Šibenski muzej - utemeljen 1925. godine prilikom obilježavanja 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva, u sklopu proslave kojoj je prisustvovao Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke i ministar prosvjete u jugoslavenskoj vladi - u stalnom postavu danas ima baroknu umjetničku produkciju iz Šibenika tijekom 17. i 18. stoljeća, pretežno liturgijske predmete: kaleže, svijećnjake, raritetne knjige, slike i skulpture. Među njima se izdvaja zanimljiva skulptura Boga Oca, koji je raspoložen, raširenih ruku i relativno mlad, bez sjede kose, no proćelav.
Unatoč tome što u Knjizi Izlaska bilježi Jahvine riječi Mojsiju "lica moga ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati", čovjek stoljećima kroz umjetnost prikazuje Boga. Ova skulptura, međutim, odudara od onih šire poznatih prikaza Boga Oca, kao vremešnog, sijedog i strogog bradonje kakav, primjerice, nailazimo u reljefnom obliku u krstionici šibenske katedrale koja je remek-djelo Jurja Dalmatinca.
Iz kojeg vremena datira skulptura i kako je došla u muzej, pojasnila je muzejska savjetnica Marina Lambaša.
- Skulpturu možemo okvirno stilski datirati u vrijeme baroka, u 17. ili 18. stoljeće. Izrađena je od polikromiranog, odnosno obojenog, drva. Prikazuje Boga Oca raširenih ruku dok se noge ne vide jer izranja iz oblaka. Ne znam bih li se složila s time da izgleda veselo, prije bih rekla ozbiljno i spokojno, ali ipak strogog pogleda i izboranog čela.
Skulptura je visoka 77,5 cm, najveće širine 55,5 cm. U Muzeju je od 1950. godine, a došla je kao donacija župnika u Betini, koji ju je pronašao i poklonio muzeju. Župnik se zvao Andrija Antić, kako se navodi u starom muzejskom inventaru. Kip je bio u jako lošem stanju, ruke su mu bile puknute te je bio prebojen. Moguće da je to i bio razlog poklanjanja muzeju, da bi se sačuvao, možda i restaurirao. Danas je skulptura obnovljena i izložena u stalnom muzejskom postavu - govori Marina Lambaša u vremenu kada se muzeju slijedi energetska obnova, pa se štošta pakira i sklanja pred radovima.
Ovakvi se prikazi Boga Oca, nastavlja muzejska savjetnica, javljaju u vrijeme baroka, ali i prije, u zreloj renesansi.
- U to vrijeme obnavljaju se i proširuju crkve te se opremaju novim oltarima. Također, od početka 17. stoljeća počela se graditi i nova crkva svetog Franje Asiškog u Betini na mjestu stare, odakle potječe skulptura. Danas se u toj župnoj crkvi čuva još nekoliko drvenih skulptura iz 18. stoljeća.
Skulptura, koja se čuva u Muzeju grada Šibenika, napravljena je na način na koji se Bog Otac obično pojavljuje u zabatu oltara: kroz trokutastu kompoziciju i tako da popuni cijeli taj segment oltara. Ikonografski se Bog Otac, i često Duh Sveti, u formi golubice, javljaju na tipu oltara kakav, primjerice, imamo u šibenskoj crkvi svetoga Frane. Na tamošnjim oltarima venecijanskih majstora drvorezbara, braće Issepa i Girolama Ridolfija, donekle je sličan tip prikaza Boga Oca, na zabatima. Isti se oltari oslanjaju na venecijansku tradiciju slikanih prikaza, kakvu imamo i na istočnoj obali Jadrana - nastavlja sugovornica o šibenskim oltarima iz crkve svetog Frane, na kojima je Bog Otac prikazan kao vremešan.
Skulptura Boga Oca, koja je u stalnom postavu šibenskog muzeja, postavljena je na određenoj visini kako bi se na taj način reproduciralo njezino nekadašnje, originalno okruženje.
- Iako je izvan crkvenog, odnosno religijskog konteksta, te zajedno s ostalim umjetninama na tome dijelu stalnog postava, skulptura ipak izaziva poštovanje - reći će Marina Lambaša.
Stalni postav muzeja inače predstavlja cjelovitu priču o šibenskoj prošlosti od prapovijesti do pada Mletačke Republike 1797. godine, napominje Marina Lambaša.
Kada je utemeljen, 1925., Muzej grada Šibenika zvao se Gradski muzej kralja Tomislava, a bio je smješten u gotičkoj crkvi Svih Svetih, iznad Gradske vijećnice. Prvi voditelj muzeja bio je don Krsto Stošić, koji se angažirao i u sakupljanju predmeta, dokumenata i umjetnina. Don Stošić je svoju privatnu zbirku darovao šibenskoj općini. Sve muzejske poslove Stošić je obavljao volonterski, bio je voditelj, blagajnik, kustos i administrator muzeja. Krajem travnja 1940. godine muzej je, i dalje pod Stošićevim vodstvom, preseljen u objekt uz crkvu sv. Barbare koji je na dan sv. Luce 13. prosinca 1943. srušen u savezničkom bombardiranju. Velik dio umjetnina tada je oštećen ili uništen, a one ostale u ruševini postale su plijen njemačkih okupatorskih vojnika, ali i nekih građana. Neki savjesniji uzeli su i sačuvali dio baštine po svojim kućama, a 1946. muzej počinje djelovati u Kneževoj palači, gdje je i danas.
- Kada je muzej stradao u savezničkom bombardiranju 1943., bila je to velika tragedija za šibenski muzej, ali i za don Krstu osobno. Kratko nakon toga je preminuo, 25. siječnja 1944. Cijeli je svoj život posvetio sakupljanju građe, kako za gradski muzej, tako i za crkveni muzej.
U sklopu istraživanja za monografiju muzeja, u povodu naših 100 godina, kolega povjesničar Bruno Brakus došao je i do nekoliko zapisanih svjedočanstava iz toga vremena, a iz kojih doznajemo detaljnije o tome događaju. Njemački su vojnici uzimali najvrednije stvari, osobito oficiri koji su imali posebno oko za umjetničke slike. Šibenčani su, s druge strane, većinom pokušavali spasiti što se moglo. Uglavnom su uspjeli sakupiti arhivsku građu, razne dokumente i knjige. Jedno od najopsežnijih svjedočanstava jest ono dr. Antuna Ježine, koji je živio na trgu katedrale, u blizini muzeja. On navodi da je od popodneva toga 13. prosinca do 15. prosinca većina vrijednosti već bila nestala. Svjedoči da je on sam pokušao donijeti što je mogao, i uspio je spasiti nekoliko vrednijih predmeta, ne navodeći koji su to. Također, oglasio je da kupuje knjige koje su uvezane u pergamenu te je na taj način uspio doći do tih vrijednih relikvija. Iz drugog svjedočenja doznajemo da su Nijemci odnosili najdragocjenije oružje i slike. Sačuvan je i popis za restituciju nakon rata, iz kojega doznajemo da je bila riječ o više od 300 muzejskih predmeta.
Unatoč svemu tome, najstariji i najvredniji predmeti koje danas imamo u muzejskim zbirkama, osobito Kulturno-povijesnog odjela, često su oni koje je prikupio don Krsto Stošić i koji su uspjeli preživjeti II. svjetski rat - zaključuje Marina Lambaša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....