Zagrebačku grafiti scenu, onu pisanu, obilježio je posljednjih godina autor umjetničkog imena Nebitno. Njegov najpoznatiji grafit “Glavu gore” koji se nalazi iznad Dolca te na zgradi na glavnom zagrebačkom trgu, nastao je prije nekoliko mjeseci, i zasigurno je grafit o kojemu se najviše razgovaralo u posljednje vrijeme, koji se najviše dijelio po društvenim mrežama.
Grafit je, zapravo, kontekst dobio naknadno, kako objašnjava Nebitno u razgovoru za Jutarnji list. Kako govori: “Taj natpis je nastao par mjeseci prije same pandemije i ideja je zapravo bila ta da ljudi koji čekaju tramvaj preko puta doslovno samo dignu glavu gore, vide natpis i dožive ga. Pravi smisao je dobio tek nakon potresa koji je zadesio Zagreb i tu je zapravo procvjetao i zaživio u svom punom sjaju. Odjednom je postao kultni zagrebački grafit koji su svi dijelili na društvenim mrežama, pojavio se i nekoliko puta na televiziji, ali definitivno nešto najluđe što sam vidio vezano uz taj grafit je to što ga je čak i MUP RH na svom oficijalnom Twitter profilu podijelio uz tekst ‘Zagrebe laku noć i odmori #glavugore Tvoj @mup_rh’.”
Apsurd i ironija
No i brojni drugi duhoviti grafiti upravo su njegovo djelo. U jednom zagrebačkom pothodniku stoji “Ni pod razno.” Na velikoj ogradi ispred stambene kuće “Pravo mjesto za veliki natpis”. Na dnu žute zgrade u centru Zagreba “Gle ovo.” U Vlaškoj ulici, na dnu Zakmardijevih stuba, stoji “Stepenicu po stepenicu.” Na jednom od prometnih znakova koji upozorava na djecu “Trči brate trči”. Na zidu već jedne poprilično išarane zgrade “Pusti selo neka priča...”
Na kanti za smeće stoji “Baš je danas lijep i sunčan dan”. Na jednoj ogradi “Bilo bi šteta da ništa ne piše”. Ako se netko pita zašto sve to, odgovor je ispisao na jednom od reklamnih panoa ispred MUO: “Radim ovo iz gušta.” Primjera je, uglavnom, mnoštvo, i teško ih je ne primijetiti na ulicama Zagreba.
Nebitno je autor koji već dulje vrijeme djeluje na sceni: “Stvaram otprilike od 2014. ali ne konstantno, nekad više nekad manje”, kaže. Neko vrijeme bio je prisutan i pod drugim imenom, no želi ostati anoniman. Na pitanje zašto ne želi otkriti svoj identitet, odgovara: “Čini mi se da bi me u tom slučaju ime definiralo. Ne bih se mogao zvati Nebitno a da mi je pravo ime ili što god drugo iz mog osobnog života, u ovom slučaju bitno.”
Nebitno ispisuje kratke rečenice, ovisno o kontekstu koji nameće ulica, a specifičnost njegovih grafita da na kraju uvijek imaju točku ili neki drugi interpunkcijski znak. Ovih dana mu je Lauba izdala knjigu, i knjiga je i promovirana u Laubi gdje se može i kupiti. O knjizi su govorili mlada i iznimno talentirana dizajnerica, zaslužna za prijelom knjige, koju među ostalim poznajemo i po ilustracijama potpisanim Maja Maar, i književni kritičar Luka Ostojić. Mnogi su se zapitali, tijekom promocije, je li među prisutnima bio i sam autor, Nebitno. Bio je, no nije se otkrivao.
Među ostalim je rečeno, a svakako je točno, da Nebitno računa na publiku koja voli apsurd, ironiju i autoironiju. Koje su reakcije na njegov rad, ima li neka koja ga je posebno oduševila, vodi li računa uopće o publici? “Moram priznati da zapravo ne računam ni na kakav poseban oblik publike, oblici publike sami nastaju kada pojedinac iz te publike doživi poruku na svoj način. Vjerujem da sam jako puno reakcija propustio.” Nebitno dodaje da mu je drago da ljudi ikako reagiraju, kad vidi da su ljudi prisutni dok šeću ulicom, da gledaju okolo i primjećuju male stvari i svijet oko sebe.
Priča o kamp kućici
Natpisi Nebitnog mogu se pronaći u svim dijelovima Zagreba. Luka Ostojić u predgovoru piše da će ih uočiti oni prolaznici koji obraćaju pažnju na nebitno. Je li to razlog zašto se ovaj umjetnik nazvao Nebitno, pitamo ga. Kako kaže: “U predgovoru je Luka Ostojić uspio povezati neke stvari koje ja nisam ni primijetio, ali se s njima u potpunosti slažem. Što se imena tiče, misao vodilja mi je bila da inače ljudima dok ih se predstavlja, u pisanom ili u video formatu, uglavnom ispod slike - ako je ima - piše ime i prezime. Meni se pak nekako svidio taj pomalo komični moment da se ja predstavim kao Nebitno, da je ime autora Nebitno.”
Osim u Zagrebu, Nebitno ima nekoliko grafita i u drugim mjestima u Hrvatskoj.
“U knjizi je jedan prikladan napisan u Splitu i jedan na nekoj napuštenoj kamp kućici negdje uz jadransku obalu”, kaže. I upravo mu je ta kućica, najneobičnije mjesto na kojemu je pisao. Iako je pisao na raznim plohama, po zidovima, kantama za smeće, prometnim znakovima, zebrama, reklamnim panoima...
“Na tu sam kućicu slučajno naišao u jednom napuštenom turističkom kampu na jadranskoj obali i odmah me inspirirala”, kaže.
Jedan od njegovih radova je ispisan crvenim slovima na zebri, u samom centru Zagreba, u neposrednoj blizini HNK, “Prelazim cestu i čitam šta piše”. Nije ga nitko vidio dok je pisao po zebri, pitamo. Odgovara da u tom konkretnom slučaju nije. “No do sada su me vidjele dvije prolaznice tijekom pisanja, barem koliko je meni poznato. S jednom od njih vezujem i anegdotu. Vozio sam se, naime, biciklom po Vodnikovoj ulici i želio sam negdje nešto napisati, ali smetalo mi je to što je jedna cura upravo hodala prema meni i sigurno bi me vidjela kako šaram. Rekao sam samom sebi da nema veze, neka me vidi, i krenuo pisati natpis. Taman dok je ona prolazila i gledala što pišem, moj bicikl koji sam naslonio na zid pao je na tlo i ona ga je krenula podignuti. Ja sam je pogledao upravo u tom trenutku završavajući grafit na kojem piše ‘Nema veze’. Bio je to baš dobar moment i ona se nasmijala dižući moj bicikl. Nije bilo nikakve druge komunikacije i otišli smo svatko svojim putem”, govori umjetnik.
Jedan od upečatljivijih je radova “Malo ukoso”, ispisan na dnu jednog zida.
‘Malo ukoso’ je zapravo nedavno otišao u povijest, prebojan je, a nalazio se na križanju Vodnikove i Savske, na zidu pekare koja se nalazi tamo na uglu”, kaže autor koji kao i svi autori koji djeluju na ulici računa na netrajnost svojih djela.
Crveno i crno
Koristi, u pravilu, crnu ili crvenu boju, jer su najupečatljivije. Koristi uglavnom sprej, govori, a na početku je koristio i marker, ali ga je, kako kaže, potrošio i nije se više sjetio uzeti novi. Inspiraciju dobiva u svakodnevici.
“Dok hodam ili vozim bicikl po gradu, jednostavno mi dođe neka riječ ili rečenica koju imam potrebu negdje napisati. Ponekad me inspirira podloga, a ponekad napišem i nešto što vidim ili čujem od slučajnih prolaznika.”