Baleti “La Stravaganza” i “Annonciation” slavnog francuskog koreografa Angelina Preljocaja svoju će hrvatsku premijeru imati 7. lipnja u zagrebačkom HNK. Tim će povodom Preljocaj i sam doći u Zagreb kako bi vidio kako s radom napreduje baletni ansambl HNK, s kojim su dosad radile njegove dvije asistentice.
Ovo je prvi put da radi u gradu čija je publika prije pet godina mogla vidjeti njegov koreografski rukopis. Tada je njegova trupa izvela balet “Noći”.
Sa slavnim smo koreografom razgovarali telefonski, tijekom kratke pauze između dvije probe. Uvijek je u nekoj gužvi, priznaje, jer neprekidno radi.
- Kad smo dogovarali što će zagrebački plesači izvesti, došao sam pogledati kako rade. Moram priznati da su kvalitetni i da imaju potrebnu tehniku da iznesu ove predstave. Uz to imaju i senzibilitet, koji je naročito važan. Balet ‘Annonciation’ zahtijeva dvije žene koje su povezane i koje imaju izraženu spiritualnost.
Ne religioznu, već više u smislu vizije svijeta i drugih ljudi. To je pitanje tijela, koje je poput antene, otvoreno da lovi valove koji do njega dopiru - pojasnio nam je Preljocaj, koji je vrlo brzo našao balerine kao stvorene za te uloge. Tema drugog baleta, “La Stravaganze”, ideja je susreta različitih ljudi i Preljocaj je, kaže, gledajući zagrebačke plesače odmah zaključio da je to pravi naslov za njih.
Zanimljiva biografija
Ovaj veliki koreograf, koji je u svojoj zemlji dobio mnoge nagrade za svoj rad, ima poznat koreografski rukopis i njegova su djela jednostavno drugačija. Premda voli suvremeni plesni jezik, balet je uvijek ostao u njemu. Na kraju krajeva, on je školovani plesač baleta, koji je od baleta odustao samo zato što je otkrio kako može biti kreativniji u nekom drugom plesnom izričaju.
- Shvatio sam da u baletu mogu biti samo lijepi interpret, ali da u suvremenom plesu mogu biti kreativniji i više se izraziti. Još volim klasični balet, naravno. On je naša povijest - to je kao da kažete da je Da Vinci nadmašen. Ne, njegova je umjetnost za sva vremena, baš kao i svaka druga umjetnost koja je dobra. Tako je i s baletom - pojašnjava Preljocaj i dodaje:
- Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me zanima. Imajte na umu da je ono što stvaramo podložno vremenu koje prolazi: kad je Petipa radio ‘Labuđe jezero’, u to vrijeme taj je balet bio suvremen i moderan. Da ne govorim o ‘Posvećenju proljeća’ Vaclava Nižinskog. A eto, danas se ti komadi smatraju klasičnima - ističe Preljocaj, čija je biografija iznimno zanimljiva. Taj koreograf albanskog podrijetla rođen je u Francuskoj, gdje se najprije obrazovao za plesača klasičnog baleta, a potom je skrenuo u suvremene vode. U New Yorku profesor mu je bio i slavni Merce Cunningham.
Ples kao poezija
- On me je prvenstveno naučio da radim nešto, a ne samo pokazujem. Da trebam dati srce u to što radim, da trebam dati sebe u umjetnost, a ne samo prikazivati ili oponašati umjetnost. Sjećam se da je on, kad god je radio na nečemu, tome bio potpuno posvećen - prisjeća se Preljocaj svog profesora.
Tu njegovu strast i posvemašnju predaju umjetnosti odlučio je nastaviti nakon povratka u Francusku. Zato je 1984. godine osnovao plesnu trupu koja nosi njegovo ime Ballet Preljocaj. Nikad nije lako učiniti takvo što, no on nije imao dvojbi oko toga: osjećao je da je to najiskreniji način komunikacije s publikom.
- Zaključio sam da je najbolji način na koji se mogu izraziti to da stvorim svoj pokret i da ljudima oko sebe, tom nekom svom plemenu, recimo to tako, pojasnim svoje ideje. Kad sam počeo, nisam vidio gdje će trupa biti danas niti sam razmišljao tako daleko u prošlost. Sad imam 24 plesača, a 60 nas sve skupa radi u našoj maloj zgradi. Najiskrenije, nisam ni mogao misliti da će toliko ljudi raditi oko moje ideje plesa. To je velika stvar - kaže nam, pa kratko zastaje, a onda dodaje:
- Meni je ples poezija. Kad tako gledam na stvar, ispada da svi ti ljudi rade oko poezije. U svijetu u kojem je novac mnogima najvažniji, meni činjenica da ljudi rade na poeziji vraća vjeru u ljudskost - iskreno će.
Tijekom karijere, osim sa svojom trupom, radio je i s plesačima, primjerice, milanske Scale, New York City Balleta i Paris Opera Balleta. Svako to iskustvo bilo mu je važno: kad radi s plesačima koji nisu njegovi, pojašnjava nam, susreće se s plesačkim tijelom koje ne poznaje tako dobro njegov plesni stil. No, kaže, jako voli raditi s novim ansamblima.
- To vam je kao kad dva orkestra sviraju istu glazbu, recimo Mahlera, a zvuče potpuno drugačije. Muzika koju izvode je tehnički, barem na papiru, ista, ali zbog druge vrste rada, iskustava, svirača i desetaka drugih detalja, oni zvuče različito. To je ljepota - ističe Preljocaj.
Tijekom karijere surađivao je s mnogim umjetnicima iz raznih područja: od glazbe, slikarstva, mode pa do književnosti... Na scenu je postavio brojna zanimljiva djela, pokazujući široki raspon svog interesa - od, primjerice, “Snjeguljice” i “Romea i Julije”, preko” Žar ptice”, do “Posvećenja proljeća” i niza drugih koreografija koje nitko prije njega nije napravio.
Reference
- Volim biti pod utjecajem drugih umjetnosti. U mojim komadima uvijek ima referenci na glazbu, filozofiju, slikarstvo... Kad odaberem temu za svoje djelo, posvetim joj se na minimalno godinu dana, da bih posve ušao u nju. Volim biti kontaminiran svime što je moguće o toj temi i to mi pomaže da radim - pojašnjava Preljocaj.
Dok nam vrijeme u razgovoru prebrzo prolazi i znam da mu ne mogu postaviti sva pitanja koja želim, jer bih ga na liniji držala satima, a on žuri na probu, pitam ga pleše li i dalje. Ipak su mu 62 godine i možda je prestao. No njegov odgovor oduševljava.
- Nikad nisam prestao plesati. Da, da, da, plešem i dalje. Najprije zato što svojim plesačima moram pokazati neki pokret koji želim da izvedu, ali i zato što mislim da je svaki dan u kojem ne plešemo promašen i izgubljen - kaže on parafrazirajući Nietzschea i odlazi raditi sa svojim ansamblom na nekom novom baletu.