Projekt Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture je zamro nepuna tri mjeseca nakon njegova spektakularnog otvorenja. Iako su, u sklopu priprema za EPK, Grad Rijeka i svi ostali akteri tog procesa kulturu opetovano proglašavali važnom strateškom odrednicom lokalnog i regionalnog razvoja, samo tri tjedna “lockdowna” bila su dovoljna za gašenje 70-ak milijuna eura teškog projekta koji je trebao biti vrhunac riječke kulture te postati startna pozicija za novi uzlet.
U utorak je 59 od ukupno 70 zaposlenika trgovačkog društva Rijeka 2020. - EPK, koje je bilo zaduženo za operativnu i programsku provedbu projekta, doznalo da je dobilo otkaz. No, tu nije kraj - riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar najavio je da će se, osim u tvrtki Rijeka 2020, “privremeno obustaviti suradnje i s dijelom ljudi u kulturnim ustanovama Grada koji su zaposleni zbog rada na provedbi EPK programa”.
Također, zaustavljanje EPK će, po preliminarnim konzervativnim procjenama baziranim na silnim dogovorenim partnerstvima, neposredno ili posredno utjecati na egzistencije najmanje tisuću ljudi, u Rijeci i čitavoj Hrvatskoj, od pojedinaca, umjetnika, udruga, malih tvrtki, pa do čitavih lokalnih zajednica (općina i gradova) koji su tijekom ove godine trebali biti uključeni u provedbu projekta. Nažalost, ni tu ne staje crni niz za riječku kulturu, jer pod upitnik dolazi i onaj njen dio izvan EPK, a to su sredstva za takozvane javne potrebe u kulturi, koja godišnje iznose oko tri i pol milijuna kuna. U intervjuu za Novi list pročelnik Šarar najavio je da će se, što se tiče odobrenih programa, “zbog manjka u proračunu morati ići na smanjenje opsega financiranja”.
Nakon nekoliko tjedana nagađanja o tome što se događa iza kulisa, Grad Rijeka jučer je i službeno objavio da obustavlja većinu aktivnosti projekta Rijeke - Europske prijestolnice kulture 2020. “Tvrtka Rijeka 2020 nastavit će obavljati nužne poslove s minimalnim brojem zaposlenih kako bi se dovršile isplate obaveza vezanih uz dosad održane programe te kako bi se pripremili oni programi koji će se moći održati kada mjere izolacije završe”, priopćili su iz Grada. U prijevodu, ostali su direktori i voditelji da, do kraja godine, pogase svjetla u EPK.
A kako je počela i kako je završila cijela “kronika festivala koji se nije dogodio”? Rekonstrukciju radimo kroz razgovor s akterima koji su posljednje četiri godine sudjelovali u kreiranju tog projekta, a čiji je rad trebao postati potpuno vidljiv tek u ovoj godini. Teško je, međutim, uopće opisati emocionalna i psihička stanja kroz koja ti ljudi trenutačno prolaze, tako da su razgovori često vodili u druge, nepredvidljive smjerove.
16. travnja 2014.
Priča je počela prije točno šest godina. Europski parlament izglasao je 16. travnja 2014. odluku da titulu Europske prijestolnice kulture 2020. godine ponesu jedan hrvatski i jedan irski grad. Na javni poziv Ministarstva kulture RH, u lipnju 2014. javilo se devet hrvatskih gradova - Đakovo, Dubrovnik, Osijek, Pula, Split, Varaždin, Zadar, Zagreb i Rijeka. Nakon prvog kruga odabira u svibnju 2015. u završni krug, uz Rijeku, ušli su Dubrovnik, Osijek i Pula. Rijeka je u tom trenutku iza sebe imala pet neuspješnih kandidatura za Mediteranske igre, no taj je ciklus iskoristila za velika ulaganja u sportsku infrastrukturu koja su, među ostalim, rezultirala izgradnjom bazenskog kompleksa na Kantridi i polivalentne rukometne dvorane na Zametu.
Sada je, s kandidaturom, na isti način željela pokrenuti ciklus ulaganja u kulturnu infrastrukturu, prvenstveno u revitalizaciju bivšeg kompleksa Benčić u kojem bi, među ostalima, “udomila” Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Gradsku knjižnicu, institucije koje su pola stoljeća bile “podstanari” u neadekvatnim objektima.
- Kada se saznalo da će jedan od hrvatskih gradova postati EPK 2020. godine, radila sam u Odjelu za kulturu u Gradu Rijeci, u direkciji za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Bila sam prisutna tamo od samog početka, još dok je to sve bio jedan daleki plan. Iz samog odjela oformio se prvi tim, na čelu s Irenom Kregar Šegotom, koji je radio na prvom bid booku i zatim na drugom bid booku. Bila sam prisutna u tim prostorijama, među ljudima koji su to radili, povremeno sam i ja nešto obavljala, uz redovan posao u odjelu - prisjeća se Iva Kelentrić, po struci povjesničarka umjetnosti, voditeljica programskog pravca Lungomare Art, jednog od sedam u sklopu Rijeka 2020 - EPK.
25. ožujka 2016. do 22. rujna 2017.
Dvije godine nakon proglašenja kandidature, Rijeka je i službeno postala Europska prijestolnica kulture. Političke okolnosti bile su drugačije nego kad se krenulo u tu priču, ministar kulture bio je Zlatko Hasanbegović, a Oliver Frljić, koji je tada još bio u EPK timu i intendant HNK Ivana pl. Zajca, bio je trn u oku tadašnjoj politici. Datum je bio 25. ožujka 2016.
Proglašenje je održano u Muzeju Mimara u Zagrebu, a ranije istoga dana Rijeka je održala završnu prezentaciju svoje kandidature pred povjerenstvom te odgovarala na njihova pitanja. Tim koji je predstavljao Rijeku činili su Vojko Obersnel, Ivan Šarar, Irena Kregar Šegota, Chris Torch, Vuk Ćosić, Tanja Kalčić, Slaven Tolj i Slobodanka Mišković.
U Rijeci se, pak, trenutak proglašenja čekao u Malom salonu, izložbenom prostoru na Korzu koji je 2020. pretvoren HTV-ov studio za javljanja uživo iz prijestolnice kulture. Mali salon bio je krcat, atmosfera je bila kao na nogometnoj utakmici. Sam trenutak proglašenja Rijeke prijestolnicom kulture zabilježen je kamerama. Iva Kelentrić bila je jedna od ljudi koji na toj snimci iz Malog salona skaču i grle se.
- Bili smo tamo, gotovo cijeli Odjel za kulturu, brojni građani... Pratili smo izravan prijenos iz Zagreba na velikom flat screenu. Svi smo to čekali, kao rezultate utakmice. Bili smo uzbuđeni, a kada su pročitali da je to Rijeka, uslijedio je totalni raspašoj, skakanje, vrištanje, veliko, veliko veselje... Poslije smo otišli na cugu do Tunela, pa dalje se veseliti. Tada mi se u glavi počelo vrtjeti da je, ako se bavim kulturom, mjesto gdje moram biti 2020. EPK, da želim biti dio tog projekta - prisjeća se.
No, proći će još neko vrijeme prije nego što će Iva početi raditi na projektu, jer još nije niti postojalo tijelo koje će upravljati njegovom provedbom. Prva je s time krenula Primorsko-goranska županija, koja je na ljeto 2016. raspisala natječaj za prva zaposlenja i na jesen krenula s razvojem “27 susjedstava”, programskog pravca koji je 27 riječkih kvartova te općina i gradova riječkog prstena, Gorskog kotara, Primorja i kvarnerskih otoka, trebao povezati sa zajednicama iz 27 država Europske unije.
Paralelno s time, Grad Rijeka radio je na osnivanju trgovačkog društva koje će početkom 2017. preuzeti vođenje projekta, a na čijem će se čelu naći Emina Višnić, iskusna zagrebačka kulturnjakinja koja je s Rijekom već surađivala na razvoju bid booka. Uslijedili su natječaji, popunjavanje tima, pa i razne personalne promjene. U hodu, iz projekta su otpali i Oliver Frljić, koji se odselio u Njemačku, Chris Torch i Vuk Čosić, a uključio se velik broj ljudi iz Rijeke, kao i iz cijele Hrvatske.
Lela Vujanić, zagrebačka kulturnjakinja s diplomom iz filozofije i komparativne književnosti, rodom iz Siska, u trenutku proglašenja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture još uvijek je radila u Ministarstvu kulture i prisjeća se da je za Rijeku i navijala, jer je imala iskustva s tim gradom i smatrala je da su ponudili odličan program. Istovremeno je, kaže, bila svjesna da je to kompleksan projekt koji će sa sobom povući određeni broj problema zbog birokratiziranosti. Godinu dana kasnije netko joj je, veli, javio da je raspisan natječaj za voditelje programskih pravaca.
Preselila se u Rijeku i 1. rujna 2017., na isti datum kao i Iva Kelentrić, postala je voditeljica programskog pravca “Kuhinja”, koji se bavi temama migracije, manjina i aktivizma. Negdje u to vrijeme, 22. rujna 2017., otvoren je novi prostor MMSU-a u kompleksu Benčić, i to s velikom retrospektivnom izložbom Tomislava Gotovca. Tada su se tek počinjali nazirati obrisi onoga što bi EPK trebao biti.
18. prosinca 2017.
- Za sve ljude koji se bave kulturom EPK, na jedan način, predstavlja krunu nečijeg rada i djelovanja. Na otvorenju MMSU-a nisam radila, bila sam, više-manje, posjetitelj. Prvi događaj koji sam ja direktno proizvela iste godine bio je Svjetski dan migranata, 18. prosinca 2017. Napravili smo sjajan program, svirala je Mimika Orchestra, bila je ekipa iz Okusa doma s migrantskom kuhinjom, imali smo i diskurzivni program koji se bavi ekonomskim migranticama... Toliko sam bila oduševljena programom koji je bio potpuno besplatan za publiku. Sjećam se, dolazim u Palach, očekujem horde ljudi, pun klub, punu Kružnu ulicu...
Počinjemo s tribinom koja je isto aktualna, bavimo se ženama, majkama, bakama koje rade kao njegovateljice u zemljama zapadne Europe. Dakle, dolazim u Palach nešto prije toga, a nema žive duše... Bliži se vrijeme eventa, a u prvom redu sjede tri moje cimerice kao jedina publika. Poslije se, doduše, napunilo i bilo je sjajno, ali već sam tu shvatila koje probleme ćemo imati s publikom i njenim razvojem. Postala sam svjesna da je Rijeka puno manja nego što je nekada bila, da ovdje više nema ljudi koji su činili neke scene. Shvatila sam da se nešto radikalno promijenilo, da je atmosfera grada potpuno drugačija. Da nema više tu up-tempo vibru, da je previše ljudi otišlo - govori Lela Vujanić.
Upravo je razvoj publike bio izazov s kojim se ekipa EPK uhvatila u koštac u godinama priprema za 2020. Pokrenuti su pilot-festivali koji su zaživjeli već tijekom 2018. i 2019., poput Tobogana, ljetnog festivala za djecu koji je nastao u okvirima programskog pravca “Dječja kuća”. U sklopu “Kuhinje”, iz jedne studentske inicijative iz 2016., kada je Riječanima predstavljena gastronomija različitih nacionalnih manjina, zakotrljao se Porto etno festival, koji povezuje world music i gastronomiju. U “Kuhinji” je pokrenut i festival Furioza, koji je u Rijeku doveo sjajne svjetske glazbenice poput Chelsea Wolfe i Anne Calvi.
1. veljače 2020.
Iako su se različiti programi, festivali, građanske inicijative, tribine, izložbe, konferencije i druga događanja u sklopu priprema za EPK odvijali protekle tri godine, cijeli projekt postao je nacionalno, regionalno, ali i europski vidljiv s velikim otvorenjem 1. veljače ove godine, “Operom Industriale” u riječkoj luci i desecima događanja na desecima gradskih lokacija. Bio je to tulum koji će Rijeka dugo pamtiti.
- Rijeka je tu dobila jedno veliko poštovanje iz najšire regije. Ljudi od Ljubljane do Beograda bili su oduševljeni koliko je Rijeka s tim otvorenjem išla izvan uobičajenog kiča koji se pojavi na takvim događajima. Katastrofa je da je samo dva mjeseca nakon toga, iako se čini da je bilo davno, sve stalo - govori Lela.
Iako je na otvorenju EPK prvenstveno radio produkcijski tim s vanjskim suradnicima, svi su zaposlenici trgovačkog društva iz svih sektora sudjelovali u realizaciji tog događaja. Iva Kelentrić je, priča, na Molo longu bila zadužena za ljude sa zvoncima.
- Za nas koji smo radili bio je to istovremeno i veliki stres i veliko uzbuđenje, a trenutak kada je krenula ‘Bella Ciao’ ne da se uopće upisati. Zapravo sam tek na generalnoj probi, dva dana prije otvorenja, postala svjesna koliko će to veliko biti - prisjeća se.
Tjedan dana kasnije, 8. veljače, u Čavlima je izvedena “Zvončarska simfonija”, čime je trebao započeti ciklus od 27 festivala susjedstava. U Matuljima, 22. i 23. veljače, a u isto vrijeme i na Korzu, bila je Međunarodna karnevalska povorka u kojoj su sudjelovale grupe iz europskih gradova bivših prijestolnica kulture. Već su tada mediji javljali o zdravstvenoj krizi u susjednoj Italiji, no nitko još nije niti pomišljao da bi moglo doći do proglašenja svjetske pandemije, karantene i zaustavljanja kompletnog društvenog života u Hrvatskoj i svijetu.
Nitko na to nije pomišljao ni kada je početkom ožujka na Kampusu na Trsatu održan treći Festival susjedstava, a istovremeno se u HNK u sklopu EPK odvijao kazališni festival belgijske trupe Needcompany. Na izložbi u Pomorskom i povijesnom muzeju, u sklopu EPK, još uvijek su se mogle pogledati violine slavnih majstora iz Kremone, talijanskog grada u Lombardiji koji će svega nekoliko dana kasnije postati jedno od žarišta virusa s velikim brojem ljudskih žrtava.
ožujak 2020.
Sredinom ožujka svi koji su radili u EPK poslani su kućama, na godišnji, a program je obustavljen službeno do 14. travnja, no neslužbeno do 1. lipnja. Ni tada nitko iz tima nije ni sanjao da će uskoro sve stati u potpunosti i da će 59 ljudi ostati bez posla. Naznake takvog scenarija dale su se naslutiti tek nakon intervjua koji je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dala Novom listu, a u kojem je kazala da se ne može očekivati da će ministarstvo Rijeci isplatiti planirani dio sredstava za EPK, ukupno 10 milijuna eura.
- Mi smo i dalje radili punom parom, pripremali smo naš dio koji uopće nije bio vezan uz javna okupljanja, jer su otvorenja samo formalnost i bez njih se može. U sklopu Lungomare Arta trebala se postaviti serija umjetničkih instalacija u gradovima i naseljima diljem obale i na otocima. Vjerovali smo da će se to nastaviti jer su gradilišta već bila otvorena, u tome su sudjelovale brojne lokalne samouprave, a građevina nije stala. Utoliko je naš šok bio veći - priča Iva Kelentrić.
Razgovaramo dan prije nego što je na riječkoj ribarnici, koja sada radi pod strogim pravilima socijalnog distanciranja, trebala biti otvorena prva od tih instalacija, rad češkog vizualnog umjetnika Pavela Mrkusa. Otvorenje se trebalo dogoditi 17. travnja.
I “Kuhinja” se radovala prvom eventu 16. travnja, kada je trebala biti postavljena trajna umjetnička instalacija “Refugees Will Come” azerbejdžanskog umjetnika Babija Badalova.
Planirali smo da se publika nalazi na 12. katu hotela Neboder, a da se na balkonima održava razgovor s umjetnikom. Kada smo vidjeli kuda idu stvari s koronom, otvorili smo je ranije, ali to je to od svega što smo uspjeli realizirati, a bilo je planirano u ovom periodu do lipnja - govori Lela Vujanić.
14. travnja 2020.
Da od svega toga doista neće biti ništa svima koji su radili na EPK postalo je jasno 14. travnja. Voditeljice su doznale da njihovi kompletni timovi dobivaju otkaze, inzistirale su da ih same o tome obavijeste prije nego što se trgovačko društvo o tome službeno oglasi. One, pak, ostaju raditi, jer treba pozavršavati što je započeto, o kraju treba obavijestiti silne ljude za koje je bilo planirano da ove godine sudjeluju u EPK.
Direktorica EPK Emina Višnić istaknula je da su s Gradom Rijekom, nositeljem EPK titule, sagledali više scenarija i mogućnosti i izradili prijedlog novog izvedbenog plana projekta koji su dostavili ključnim partnerima i sufinancijerima, Ministarstvu kulture i Primorsko-goranskoj županiji.
- Plan se sastoji od dvije faze. Prva faza, koja je već u provedbi, uključuje niz nužnih mjera prilagodbe krizi koju je izazvala pandemija i koja je privremeno onemogućila obavljanje većine aktivnosti projekta EPK. Istovremeno to je i priprema za drugu fazu, u kojoj planiramo nastavak provedbe dijela programa u okvirima koje ćemo dogovoriti sa strateškim partnerima.
Nažalost, bili smo prisiljeni i na teške mjere, koje nikako nismo mogli zaobići. Tako je u provedbi postupak smanjivanja broja radnika na nužni uži tim, dok će ostalim radnicima morati biti uručen otkaz ugovora o radu, s mogućnošću povratka na posao kad se za to stvore uvjeti - kazala je Višnić.
Ljudima koji su sudjelovali u EPK taj povratak u projekt trenutno djeluje kao wishful thinking. Dok su programi stali, infrastruktura teška 40-ak milijuna eura, koja je dobrim dijelom u završnoj fazi, nije upitna, barem tako tvrde u Gradu Rijeci. Art kvart Benčić bit će dovršen, a crni scenarij na koji se godinama upozoravalo, da bi iza EPK mogle ostati samo prazne zgrade, trenutno se čini dosta realnim.