Klasja Habjan

Radila je dizajn za Takenoko, Cinkuše i laserom rezanu slikovnicu. No kaže: ‘Crtanje uživo, pred publikom uzbudljiv je i strašan osjećaj‘

Uvijek mi je bio zanimljiv odnos slika i teksta

 Marko Miscevic/Cropix
Jedna od najzanimljivijih dizajnerica mlađe generacije nedavno je imala izložbu u Galeriji Kranjčar, s koje su posjetitelji mogli otići s otiskom vlastite grafike

"Nikako ne dodajte 100 g samoće. Tijesto će nabujati kao legenda u selu i zatim splasnuti do zaborava, a korica, na prvu rumena, zagorjet će...", pisalo je na crtežu nazvanom "100 g samoće" Klasje Habjan u Galeriji Šira u zagrebačkoj Preradovićevoj, a tekst je pratio i podjednako dobar crtež. Od tog trenutka pratim rad ove mlade dizajnerice. Svaki njezin novi projekt sve je kvalitetniji, što je pokazala i nedavna izložba u Galeriji Kranjčar. Radi samostalno i s kolegicom Zitom Nakić (klasja&zita), a njihove ste radove, ne sumnjam, vidjeli na mnogim mjestima.

Od malena crtate i pišete. Koliko vam je značilo odrastanje u umjetničkoj obitelji?

- Tek s odmakom, kao što je slučaj s djetinjstvom općenito, mogu reći da sam osvijestila specifičnost obiteljske situacije. Kad bih trebala pojednostaviti, u kontekstu onoga čime se danas bavim, rekla bih da me tata (Stanislav) svjesno i nesvjesno rano uveo u grafički dizajn i kratke priče, mama (Ana Marija) u rukotvorine i crtanje, a dida (Mate Ganza) u poeziju. Naravno, bili su tu i tatini prijatelji umjetnici kao što su slikari Danijel Žeželj i Davor Mindoljević ili fotograf Boris Cvjetanović. No, ono važnije i manje uhvatljivo, na svakodnevnoj razini u mom i bratovu odrastanju bila je isprepletenost igre, kreacije i znakova pažnje. To je jezik kojim i danas obitelj komunicira, uz discipliniranu produkciju sitnih poklona.

Svestrani ste, djelujete kao ilustratorica, grafička dizajnerica i spisateljica. Često, zapravo, spajate sliku i tekst. Koji je vaš proces rada, primjerice, dok ste crtali i pisali uz izložbu u Galeriji Šira?

- Uvijek mi je bio zanimljiv odnos slika i teksta, zapravo kao i mom tati, ali kod mene manje konceptualno budući da se bavim ilustracijom. Izložba u Galeriji Šira pod nazivom ‘Crtice‘ 2019. godine uključivala je kratke priče i pjesme nastale kronološki prije ilustracija. Tek sam nedavno zamijenila taj redoslijed, izložbom ‘Otapanje‘ u Galeriji Kranjčar, gdje su pjesme nastale nakon kolaža s kojima čine cjelinu. Kontrast prve i zadnje samostalne izložbe bio je i u tome što je u Širi posjetitelj mogao tekst ponijeti kući, a u Kranjčaru grafiku. Odvajanje od originalnih crteža (u smislu da nisu printevi) također je novost, istovremeno neugodna, ali i oslobađajuća, koja je odgovarala konceptu prepuštanja spontanom procesu stvaranja. Izložbu u Širi su, s druge strane, obilježile mračnija atmosfera i racionalnija tehnika monotipije, koja iziskuje skice i pripreme.

Kad govorimo o toj izložbi, svidio mi se jako rad "100 g samoće". No, uz samoću, teme su bile i ljubavne priče, redari…

- Samoća ili izolacija lika naspram ostatka svijeta tema je kojoj se često vraćam budući da sam po prirodi melankolična i to me raspoloženje motivira. Paradoksalno, to raspoloženje često dolazi iz destrukcije ili osobne krize. Pisanje je za mene vrsta terapije i, najčešće, transformacije lošeg u podnošljivo ili čak lijepo.

Diplomirali ste na Studiju dizajna...

- Studij dizajna je jedina škola kojoj bih se rado vratila. Nakon gimnazije i upijanja više-manje suhe teorije, konačno sam mogla učiti kroz praksu i oblikovati samoinicirane projekte. U tom formativnom periodu studij mi je otvorio razna vrata i dao prilike u koje se bilo lako zaljubiti, od tipografije do fotografije i prvi put sam osjetila razvoj vlastitog, autorskog rukopisa. Također, na Studiju su se dogodile prve suradnje - od kojih je jedna prerasla u desetogodišnje zajedničko radno iskustvo.

Da, baš sam to i željela spomenuti. Radite kao klasja&zita sa Zitom Nakić. Kako ste se odlučile na suradnju, je li teško raditi zajedno?

- Postale smo istovremeno najbolje prijateljice i kolegice, naši su se interesi, estetike i planovi prirodno poklapali. Neko smo vrijeme iskustvo stjecale i drugdje, Zita u studiju Šesnić&Turković, a ja u Señoru, ali čak i s manjkom vremena i snage veselili su nas zajednički projekti. Ne mogu zamisliti da postoji druga osoba s kojom bih mogla raditi lakše, koliko god to izlizano zvučalo. Mogla bih napisati knjigu o tome koliko je sposobna, talentirana, strpljiva i duhovita. Možda bih i trebala.

Zajedno ste radile, među ostalim, vizualne identitete restorana (japanski Takenoko) i omote albuma, primjerice "Krava na orehu" od Cinkuša. Kako ste pristupile jednom, kako drugom projektu?

- Ti su projekti nastali dosta davno, na našim počecima. U zadnjih godinu dana nismo stigle objavljivati projekte u svrhu promocije, bile smo zatrpane tekućim obavezama i promjenama, kako poslovnim, tako i privatnim. Nadam se da će se to uskoro promijeniti i da ćemo sagledati i neku recentniju produkciju. Identitet restorana Takenoko - na japanskom znači mladi bambus - vezan je uz crtež ribice čiji rep postaje bambus. On je svakako prvi razrađeniji projekt i uvijek mi je drago proći Gundulićevom i primijetiti da ribica i dalje pliva po podlošcima za tanjure i menijima. Cinkuši su nam za omot albuma dali potpuno otvorene ruke i ‘Krava na orehu‘ naša je interpretacija njihova slobodnog duha. Dragi su nam projekti s kulturne scene koji omogućuju kreativno ekspresivniji pristup i s čijim se vrijednostima lako poistovjetiti. Nastojimo im dati primarni prostor u rasporedu bez obzira na to što ponekad stižu naglo i nepredvidljivo te često uz manje budžete.

U medijima se pisalo i o vašoj slikovnici "rezanoj" na laseru, interpretaciji "Careva novog ruha". Kako ste došli na ideju?

- Još za vrijeme studija oblikovala sam tu slikovnicu bez teksta, ali zapravo i bez crteža, samo s prazninama, prema slavnoj priči H. C. Andersena. Uvijek su me privlačili eksperimenti i nove tehnike, kako s manje reći više. Polazne točke bile su taktilnost, uz otkrivanje da svi prizori nužno čine povezani niz u kojem jedan ne bi mogao bez drugog, kao i motivacija roditeljima da priču pročitaju naglas. Nadam se da ću se jednog dana vratiti toj ideji i neku vlastitu grafičku novelu oblikovati na sličan način.

S Nadom Beroš radili ste "Početnicu za konceptualce: Nova umjetnička praksa protumačena djeci" tiskanu u sklopu biblioteke "Čitanje umjetnosti" Muzeja suvremene umjetnosti, koja je objašnjavala, pojednostavljeno rečeno, kako djetetu objasniti zašto su pisoar, izokrenuti auto ili, pak, spavanje u muzeju umjetnost. Čini li vam se da se u široj javnosti konceptualna umjetnost slabije razumije, da je takva početnica bila potrebna svima? Kakve su bile reakcije na "Početnicu"?

- Konceptualna umjetnost od promatrača traži suočavanje s kontekstom, čitanje i istraživanje o ideji ili autoru, rekla bih jednako ili više od samog perceptivnog doživljaja rada. A taj proces ‘čitanja‘ ne bi trebao biti isključivo školski ili šablonski, zato se ‘Početnica‘ bavi zaigranim karakterom lokalne konceptualne scene koja je po svojoj prirodi mladima bliska. Upravo u otporu tradiciji, traženju novog i suprotnog, u kolažiranju ili destrukciji, kao i u dijalogu s vlastitim likom ili pojavom, ili s društvom kao sugovornikom mladi mogu pronaći sebi bliske teme. ‘Početnica‘ nije samo priručnik, ona je i bilježnica sa zadacima koji potiču da ih se ne slijedi. Mislim da na taj način otvara vrata interesa, a onda možda jednog dana i aktivnog sudjelovanja.

Radili ste i strip Duh Bauhausa. Kako gledate na školu Bauhaus, koliko je ona po vama važna u povijesti umjetnosti?

- Bauhaus je škola koja je prva otvorila put dizajnu kakvog danas poznajemo, od grafike, tekstila i produkta do arhitekture - ali ono najvažnije, važnosti cjelovitog promišljanja i oblikovanja. Studenti te škole prolazili su čitav proces, od ideje do realizacije, s ciljem ostvarenja kvalitetnih i dugoročnih industrijski rađenih, svima pristupačnih proizvoda ili prostora. Na tren su postigli ravnotežu multidisciplinarnosti i proizvodnih mogućnosti, umjetničkih i tehničkih standarda, autorskih i tržišnih očekivanja, kao i filozofije i prakse. Prvi su prednost dali minimalizmu, suvremenim materijalima i tehnologijama, kao i funkcionalnosti naspram estetike. Čitajući, pišući i crtajući na tu temu osjećala sam se inspirirano i zavidno tadašnjim studentima, na sličan način na koji sam kao djevojčica zavidjela čarobnjacima u Hogwartsu. Zamišljala sam njihove razvijene, potpuno opremljene radionice, zatim kostimirane zabave za koje su sami krojili kostime i kolažirali plakate ili rasprave s profesorima, svjetski poznatim umjetnicima, arhitektima ili dizajnerima. Nije mi bilo teško uroniti u tu tematiku, pogotovo kroz Otti Berger, Gustava Bohutinskog i Ivanu Tomljenović-Meller, čije sam živote imala zadaću oslikati. Osjećala sam teret te odgovornosti budući da su njihova imena i ostvarenja premalo poznata široj javnosti, ali s druge strane i neopisivu radost što istražujem i crtam na neki način i u njihovo ime ili kroz njih. Čitala sam sve što sam mogla pronaći, od članaka do osobnih pisama i, naravno, knjiga koje su mi urednice Jasna Jakšić i Vesna Meštrić preporučile. Nisam željela niti mogla oblikovati stručan rad na tu temu, premda sam istraživanju posvetila najveći dio vremena. Strip je u startu obilježen osobnim potpisom i fikcija je poslužila kao ljepilo između edukativnih činjenica. Trebala sam taj osobni ugao kako bih uopće tako širokoj temi mogla pristupiti i zatim se s njom poigrati. Općenito mislim da ako autoru proces nije zabavan ili zanimljiv, rijetko kada rezultat može biti zanimljiv publici.

Opisali ste i mnoge anegdote vezane uz školu, kako je kantina imala svoj vrt i voćnjak, kako je i bilo velikih ljubavi, Josepha i Anne Albers te umjetnice Otti Berger i Ludwiga Hilberseimera. Koliko su se temeljile na stvarnosti?

- Spomenute anegdote jesu temeljene na stvarnosti jer postoje dokumenti koji ih potvrđuju. Izmišljen je, na primjer, dijalog Ivane Tomljenović-Meller i Gustava Bohutinskog pred školom. Pretpostavila sam da su pričali budući da su oboje Zagrepčani, a taj dijalog mi je poslužio kako bih prenijela stavove koje su dijelili (doduše, kroz pisma upućena drugim prijateljima ili ljubavnicima), a koji su bili važni za razvoj priče i likova.

Pratimo, u tom stripu, i naslijeđe na ovim prostorima, članova grupe EXAT 51, poznatih umjetnika Picelja, Rašice, Srneca, Richtera i ostalih, prikazanih u trenutku rasprave o umjetnosti, naslijeđu te raskidu s dominantnim socrealizmom. Koliko je nasljeđe EXAT-a i danas prisutno kod nas?

- Čini mi se da još uvijek nitko nije nadmašio postignuća i utjecaj koji su EXAT-ovci ili kasnije Gorgonaši imali na lokalnoj sceni. Prisutni su kao da i dalje produciraju nove radove, što je zapravo prekrasno. Voljela bih da dođe neka nova, jednako radikalno originalna i duhovita grupa koja bi okupila i teoretičare i goste promatrače, i sve ih ravnopravno pomiješala.

Nedavno ste imali i izložbu u Galeriji Kranjčar. Tijekom trajanja izložbe izvodili ste radove u tušu otiskivanjem valjka i povlačenjem rollera na papiru. Kakav je osjećaj stvarati uživo, pred publikom?

- Osjećaj je uzbudljiv, strašan i oslobađajući, kao izlazak iz zone komfora. Kad bi rad uspio, što sam uglavnom pripisivala slučajnosti, radost je bila velika. A kad bi se takvi radovi nanizali, lebdjela sam galerijom. Zapravo sam bila zadovoljna hrabrošću i novootkrivenom mogućnošću da isključim prisutne parove očiju, skoro kao što ponekad uspijem (mentalno) isključiti buku ili ekrane u kafiću. Također, već sam davno prigrlila greške kao ključan dio procesa, a u ovom slučaju one su bile i polazna točka (na primjer, slučajna kap tuša je pomicanjem papira odredila prvu konturu crteža). Možda je idući korak crtanje uz koncert ili živu muziku, što mi istovremeno zvuči grozno i genijalno. Trenutačno crtam pred drugima kada demonstriram proces učenicima srednje škole na likovnim radionicama. I taj pristup pomaže, edukativna uloga motivatora lakša je od performativne umjetničke točke. Tako da je sve u glavi što se toga tiče, kao i uloga koje izaberemo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2022 16:50