O fotografu Manliu Malabotti malo se zna i rijetko su nažalost izlagani njegovi radovi. Djelomičnu nepravdu ispravlja izložba otvorena u pulskoj Galeriji Makina ovaj vikend, a koja će se moći pogledati sve do kraja lipnja. Prethodno je izložba bila pokazana i u Trstu. Manlio Malabotta rođen je početkom 1907. godine upravo u Trstu. Njegova majka, Milena Milinovich, kći brodovlasnika, bila je rodom iz Herceg Novog, a njegov otac, poručnik austrijskog Lloyda Nicolò Malabotich doselio se u Trst iz Malog Lošinja i prezime mu je talijanizirano u Malabotta. Studirao je u Trstu i Padovi tridesetih godina, a ključna je za njega selidba u Motovun 1935. godine.
Malabotta nije bio profesionalni fotograf, tada ih je, naime, bilo malo, fotografija se nije studirala. Bio je javni bilježnik po svojem primarnom zanimanju, a bavio se i poezijom, likovnom kritikom i kolekcionarstvom. To što je bio javni bilježnik, dakako, ne umanjuje njegov talent i važnost njegovih fotografija. Imao je smisla za detalje, kao i za uhvatiti trenutak.
On bilježi, primjerice u Istri, s punim razumijevanjem, i snimljeno iz ptičje perspektive, zajednički ples u sklopu kojega su gotovo svi pronašli svoje parove, osim nekoliko mladića koji sramežljivo oklijevaju ne bi li prišli preostalim djevojkama, kojih je brojčano mnogo više, potom procesiju koja prolazi na vruće kolovoško ljeto po Vižinadi, ribare i njihove mlade pomagače u Rijeci, veselo društvo okupljeno na kavici na glavnom trgu u Motovunu, zatim čovjeka s leđa i prizor koji taj čovjek po svoj prilici svakodnevno gleda dok sjedi u kafiću u Rovinju.
Nastale su u pravilu tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća i vezane su uz podneblje u kojemu tada živi, uz Istru i Kvarner. Snimio je i svoj autoportret, s okruglim naočalama, i naravno, nezaobilaznim fotoaparatom od kojeg se rijetko odvajao: uvijek je to bila Leica, aparat manjeg formata kojim je lako rukovati. Snimio je u dva navrata i portrete znamenitog talijanskog izdavača Giulia Einaudija. Upravo su ove Einaudijeve snimke, inače, ušle u Anale talijanske fotografije, no prvo su se vodile kao rad nepoznatog autora, dok ih nije teoretičar Claudio Ernèo pripisao Malabotti i tako na neki način otvorio vrata za daljnje istraživanje ovog autora.
Malabottine su fotografije u svakom slučaju mnogo više od pukog nostalgičnog prisjećanja, i dokumentarizma, one posjeduju pravu umjetničku vrijednost. Izložba je realizirana, među ostalim, i zato što je Franca Fenga Malabotta stavila na raspolaganje cijeli većinom neobjavljeni fotografski arhiv svog supruga, a izlažu se u sklopu Foruma Tomizza. Sve izložene fotografije imaju najmanje sedamdeset i pet godina. Njihova digitalna restauracija povratila im je nekadašnji sjaj, pa se mogu pratiti i gradacije sivih tonova i svaki pojedini detalj.
Izložba, čiji idejni projekt potpisuju Diana De Rosa i Massimiliano Schiozzi, realizirana je zahvaljujući udruzi Cizerouno iz Trsta. Među ostalim, njome se slavi i prijateljstvo književnika Fulvija Tomizze te Manlija Malabotte i kroz njihovu korespondenciju.
Malabotta je u siječnju 1944. bio primoran napustiti Istru sa suprugom i kćerkom, kako bi, zbog sudjelovanja u misiji sa saveznicima, izbjegao da ga Nijemci uhapse, pa se odselio s obitelji u Italiju. No, u njegovim pismima stoji kako je najviše vezan upravo uz Istru. Kasnije, nažalost, nije više toliko fotografirao, više se posvetio kolekcionarstvu.