KNJIGA ESEJA

Šezdeset godina poslije: Što je mladi Zidić vidio u hrvatskoj umjetnosti 60-ih

Tekstove je Zidić napisao između 21. i 24. godine. On je bio taj koji je Kniferu sugerirao da "Kompozicije" preimenuje u "Meandre"
Igor Zidić
 Privatni Album

Kada je Igor Zidić 1963. godine objavio svoju prvu knjigu iz područja umjetnosti, samo je jedan od umjetnika o kojima piše u njoj bio mrtav - Vidović - dok u vrijeme, kada objavljuje njezino, drugo, "popravljeno i slikovnim prilozima prošireno izdanje" samo je jedan živ - Kožarić.

Zidićeva knjiga eseja o pojedinim umjetnicima koji su mu kao mladom povjesničaru umjetnosti zaokupljali pažnju, uglavnom nadolazeća, nova imena na tadašnjoj sceni, danas više od pola stoljeća otkad su pisani, svojevrsna su vremenska kapsula, pružaju pogled u vrijeme kad se Kožarić borio s nerazumijevanjem sredine i struke za ono što radi, Herman slikao neke od svojih ponajboljih slika, Knifer svoje prve "Meandre", a Perić prve enformelističke kompozicije.

Sve eseje u knjizi koja je pridonijela da mu studijski B - predmet postane životni A - izbor, naš vodeći povjesničar umjetnosti napisao je između 21. i 24. godine "kao samohrani student-podstanar, radeći da bi preživio, preživljavajući da bih mogao studirati", kako piše u predgovoru novog izdanja knjige izašlog u Biblioteci Ex libris, urednice Jelene Hekman. U godinama kad je pisao svoje prve tekstove o umjetnicima Zidić je s nekoliko kolega pokrenuo časopis Razlog, a napravio je i svoj vlastiti prijedlog naslovnice koji ipak na kraju nije prihvaćen, kako otkriva u predgovoru. U razgovoru nam daje, međutim, i dodatno objašnjenje:

"Proširio se glas da je u Komitetu omladine nezadovoljstvo s tom opremom jer da suviše podsjeća na tragove krvi koja curi", kaže Zidić koji je tu svoju skicu inspiriranu onovremenim trendovima u umjetnosti, prije svega enformelom, ipak objavio u reizdanju "Eseja".

A u svojim prvim esejima mladi Zidić piše o Vidoviću, Hermanu, Periću, Glihi, Vaništi, Kožariću, Kniferu, Šimunoviću, Ivančiću, Paviću, Angeliju Radovaniju i Kseniji Kantoci.

Među ispravcima učinjenim u ovom izdanju nema, kaže autor, zadiranja u vrijednosne prosudbe. Želio je popraviti neke jezične i, uže, stilske nespretnosti početnika. I sâm je, priznaje, iznenađen koliko i kako su, u vremenu koje teče, neke procjene izdržale. "Rano sam se okružio ozbiljnim knjigama, naručivao ih, nabavljao i čitao, ali iskreno me veselilo i biti 'prvi na megdanu', iskušati se u neobrađivanom polju.

Tekstovi o Kniferu, Kožariću, Vaništi, Periću, Paviću nisu imali, u svojoj vrsti, istaknutije prethodnike: o nekima su postojale manje kritičke reference, bilješke, o nekima ništa", ističe Zidić. Tada je napisao i prvi svoj zapis o Miroslavu Šuteju, koji "zbog žanrovskih razloga" nije uvršten u ovu knjigu, "ali Miro mi je govorio da je to bio prvi, uopće, tiskani tekst o njemu, a bibliografija mu je do danas nabujala do veličine brda. Kniferove Meandre sam (o)krstio; ukratko, živio sam s tim ljudima, požudno gledao skice, djela u nastajanju, studije, vidio mnoge faze elaboracija. U tome sam bio metodičan i ustrajan, gledao sam bez predrasuda i apriornih teza".

Prosudbe dakle nije mijenjao, i nije ih trebalo mijenjati, kaže. "A to se i ne smije: održale su se, makar kao 'snimci' iz jednoga, tj. moga kuta. Nisam nikad težio nekim 'apsolutnim' prosudbama 'zauvijek'. Toga nema. Uživajmo u vlastitoj relativnosti, u relativnoj vrijednosti svega što radimo".

Prvi esej u knjizi posvećen je Emanuelu Vidoviću kojem, čini se iz Zidićeva teksta napisanog 1963. godine, onodobna kritika nije bila posve sklona. Zidić se Vidovićevim slikarstvom pasionirano bavi već više od pola stoljeća, a povijest, kaže, ima i svoju pretpovijest:

"Moj je otac bio Vidovićev đak u ondašnjoj splitskoj primijenjenoj; to su godine 1925. - 1928. Poznavao je dobro i četvoricu slikarovih sinova: Slavana, Fedora, Veljka i Juga, upoznao me sa Slavanom i Jugom, sve sam ostale u slikarovoj obitelji upoznao sâm, posjećivao sam Vidovićev zadnji atelijer i njegove tri kćeri-čuvarice baštinjenih predmeta, upijao atmosferu, pregledao njegovu biblioteku, upoznao, meni naročito drage, slikarove unuke i praunuke, obišao njegove splitske, trogirske, venecijanske i ćozotske adrese, mjesta života, školovanja i rada, pribirao sjećanja, uvukao se u auru onoga doba od, recimo, splitske 1898. do 1953. godine".

Sjećanje na Vidovića

Zidić iz današnje perspektive kaže da ne može reći da je kritika Vidoviću, općenito, bila nesklona, "nisu mu bili skloni Ljubo Babić, Petar Dobrović i Miroslav Krleža. Malo njih, ali moćnih, autoritativnih. Jedan od onih koji su pokušali preokrenuti odnose bio je, paradoksalno, Babićev suradnik i Krležin prijatelj i portretist: Jerolim Miše. Poslije njega: Duško Kečkemet. No, obojica, za moj ukus, odveć parcijalno. Trebalo je zahvatiti povijesno-komparatistički dublje da se dosegne bit toga iznimnog djela". Dosad je priredio desetak različitih izložbenih uvida u Vidovićev opus, od čega četiri retrospektivne izložbe. "U 82. istom sam spreman rezimirati tu 50-godišnju potragu."

Sve umjetnike o kojima piše osobno je poznavao, jer je osim slika, crteža ili skulptura tražio i živu riječ umjetnika, rado s njima zapodijevao rasprave, budio im sjećanja, bilježio i skicirao koješta. "Iznimka je Vidović: nisam ga upoznao, imao sam 14 godina kad je umro, bio sam dječak. Ali se živo sjećam da mi je starog ovišeg gospodina, pod šeširom sa širokim obodom, jedne zime pokazao otac na splitskoj rivi: 'Eno Vidovića!' Moglo je to biti 1949. ili 1950. godine. Uvijek me privlačila osobnost umjetnika. Možda sam pomalo naginjao onima koji se suprotstavljaju, koji su drukčiji, koji trpe".

Zidić u "Esejima" piše o prvim apstraktnim djelima Julija Knifera te napominje da su se danas kultni "Meandri" prvo zvali "Kompozicije".

Upravo je on bio taj koji je slikaru sugerirao da "Kompozicije" preimenuje u "Meandre". "Moj klasični odgoj prepoznao je u tim 'Kompozicijama', koje su bile nazivsko opće mjesto astratizma, nešto posve specifično, nipošto općenito: ritam/lom meandra. Rekao sam to Juliju, nagovorio ga da prihvati naziv koji će biti njegov zaštitni znak, kao što je i Julije bio sav svoj. Bio je drag, neponovljiv čovjek, inteligentan, osjetljiv, dobar, s iskrom djeteta u očima. Ali ga ni tenk ne bi izbacio iz onih tračnica koje je tvrdoglavo postavljao - 'tako i nikako drukčije'. U vrijeme nastanka 'Eseja', od 1961. do 1963., družili smo se po ulicama i trgovima, galerijama, privatnim stanovima, jeftinim gostionicama, kafićima. S Julijem me upoznao još jedan iznimni čovjek moje mladosti: moj oštroumni i pronicljivi profesor Radoslav Putar".

Kožarić je tih godina, potkraj 50-ih i početkom 60-ih, bio još poprilično neshvaćen. A kako se prisjeća Zidić, uživao je poštovanje i simpatije 5-6 prijatelja i ozbiljno podcjenjivanje goleme većine "ljubitelja prave umjetnosti", "ozbiljnih kritičara", svih predstavnika službene "elite". "Voljeli smo ga i cijenili Knifer, Putar, Vaništa, Koščević, Mikac, Zanetti, Denegri i ja. Možda, negdje, još netko. Poslije će doći brojni subspecijalisti kožarićevci, kožarićolozi, dajući nove impulse majstoru, kojega imaginacija nije starjela.

Uz onodobne sam njegove realizacije, pokušaje, ideje, ali i sudbinu bio vezan prijateljski, kritički, privrženički. 'Vjetar puše da bi lepršala hrvatska zastava' - tako je, otprilike, zapisao, dijelom ironijski, a pomalo i zaljubljenički, u vrijeme Domovinskog rata. Osjetiti taj srh proturječnih, a tako dubokih emocija i prije nego što je rečenica izgovorena, bilo je poticajno, nadahnjujuće. Svakako uzbudljivije nego gledati Spomenik Crvenoj armiji u Batinoj Skeli na lijepom, plavom Dunavu", kaže Zidić.

Kompleksan slučaj

Vaništa je pak bio i tada jedan kompleksan slučaj. Vaništa je, kako objašnjava Zidić, skupa sa Stančićem, bio od samih početaka u figuraciji, štoviše: uzdanica figuracije i svoga profesora Ljube Babića. Ali je u njemu bilo i jako nagnuće prema Tartaglii, a tu su se onda otvarale brojne mogućnosti novoga. Kada ga je, kaže Zidić, kao dvadesetgodišnjak upoznao, upravo se - nakon Laternae magicae – upućivao u svojevrsnu "maglovitu apstrakciju", što je bilo u dosluhu s informalom da bi potom došla Gorgona, otprilike od 1959. do 1966. "U Vanište je to bio neki naš moderni troplet. Neupućeni misle da je troplet ekskluzivno hrvatski izum - što doista nije, ali oni upućeniji znaju da je, unatoč široj rasprostranjenosti, ipak bio razlikovni znak, barem s obzirom na bliže okruženje i indikativnu učestalost u hrvatskim stranama. U Vanište, takav troplet čine: DA, NE i MOŽDA. Akcija, protuakcija, neutralnost. Figuracija, apstrakcija, gorgonizmi. Tradicija, modernost, unutrašnja emigracija."

Slučaj Pavić

Od svih umjetnika uvrštenih u knjigu danas se najmanje zna za Jakova Pavića. I dok su drugi postali s vremenom klasici hrvatske moderne umjetnosti, to nije slučaj tog splitskog umjetnika koji je danas gotovo pa posve zaboravljen, a Zidić piše o tada mladom perspektivnom slikaru. Pavić je, kaže Zidić, imao sve pretpostavke da se razvije u jednog od ponajistaknutijih naših slikara sredine, "onoga međupolja na granici figuralnog i apstraktnog", osim jedne - odsustva ikakve ambicije, ikakve težnje za uspjehom. Pavića su godinama podržavali, uglavnom samo Tonko Maroević i on, ali nisu, priznaje, naročito uspjeli - ponajviše stoga što sam Pavić nije bio nimalo zainteresiran za "proboj". "Više je volio svoj mir i svoju oskudicu. U Splitu je uvijek uživao simpatije, a bilo je i zainteresiranih kupaca-kolekcionara. Jakov je nerado prodavao slike: jedno stoga što su mu, tijekom rada, prirastale srcu i ruci, a drugo stoga što mu se, često, kupac ili njegov stil ne bi svidjeli. 'Ne bi' volija da mi slika živi s njin, u njegovoj kući', govorio bi".

Iako se nije našao u društvu odabranih kojima je posvetio esej, Josipa Zanettija Zidić spominje u predgovoru. Na pitanje u kakvim je odnosima ostao s kolegom sa studija, umjetnikom koji je svojedobno kolekcionirao Kleina i improvizirao happening s Cageom i s kojim je neko vrijeme i živio u prizemlju nedovršene kuće u Zatišju, Zidić kaže da su u kontaktu i danas iako je Zanetti odavno napustio Hrvatsku, otišavši prvo u Veneciju, a potom u Pariz. "Bio mi je, uz Dodu Horvatića, Julija, Kožu, Mireka, Mrkoga (Mrkonjić) i Ivu (Lentića), jedan od najboljih i najdražih zagrebačkih, studentskih prijatelja, gdjekad i suboraca. No, nema dvojbe da je u svemu - to su, ponajprije, pitanja tradicije prema modernoj i avangardi - bio radikalniji od mene, nesmiljeniji, ekskluzivniji. Vrlo sam ga volio, poznavao sam njegove izvore, nisam dvojio oko njegove autentičnosti. Inače, njega su kritičari Denegri, Kusik i drugi, izlagali i uključivali u strogo selekcionirane postave naših prvih, pravih informalista, no cijeli je Zanetti svakako širi i raznovrsniji a da bi stao pod jedan klobuk ili zastavu".

Jednog umjetnika, međutim, čijim se opusom Zidić godinama bavio, primjećujemo, nema u "Esejima". Miljenka Stančića Zidić nigdje ne spominje u svojoj prvoj knjizi. "Stančić je moje kasnije bavljenje", kaže i priznaje da je u vrijeme pisanja "Eseja" bio poprilično kritički raspoložen prema velikom slikaru. "Kada sam ga kasnije upoznao, fascinirao me je svojom inteligencijom i vrag mi nije dao mira te sam išao bolje proučiti njegov opus. Onda sam tek otkrio sebi Stančića. Bila su naime dva, tri Stančića, a u ono vrijeme eksponiran je bio onaj za tzv. široku publiku. Sam je Stančić znao reći da je slikar za pukovnike JNA". Stančića bi svakako uvrstio u drugu knjigu eseja, kaže, da ju je ikad kasnije napisao, kao i još neke druge koje je otkrivao kasnijih godina, u svom više od pola stoljeća dugom radu i pisanju o umjetnicima i umjetnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. listopad 2020 19:47