"Ove su fotografije snimljene prošle jeseni u Rojavi, u sjeveroistočnoj Siriji, u autonomnoj regiji izgrađenoj na principima demokratske konfederacije, političkog i društvenog sustava temeljenog na trima osnovnim stupovima: samoupravi naroda, oslobođenju žena i ekologiji", objašnjava fotograf Matteo Travisan, dobitnik Grand Prixa festivala Rovinj Photodays (za dokumentarnu fotografiju za projekt "Jin, Jiyan, Azadî – Woman, Life, Freedom"), čiji portfolio i inače fokus stavlja na socijalna i ekološka pitanja te pokrete kojima je cilj stvaranje alternativa dominantnome sustavu. Ipak, interes za ovaj jedinstveni društveni model na Bliskom istoku razvio je, kaže, kroz vrijeme.
"Oduvijek me privlače problematike vezane za okoliš, no do ovog projekta, bavio sam se uglavno istraživačkom fotografijom okoliša. Sada pažnju želim usmjeriti na prijedloge pozitivnih i konstruktivnih modela. Rojava je jedan od najzanimljivijih primjera", dodaje fotograf čiji spomenuti radovi daju uvid u ekološku ‘revoluciju‘ koja žene uključuje u sve sfere društva, od općina do zdravstvenih ustanova.
Stigavši u njihovu zajednicu, Travisan se osjećao pomalo preplašeno. Kako će ga prihvatiti kao bijelca i Europljanina s fotoaparatom, pitanje je koje ga je, kaže, kopkalo. No, žene su, ispostavilo se, od samog početka bile vrlo prihvaćajuće i otvorene.
"Njihov je pristup jasan: problem patrijarhata su muškarci, a za žene Rojave je ključno s njima biti u konstantnom dijalogu, a ne ih isključivati. Naposljetku, ako ne razgovaraš s muškarcima, ne možeš ih promijeniti", priča pojašnjavajući isprepletenost ekologije i ženskog oslobođenja.
"Prije svega, filozofski gledano, priroda je ženska sila. A za ljude Rojave i kurdsku revoluciju ekologije nema bez žena, niti žena bez ekologije. Ta su dva elementa neodvojiva: briga za zemlju i oslobođenje žena rađaju se iz istog impulsa, iz istog gledišta. Kada vam objasne tu poveznicu, duboko povjerujete u njenu istinitost", tvrdi.
Kako izgleda svakodnevica protagonistkinja njegove fotografske priče, teško je dočarati jednim, jedinstvenim opisom, nastavlja. Ovisi, u velikoj mjeri, o kontekstu; je li riječ o gradu ili selu, kojim se poslom bave. Svim je sferama svakodnevice ipak zajedničko usmjeravanje posebne pažnje na okoliš i njegovo očuvanje. Ekologija postaje ujedinjavajućom silom koja stvara nove oblike zajedništva, elaborira.
"Primjer toga su ekološke škole u kojima muškarci i žene svojevoljno sudjeluju kako bi razvili svijest s filozofskog, političkog i praktičnog stanovišta. No tu priča ne završava: postoje i feministička eko-sela, područja na kojima žene konkretno podižu alternativni način života utemeljen u autonomiji, brizi za zemlju i solidarnosti između žena", razjašnjava kontekstualizirajući život u Siriji.
Rat i šira društvena klima uvelike su utjecali na živote ovih žena, naglašava Travisan te pripovijeda:
"Ovaj dio Sirije suočava se s velikim izazovima na više fronti: s embargom, koji neizbježno usporava izgradnju stabilnog društva i čini resurse oskudnima, ali i klimatskim promjenama koje, u regiji s tako snažnom poljoprivrednom tradicijom kao što je Rojava, posljedično imaju vrlo stvaran utjecaj na svakodnevni život i održivost ekološkog modela koji grade. Ali, optimizam ne posustaje, a rješenja se uvijek pronalaze".
No, kako zaključuje, "sada postoji i vrlo konkretan strah: žene se boje da će, ako autonomna uprava padne, izgubiti prava i središnju ulogu u društvu koje su izborile. Novi sirijski predsjednik, koliko god pokušavao predstaviti sliku umjerenosti, bio je dio Islamske države - i to je nešto što žene ne mogu zaboraviti".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....