Sa slikarom Ljubom Ivančićem (Split, 1925. – Zagreb, 2003.) povezan sam vrlo intenzivno posljednjih četrdesetak godina. Priređivao sam mu mnoge izložbe, od onih tematskih, do retrospektivnih, pisao o njemu raznim prigodama, prije svega predgovore u katalozima, zatim monografije. Poznavao sam ga dugo godina posredno, preko njegove kćeri Nine Ivančić i zeta Damira Sokića kojima sam priredio prve izložbe druge polovice 1970-ih i također pisao o njima. Ljubo Ivančić bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i jedan od voditelja Majstorske radionice koju su nakon diplomiranja pohađali mnogi odlični studenti Akademije. Bilo je, dakle, raznih prigoda da surađujemo, tim više što sam iznimno cijenio njegov rad. Pa ipak, do konkretne suradnje došlo je kada me je slikar pitao bih li mu radio monografiju koju je dugo pripremao i očekivao, a do njezina izlaska nije nikako dolazilo.
Rad na monografiji
Naravno da sam se tome silno obradovao i od 1994. počeli smo rad na toj knjizi. Od mnogih monografija koje sam radio, ova mi je jedna od najdražih, a to stoga što smo onu fazu priprema provodili u iscrpnim razgovorima u kojima je Ivančić bio dragocjen izvor informacija, i ne samo kada je njegova umjetnost u pitanju. Ivančićev rodni grad Split slavio je 1996. svoj veliki jubilej, 1700-u godišnjicu i u sklopu te proslave odlučio izdati monografiju te prirediti veliku izložbu svojem najvećem živućem umjetniku. I to je bio zaista lijep događaj, meni osobito važan, jer sam nakon toga još više krenuo istraživati ovaj fascinantan i nadasve veliki opus.
Od ratnih, štoviše partizanskih godina i studija na zagrebačkoj ALU Ivančić je do kraja života bolovao na plućima i živio u nekoj vrsti neizvjesnoga iščekivanja. To nedvojbeno teško stanje bliske smrti jasno se prepoznavalo u njegovoj umjetnosti i kada se kao umjetnik krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih potpuno formirao, umjetnost mu se vrlo izravno uklopila u opće poratno stanje u kome su egzistencijalizam u književnosti i filozofiji, pa enformel u umjetnosti bili najupečatljiviji znakovi vremena. Na svu sreću Ivančić je ipak poživio relativno duže, do 2003., a nakon toga počela je svojevrsna druga faza njegove umjetnosti, faza otkrivanja i pronalaženja nepoznatih radova, njihova restauracija i prezentacija. Na tom vrlo napornom i sveobuhvatnom poslu radili su njemu najbliži, supruga Branka, kći Nina i zet Damir Sokić. Svi troje bili su odlično kapacitirani, pratili su Ivančićev rad iz neposredne blizine, bili dobro upoznati sa specifičnom tehnikom slikanja, pa i restauracijom do koje je nužno dolazilo, jer su slike bile mahom oštećene, i završili studij slikarstva.
Najčešće teme
Ljubo Ivančić je slikao neprestano, bez zastoja, bez odmaranja, a slike često ostavljao nedovoljno osušenima jednu na drugu. Preko dvadeset godina traje otkrivanje nepoznatih djela, a potrajat će još, jer je riznica ove umjetnosti golema i velikim dijelom nepokazana. Dvije godine nakon slikarove smrti priređena je velika izložba aktova u Galeriji umjetnina u Splitu i Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, priređivane su izložbe u Rovinju i Bolu na Braču, mjestima s kojima je umjetnik bio čvrsto povezan. Radio sam na svim tim izložbama i dodatno se upoznavao s tim velikim slikarstvom. Ivančićeva je umjetnost u žanrovskom smislu bila vrlo stroga i vrlo klasična, unatoč iznimne vremenske i poetičke aktualnosti. Portreti, autoportreti i aktovi bili su mu najčešćim temama. Radeći na tome uočio sam kako se može jasno izdvojiti jedan podžanr i u stotinama autoportreta prepoznati nešto više.
Referiranje na velikane
Riječ je o slikama na kojima je umjetnik prikazao sebe uz slikarski stalak s paletom i kistom u ruci. Poznavajući, međutim, bolje njegovu prirodu, pa i čudesnu erudiciju, shvatio sam kako se na seriji ovih slika može prepoznati ono nastojanje da se slikanjem takvog prizora govori, zapravo, o drugome, da se Ivančić ovdje referira na velike slikare iz prošlosti čija je djela odlično poznavao, pa slikanjem vlastita lika sa znakovima svoje umjetnosti želi izraziti pohvalu slikarstvu, a ne predstaviti sama sebe. Nije to, dakako, bila njegova invencija, Ivančić se na nedvosmislen način samo uključio na slavne prethodnike, od Annibalea Carraccija i Vasarija, do Velazqueza i Vermeera, da ne spominjem Rembrandta i druge Nizozemce 17. stoljeća. Tu nedvojbeno idu i oni srednjovjekovni minijaturisti i slikari ikona, pa sve do Picassa koji serijom od pedesetak slika na kojima na autentičan način interpretira najslavniju sliku toga žanra, Velazquezovu Las Meninas. Ivančić je studirao sva ta djela, izvlačio iz njih specifične supstancije, ali uvijek ostajao najvjerniji sam sebi.
Zašto uopće pišem danas o nečemu o čemu kontinuirano pišem mnogo godina, što sam predstavljao na izložbama i uvijek smatrao kako su resursi Ivančićeve umjetnosti, zapravo, neiscrpni? Pišem zbog vrlo konkretnog razloga. Slikarovi nasljednici, kći Nina Ivančić i zet Damir Sokić i dalje sortiraju, biraju, restauriraju djela koja su ostala u ateljeu Ljube Ivančića dvadesetak godina nakon njegove smrti. Na nekoliko prethodnih izložbi pokazane su po prvi puta vrijedne slike koje su uzete baš iz tih izvora, pa je ionako golem opus ovog slikara nakon njegove smrti narastao, po gruboj procjeni, za četvrtinu. I rast će još.
Na brigu nasljednicima
Osam djela od njih trideset nedavno restauriranih izloženo je u ateljeu Damira Sokića u središtu Zagreba, u Ulici grada Vukovara 35 pod naslovom "Ljubo Ivančić: Prah ili mirabile visu". Radim s mnogim nasljednicima važnih opusa naših najvećih umjetnika i upoznat sam s peripetijama na koje se pritom nailazi. Ti opusi čine najvredniji dio naše novije kulturne baštine na koju smo s pravom ponosni i koja svjedoči naš kvalitetan status koji iz dana u dan postaje prepoznatljiviji u širem europskom kontekstu. I to su važne činjenice za sve nas koji se smatramo baštinicima opusa koji su ovdje nastajali i dali nam legitimitet kulturne sredine. Napori, pa i investicije nužne za održavanje, restauraciju i prezentaciju umjetničkih djela ostaju, nažalost, vrlo često bez adekvatnih rezonancija, da ne kažem razumijevanja i potpore šire zajednice.
Ispada da je nasljedstvo umjetničkih opusa briga jedino direktnih nasljednika, bez obzira što glavnu korist ima ipak zajednica, grad i država. Drugim riječima, neophodno je potrebna šira briga relevantnih faktora za ono što čini naš kulturni i civilizacijski identitet, a u tome dobro funkcioniraju zaklade koje su drugdje odavno stekle legitimitet i status. Samo osam od nedavno restauriranih slika Ljube Ivančića, pokazanih u lijepom prostoru jednog zagrebačkog ateljea moglo bi biti malim poticajem da se o svemu što spominjem razmisli i nešto poduzme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....