“O slikaru Nikoli Mašiću kao čovjeku zna se malo. Njegovi suvremenici navode da je bio uglađen i povučen. Rado je sam lutao, slikao i kontemplirao u melankoličnim krajolicima uz obalu Save ili je, pak, za vedrih trenutaka šetao i slikao osunčane krajobraze južne Italije.
Njegov Skizzenbuch pun je crteža mlade, nama nepoznate žene. Brata blizanca Aleksandra iskreno je volio pa se čak i potpisivao pod njegove radove, želeći pokazati da su Aleksandrovi radovi jednako dobri kao i njegovi, što je brzo prozreo pronicljivi Kršnjavi. Navodno je bio spiritist i navodno je umro u naručju svoje drage nećakinje”, piše Dajana Vlaisavljević, kustosica prve retrospektive ikada posvećene ovom umjetniku, koja je otvorena u Modernoj galeriji. Ista je kustosica otvorila prošle godine manju studijsku izložbu o Mašiću, koja ga je pokazala kao zanimljivog animalista, jednog od prvih u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Na netom otvorenoj izložbi, pokazuje se preko stotinu radova.
Babić i Kršnjavi
Kustosica, nadalje, precizno detektira dvojak odnos koji je i dan danas prisutan prema djelu ovog slikara te navodi: “na spomen slikarstva Nikole Mašića reakcije su i danas dijametralno suprotne, od obožavanja malih pejzažnih studija i prezira prema velikim pejzažno-figurativnim komstajalištima do anakrona divljenja prema tim istim pejzažno-figurativnim scenama. Oba stava temelje se na unaprijed zauzetim pozicijama prema određenoj vrsti slikarstva, a proizlaze iz površnoga poznavanja, odnosno nepoznavanja Mašićeva svekolika rada, ali i nepoznavanja tadašnje domaće likovne zbilje kojoj je pripadao”. Želja je ove retrospektive, među ostalim, promijeniti ovakav stav prema umjetniku.
Život Nikole Mašića obilježio je niz tragedija. Kada je imao samo dvije godine umro je njegov otac Stevo Mašić, imućan trgovac, a tri godine kasnije, 1857., umire i majka Ana Mašić, rođena Šušnjar. Supružnici Mašić imali su petero djece, četiri sina i kćer. Najstariji sin preuzeo je obiteljsku trgovinu. Preostaloj malodobnoj djeci za skrbnike imenovani su sestra Emilija i njezin suprug Josip Pfeiffer, vojni sudac, koji zbog službe često mijenja mjesto boravka. Malodobni dječaci, Ivan kojemu je bilo devet te sedmogodišnji blizanci Aleksandar i Nikola, poslani su u odgajalište Antuna Mazzorana u Trstu. Ondje završavaju tri razreda osnovne škole i prvi razred gimnazije.
Potom žive kod skrbnika u Beču, gdje Aleksandar i Nikola završavaju drugi razred gimnazije, a zatim nauku nastavljaju u Češkoj, no Nikola Mašić zbog bolesti nije maturirao, nego kasnije. Prvo je upisao trgovačku akademiju, potom likovnu akademiju u Beču, pa u Münchenu. Među prvima koji su na domaćem terenu prepoznali Mašićev talent, bio je Iso Kršnjavi, s kojim se sprijateljuje i koji ga upoznaje sa Strossmayerom. Bilo je to sedamdesetih godina 19. stoljeća, a ostalo je zabilježeno da je Mašić u Münchenu “imao atelje, pa je slikao svoju Guščaricu na Savi”. Uslijedilo je nekoliko slika, jedan od motiva su i bundeve. Kršnjavi, nadalje, opisuje ukus europskoga građanskog sloja pa kaže kako su kupci hrlili Mašiću i “svatko je htio imati kakvu sliku s bundevama”.
Onaj tko je ozbiljnije dotukao Mašića jest utjecajni Ljubo Babić, slikar, povjesničar umjetnosti, ravnatelj Moderne galerije i, kako piše kustosica izložbe, “taj pretežito omalovažavajući stav prema Mašićevu stvaralaštvu u znatnoj mjeri očuvao se do danas”.
Portreti
Babić je pisao kako Mašić svoje slike servira dopadljivo, no na početku blage kritike išle su naposljetku do vrlo osobnog izrugivanja. Ovako je Babić uvredljivo pisao: “Minuciozna podjednaka izradba svih njegovih slika tumači Mašića kao urednog i marljivog čovjeka, koji nije vođen temperamentom, već je strogo discipliniran. Da je đak, valjalo bi ga prispodobiti onim tipnim odlikašima, a tako valja svakako prispodobu tražiti u onom zakopčanom, korektno odjevenom šutljivom gospodinu, kakvu beamteru iz bivših naših prezidiuma. U onim njegovim malim sličicama jednakih formata - ima ih na stotine, ima nešto uredno, činovničko. Slagao ih je slikar kao što činovnik slaže svoje akte. Sve uredno, sve točno; takvi su mu Skizzenbuchi, a takva mu je i biblioteka”. Kasnije taj stav pokušava promijeniti Matko Peić.
Najnovija izložba stavlja Mašića u pravi kontekst, niti ga pretjerano hvali, niti kudi, s naglaskom na najbolje što je napravio, njegove portrete i animalistiku. Tako se tumači: “Čini se da je Mašić najbolje portrete ostvario slikajući djecu i mlade ženske likove, primjerice, mali galerijski ‘Portret djevojčice iz 1881.’ i ‘Portret djevojke s mašnom’”. Spominju se i dječji portreti “Mala nećakinja Milica” te “Mali Stevo Ivančević” iz oko 1875. godine, nastali za ljetnih praznika u Lici, te kustosica kaže: “Te portrete osim münchenskog akademizma obilježava i doza opuštenosti, neposrednosti, posebice izražene u slobodnije slikanim detaljima, vidljiva, primjerice, u ležerno vezanoj marami oko vrata nećakinje Milice”.
Najpoznatija slika
Nažalost, ni za prigodu ove retrospektive nije otkriveno tko je misteriozna žena koja se često pojavljuje na Mašićevim slikama. “Portret Mlade gospođe/Portret nepoznate žene” jedan je od brojnih zagonetnih prikaza iste mlade žene koju Mašić često crta i u svojim bilježnicama. “Prikaz krznena ovratnika pokazuje zavidno metiersko znanje, a zatvorena usta i odsutno tužan pogled upućuje na Mašića kao slikara, koji zna prikazati nijanse psiholoških osobina portretiranih osoba”, tumači kustosica izložbe.
Što se tiče pejzaža, omiljen je format slike vodoravni. Na izložbi se, među ostalim, mogu pogledati “Guščarica na Savi”, 1880. - 1881, najpoznatija je takva Mašićeva kompozicija i njegova slika uopće, potom “Portret starca”, portret njegova brata blizanca Aleksandra, “Žena s čipkastom kapom”, “Napuljski pastir,” “Slikar u bari”, “Guske”, “Purani”, “Praščad”, “Pergola”, “Vrtovi u Capriju”, koje slika dok boravi tamo... Velika, dugo i pomno pripremana retrospektiva Nikole Mašića pod nazivom “Plemeniti realist”, koja obuhvaća i arhivsku građu, u Modernoj galeriji ostaje otvorena sve do 10. veljače.