo na premijeru "Bambine", mjuzikla koje je na temelju pjesama Nene Belana u HNK postavio bračni par Dolenčić, a prijatelji su moje paranoične šale na račun Kineza i nekog čudnog virusa što nadire iz njihove zemlje smatrali neukusnim i zapravo besmislenim. Mjesec dana kasnije dogodio se lockdown, a odlaske u kazalište, na koncerte, klubove i u muzeje zamijenili smo beskonačnim šetnjama.

Nina Badrić je posljednja od hrvatskih estradnih zvijezda održala velik koncert - 7. ožujka u zagrebačkoj Areni, neposredno prije nego što je covid-19, mlađi SARS-ov brat, poremetio svima sve planove, živote i egzistencije. Kako se godina bližila kraju, polako sam, priznajem, počela i uživati u tome što ne mogu ništa planirati. "Tko zna, možda neću morati - ništa", postala je gotovo pa utješna misao.

30 milijardi dolara - na toliko je Pollstar procijenio gubitke koncertne/event svjetske industrije za 2020. godinu. Tu sigurno nisu pribrojili koliko je Maja Šuput izgubila za sve dogovorene, a neodrađene svadbe. Među najteže pogođenim pokazali su se upravo glazbenici. Do jučer kao da je posao DJ-a bio poželjan i za vlastito dijete. A onda je pandemija sve te globetrottere prizemljila (osim Dipla, koji, ako sudimo po njegovom Instagramu, još uvijek zagađuje atmosferu neprestano putujući svojim privatnim avionom).

Kod nas se, naravno, oko pitanja gladnih glazbenika otvorio ponor ideoloških, točnije - klasnih rasprava. Estrada je dugo percipirana kao sloj onih ljudi koji na jednostavan i lagodan način zarađuje. Ova pandemijska kriza je zapravo razotkrila svu nesigurnost takvog posla i ukazala kako je posrijedi zapravo klasičan - prekarni rad.

Rijeka EPK

Još smo u kasno proljeće - kada je djelovalo da je barem kod nas pandemija pod kontrolom - vjerovali da nas čeka neki umjereno normalan ostatak godine. Kada sam u jeku prvog lockdowna preko Zooma razgovarala s riječkim arhitektom Idisom Turatom, našim izbornikom za Arhitektonsko bijenale u Veneciji - oboje smo fantazirali o događajima koji nas očekuju. On je pričao o tome kako su Talijani uvjereni da će Bijenala na jesen ipak biti (odgođeno je za svibanj sljedeće godine), a ja sam sanjarila kako ćemo se možda svi sresti na Pixiesima ove jeseni na zagrebačkoj Šalati.

Iako su već tada do nas dopirala pesimistična upozorenja kako nas čekaju teške, jako teške jesen i zima. Ali valjda je to tako s ljudskim karakterom - odlikuje ga nepopravljiv optimizam i odbijanje da se suoči s nadolazećim mrakom. Godina koja je trebala proći u znaku Rijeke kao Europske prijestolnice kulture završava prilično ispražnjena od dobrih vijesti iz kulture. Scena je, baš kao i društvo u cjelini, duboko podijeljena na one koji se kao umjetnici ostvaruju u toplom zagrljaju institucija i onih drugih, koji su prepušteni okrutnom tržištu. I samo prividnoj, kratkotrajnoj zaštiti države u vidu ograničene financijske pomoći.

No, s druge strane, nama konzumentima ipak nisu zatvorena ama baš sva vrata i prozori umjetničkih kuća koje smo obilazili. Bilo je potresno gledati na vijestima ove jeseni talijansku glumicu koja - uoči novog zatvaranja kazališta, kina, muzeja, restorana u Italiji - očajava kako neće imati premijeru, kako mjeseci rada odlaze u vjetar, kako neće dobiti priliku igrati predstavu i kako - na kraju - neće imati od čega živjeti.

Slična je sudbina zatekla sve izvođače i popratno tehničko osoblje na Broadwayu ili West Endu. Državno dotirana europska kazališta ipak su nešto bolje prošla i pokušala održati neki privid života - online prijenosima predstava, monodramama, predstava za tek nekoliko ljudi...

Nažalost, u kakav ekstrem može otići inzistiranje na održavanju kakvog-takvog kulturnog života vidjeli smo na vlastitom, lokalnom primjeru, aktualnom skandalu u zagrebačkom HNK gdje Opera optužuje ravnateljicu da ih je izložila nepotrebnoj opasnosti zaraze inzistirajući na "normalnosti" produkcija koje su se održavale u uobičajenom, nepromijenjenom formatu.

Intimne produkcije

"Ovo je bila godina kada je odlazak u kazalište postao stvar života ili smrt. Tko je bio spreman riskirati zarazu smrtonosnim virusom samo kako bi malo uživao u Shakespeareu?" Ovako dramatično svoj izvještaj o teatarskoj godini u Njemačkoj i Austriji započinje tamošnji dopisnik New York Timesa.

I meni se čini da je odlazak u kazalište, kino, na izložbe, koncerte klasične glazbe u ovoj strašnoj pandemijskoj godini bilo pitanje života ili smrti. Ali ne na način da smo tako riskirali svoje živote - jer ove jeseni - barem prema mome iskustvu - sva ta kulturna događanja koja su preživjela restrikcije - bila su doista svedena na epidemiološki minimum. Bila su pitanja života ili smrti jer su nam ipak davala privid nekog drugog života. Koji smo imali i za koje se nadamo da će nam se uskoro vratiti.

I ima neke posebne privlačnosti u tim malim, intimnim kazališnim produkcijama kada doista vidiš da te večeri glumci igraju samo za tebe ili u odlasku na izložbu gdje sretneš samog umjetnika, koji ti pod maskom naravno, rado objašnjava genezu svojih slika i tko su zapravo ti ljudi s njegovih hipnotičko privlačnih prizora.

Žao mi je što je izložba Lovre Artukovića "Usporavanje" u zagrebačkoj Modernoj galeriji trajala samo mjesec dana. Imam osjećaj da je u Zagrebu nije vidjelo dovoljno ljudi. Sada u njoj mogu uživati u Dubrovniku sve do kraja veljače. Artukovićeve slike su, možda više nego ikad, svojim nevjerojatno toplom emanacijom svjetlosti, pružale neku neobjašnjivu utjehu, pa čak i ushićenje. Prizori tih nekih drugih, nepoznatih, plemenitih ljudi u berlinskim gostionicama, slikarevom ateljeu ili jesenskoj šumi kao da su izašli iz nekog uzbudljivog filma koji je prikazivao, za razliku od naše nepokretne, sive svakodnevice, neki istinski, autentičan život.

Hoće li naši dani ikada više izgledati tako puni života kao sa slika Lovre Artukovića? Valjda hoće. Umjetnost se, u bilo kojem obliku, pokazala kao posebno važna u preživljavanju ovih teških vremena. Nadam se da to nećemo zaboraviti kada se (uskoro) vratimo svom starom životu. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. siječanj 2021 10:05