Bućan, Boris Bućan veliko je ime hrvatske likovne umjetnosti. Boris je veliko dijete od 73 godine, simpatičan momak, ogroman stasom, zadivljen umjetnošću. Ima tisuću talenata. Bućan gleda, misli i radi neprestano. Otkriva nove sfere likovnosti. Postigao je najviše uspjehe u cijelom svijetu. Kustosi najznačajnijih svjetskih muzeja žele imati, i imaju, izložena Bućanova djela. Svi kustosi znaju Bućana. Njegovo zlatno doba je danas.
Fenomenalna priznanja dobiva za svoje plakate, postere. Njegova “Žar ptica”, plakat za kazališnu predstavu, je na naslovnici kataloga izložbe “The power of posters” održane prije 22 godine u Victoria & Albert Museumu u Londonu. Nekoliko njegovih postera je u MoMa, Metropolitan Museumu u New Yorku, u Cooper - Hewitt muzeju, pa u Münchenu, Melbourneu, Essenu… nedavno je dobio još jedno veliko priznanje. Upoznajte tog nadarenog nadnaravnog dječaka.
- Ozbiljno je vrijeme…
Je.
- Istina.
U MoMi, Metropolitan muzeju u New Yorku, su tri vaša plakata, ali ne i slavna “Žar ptica”…
- Da. Ali bila je. Kad je bila velika izložba o glazbi, prije dvije-tri godine. S još dva moja postera.
To su ogromne slike, plakati.
- Dva puta dva metra, svaki.
Sada se ta “Ptica u štiklama” nalazi u Victoria & Albert Museumu, u Londonu.
- Točno. Tamo je jedan od otisaka.
A gdje je original? Plakati, posteri se umnožavaju, ali postoji i - original.
- Naravno. I original je dimenzija 2x2. Nalazi se kod jednog tipa koji je prave novce iskrcao.
“Tip” je naš čovjek, u Hrvatskoj?
- Da, da.
Pticu ste napravili prije 38 godina i od tada je ukras svjetskih muzeja, izložbi i knjiga…
- Bio sam još klinac, 35 godina. Crtao sam s užitkom. Nije odmah postala slavna. Da sam iz Londona ili New Yorka, povijest i sudbina Ptice bila bi drugačija, brža, dinamičnija.
Što želite reći?
- Kod nas su neke ‘zeznute’ relacije, opcije i slično. Nespretni smo u tome, a htjeli bismo biti u prvoj ligi. No, ne uspijevamo. Kod nas gangsteri formiraju naše cijene prema inozemstvu. A, tih gangstera ima puno. Mi radimo žmuklerski, mi radimo šibicarski… Ima jedan čovjek koji izlaže naše umjetnike u inozemstvu, zovu ga ‘tapetar’. Znaš kaj znači ‘tapetar’? Čovjek koji radi samo za lovu - u umjetnosti. Kaj da dalje velim? Takvi tipovi zarađuju ozbiljne novce na nama, autorima. Patricia me nedavno pitala…
Patricia Kiš?
- … da. Pitala me: a kaj novci? Je li to adekvatno u lovi? Naravno, nije adekvatno u lovi.
Znači to je biznis, novac - ali ne za vas.
- Da. I na kraju, kužiš, kad umreš netko drugi pokupi svu tu lovu. Rauschenberg, mjesec dana nakon što je umro, na aukciji je njegova slika prodana za 50 milijuna. To je ludo. Netko drugi to čopne. Ja ne dam.
Još uvijek se bojite novinara? Rekli ste mi jednom…
- Ma dooobro, ne znam. Neki dan sam se s jednim tipom posvadil jer mi je rekel: pa prije mesec dana si mi rekel drukče. A ja mu velim: nemoj me molim te cementirati. Ja nakon mjesec dana o umjetnosti ne mislim onako kako sam mislio prije. Ovo su radovi o kojima sad mislim. Bojim se svega. Bojim s devijacije našeg društva. Ne, nije mi pravilo da ne volim novinare. Vas volim.
Lijepo slikarstvo je vrlo suptilna i misteriozna umjetnost…
- Moji kolege su skužili da ne trebaš biti ‘filozof’ da bi radio slike. Misle da moraš biti malo lud, a ne vješt. Nije tako. Ne radi se o ludosti. Moraš biti malo talentiran. Ovako ću reći: ako nakon nekoliko godina skužiš da ti Bog baš ne pomaže, bolje je da izađeš van iz toga. Moje je mišljenje, ako nema u umjetnosti Boga - nepodnošljivo je. I to se vidi.
Mi koji gledamo umjetničke slike koristimo samo oči ili i emocije?
- Mislim da su predznanja jako važna. Ja nastojim raditi transparentno tako da različita raja to može shvatiti. Vidim da je najstrašnije da studenti Akademije uopće ne vide - kako to radim. Naravno, ima tisuću postupaka kojima se umjetnost može raditi. Ljudi laprdaju i vele mi imamo Gorgonu, mi imamo Exat. Exat je izgubljena stvar.
Možemo laprdati, ali vani o Exatu nitko ništa ne zna. Dečki su danas nešto čopili od ruske avangarde. Ima jedna zgodna rečenica, Viktor Žmegač veli: može dada i neodada, ali manja lova je drugi put. Gotovo. Može dada, ali za manju lovu. To je dobra definicija Žmegačeva. Ali, ako, čovjek može nešto novo otkriti u umjetnosti slikarstva - onda je to grandiozno. Mnogima to ne uspije pa ostanu - činovnici. Mnogi gađaju, ali ne pogode cilj.
Vera Horvat Pintarić, ikona povijesti umjetnosti, vrlo vas je rano otkrila. Kako je uspjela?
- Ne mogu to vjerovati. Ne znam. Ja sam napravil tri plakata, ona je rekla: to ne valja. Napravil sam četvrti, ‘Dantonovu smrt’ za teatar Gavellu. Vera je rekla: mali, dođi do mene. Imao sam 19 godina. Od tada se družimo. Pa neko vrijeme nismo, pa opet jesmo. Kod nje je jedna fer stvar: Vera se može suzdržavati od svojih savjeta. Ne mogu povjesničari i kritičari ući u umjetnika ni napraviti neki projekt. Mogu tumačiti, pisati tek nakon što je slika napravljena. Osim Vere Horvat Pintarić u tom području je kod nas sve slabašno.
Odakle su Bućani?
- Moj stari je iz Korduna. A majka mi je Ukrajinka, ukrajinska Židovka. Prije tri godine sam tek to shvatio. Nijemci su pobrali iz ukrajinskih familija po jednu osobu koja je morala ići na rad u Njemačku. Mama je imala brata koji je tada bio malešan pa je tako samo ona mogla ići na rad. Tako je bilo do polovice rata, nakon toga je cijelo selo ukokano. Bila su to sela u kojima su se skrivali Židovi. Tek prije tri godine sam to saznao. Mama mi nije htjela o tome pričati.
Onda ste i vi Židov, loza ide po majčinoj liniji…
- Očito da jesam.
Imate braću i sestre?
- Imao sam sestru, umrla je s godinu dana, to je bilo vrijeme kad se umiralo od dječjih bolesti.
Nedavno ste dobili još jedno svjetsko priznanje: u knjizi “Vizualna povijest”. Tamo upravo “Žar ptica” spada u red najboljih i najpoznatijih plakata ikad naslikanih.
- Da. Knjigu su napravile dvije cijenjene kustosice Victoria & Albert muzeja u Londonu.
U muzeju se nalazi vaša čudesna ptica uz Toulouse-Lautreca, Muchu, Warhola - Bućan.
- Čujte, ne znam zašto to nije uspjelo nikome prije mene. Bavili su se plakatima pomalo i prije mene. Babić, na primjer, ali nisu uspjeli konkurirati na internacionalnoj sceni. Prije mene radili su plakate i Picelj i Arsovski i to perfektno.
Slikali ste danas?
- Ma, ne, ne. Ne da mi se više. Ali, cijeli dan radim, cijeli dan zapisujem šta bi se trebalo raditi. Čitam. Nisam siguran da su mi više potrebne slike za ono što želim reći. Dolazim do zgodnih otkrića. Vidjet ćete. Ne da mi se ići u neki atelje pa klesat, lupat neki gips. Za*ebite to dečki. Papu Ratzingera su mi priznali, vrte ga u Londonu non-stop.
Napravio sam mu portret od papira kiki bombona. I to je Ratzinger. Gle ga. Englezi su ga priznali kao što su priznali svog Bacona. To je novost u formi. Napravio sam i Teslu na taj način, iz papirnate maramice. Bio sam neki dan na jednom otoku i svaki kamen, šljunak je tako dobra glava da se kipari mogu jebat da je tako dobru stvore. Napravit ću izložbu s nazivom: ‘Bog i kamenari, a ja sa strane malo gledam’.
U Osoru sam našao, otkrio prirodne kamene glave nekolicine uglednika, akademika. One su ravne Michelangelovim glavama. Fantastično. Priđe mi stariji gospodin i ja mu velim što gledam i što vidim. A, on meni: ma vi kurac vidite. Nisam mu odgovorio, ja sam pristojan.
Imate poseban dar percepcije.
- Imam. Eto, i time se bavim. Danas sam, slučajno, sjedio pokraj jednog plakata u Gliptoteci, i pet minuta buljio je jedan rimski plakat. Ne smijemo površno gledati. Oči su krasan alat umjetniku. Uff, pljus, oprostite - nije ništa. Ubio sam komarca koji me ubo.
I mene je maločas piknuo.
- To je taj isti. Sredio sam ga. Sad ste sigurni…
Vidite li budućnost likovnih umjetnosti?
- Nedavno sam vidio, ženska prohodala po svim galerijama New Yorka i zaključila - smeće. Taj dan sam razgovarao s Florom (Turner) - isto mi to potvrđuje iz Londona: nema više dobre umjetnosti. Zašto? Edukacija umjetnika je komična, radi od ljudi neke posebne obrtničke figure. Nauče neke osnovne stvari, ali uče nepotrebne stvari. To su strahote. Kakve su spomenike napravili na Mirogoju. Kipari? Ima jedna dobra rečenica od Tina Ujevića: ‘Ako meni naprave spomenik ja ću se ustati, dići i ugristi sebe za nos’.
Obilazite li u kafiće, restorane?
- Da, da, ali u neke koje još nisu otkrili. Da, da. Pitali ste me o budućnosti… Ne znam što će biti. Netko će valjda potegnuti… ja mislim da ovi frajeri koji drže novce, to će reći ove velike galerije - to su takve neznalice… kao taj frajer Larry Gagosian. Ima galeriju u New Yorku veliku kao Louvre, a on je neznalica, snob, diletant. Hiljade su takvih ljudi, hoće samo novac. Prodavaju… i postali su slavniji od tih umjetnika koje izlažu. Traže nove umjetnike i pitaju: kaj slikate? More? Planine? Može, donesite mi. To je sadašnjost.
Nastupa snobovska umjetnost. Stvarno, ne znam budućnost. Bojim se… Ipak se nadam… postoji misterij umjetnosti i umjetnika. Tu postoje neke tajne. Morate misliti kad ste umjetnik. Može se raditi provokacije, poput Duchampa, ali to je vrlo kratkog vijeka. Angažirane stvari, u načelu kratko traju. Na primjer, Frljić, redatelj - ispuca cijeli šaržer na jednoj predstavi. Razbjesni ljude pa ga hoće vješati.
Žena je bitno umjetniku? Muza?
- Feministkinje ne žele više biti muze. Meni je jako važna moja Saša. Ne bih se sam izvukao iz toga što mi se događa ovog trenutka.
Poznajete li tatu od Saše (Sašin otac bivši je predsjednik RH Stjepan Mesić op.a.)?
- Da, prekjučer smo bili na kavi. On je dobro. Ta vijest neki dan, to radi neki talijanski profesionalni šarlatan. Sve predsjednike po svijetu je pokopal… Ne znam zakaj to radi.
Žene su danas ravnopravne, ili su preopterećene?
- Naravno da jesu ravnopravne. Ima jedna grupa, ‘Gerila’ se zove, u New Yorku, nastupaju s orangutanskim maskama. Vjerojatno su zgodne ispod tih maski. Plakat su napisale: ‘Žene drmaju svijetom’. Pa je, tako je oduvijek. U tišini. Pa to znamo. To je točno. I, kaj sad?
Žene su sposobne.
- Ja vidim koliko su one vješte. U svemu. Na primjer Sonya Deloney, pa Natalija Gončarova, Barbara… perfektne su umjetnice. A, ima i hrpa avangardnih umjetnica koje žele, do gadljivosti, pokazati svoje tijelo nama muškarcima, da nam više ne padne na pamet…
Što?
- Nešto. To je pokret protiv Pin-upa. Ne žele više biti Muze, Odaliske. Zgodne su te pobune. Ušle su u muzeje s tim svojim ponašanjem. Tko je rekao ženama da su zgažene? Možda ima tih frajera koji ih doma šamaraju. Ne znam. Čak se pretjerava: u Americi rade - muzej samo za žene, pa izložbe samo za žene…
Odakle ta mržnja prema muškarcima? I vječna je galama o tome po medijima. Mislim da su žene ravnopravne i moraju biti. Kad sam bio klinac ja sam mislio da je Savka najpametnija žena u Hrvatskoj. Očito su frajeri malo kasnije bili hrabriji pa su oni izletili u prvi plan.
Znate kako je Hitchcock ubacivao vlastiti lik u svoje filmove, radite li i vi to u slikama, posterima?
- Ne, ne. Ja ne. Ali, znao sam da taj štos Hitchcock radi. Ipak, napravio sam jedan plakat, zarana, jer postojala je moda da se i dizajneri stavljaju na plakatima. Tako sam za Sterijino pozorje napravio plakate za nekoliko tema: za književnost Goldsteina, za štampu Branu Horvata, i sebe za najavu, izlijepljenog papirićima s rasporedom i datumima događanja. Dakle ja sam bio - poruka. Poslije nisam to radio.
Čitate li mnogo?
- Neću se izvući kao Andy Warhol kad su ga to pitali pa je rekao ‘ja ne, ja samo gledam’. Čitam. Čuo sam da je Papa Franjo napisao novu knjigu, kupio sam je i pročitao. Tamo sam pronašao dvije rečenice koje su temeljne: Papa govori da ne podnosi egoizam i rad ljudi koji misle samo na crkvu za svoj narod. Nije to crkva ovog naroda, to je crkva cijelog svijeta. To bi ‘dečki’ u Hrvatskoj trebali pročitati i ne bi trebali rondati. Ne smiju biti pohlepni za svojim poslom, da ne budu toliko bahati. No, ta Papina knjiga će biti nepročitana u Hrvatskoj… Čitam, znači i mislim. Ne bavim se politikom, ali me ponekad ‘štrajfa’.
Slava?
- Ne bih je nikome u Hrvatskoj preporučio, pa ak’ mu se desi odmah nek bježi s prvim vlakom. Ovi tu to ne mogu podnest’, hoće te prevarit,’ hoće zaradit’ na tebi… ima masu parazita. To su drame.
Vi ste zaista slavan gospodin i vrijedan umjetnik…
- Ma ne, ne želim to. Iskreno. Znate, sviđa mi se naš razgovor. Ima jedna zanimljiva činjenica: ljudi misle da je skupa slika - dobra slika. Ne mora biti tako i nije tako. To je marketing.
Mnogi slikari i uopće umjetnici postaju slavni i skupocjeni tek nakon što umru?
- Dobro, bilo je ponekad tako, slučaj je to bio s impresionistima. Kasnije se događa da su neki frajeri, živi i zdravi, postizali abnormalne visine cijena. Ali nisam siguran da će oni ostati na tim pijedestalima, jer ne zaslužuju. Događa se svašta. Na primjer, Njemačka koja izgubi rat mora imati velikog umjetnika. Beethoven je najbolji za to, ali nije više živ. Mogu oni i novoga proizvesti, tog formata. Među njima je jedan pošten frajer koji se zove Kiefer.
Moji kolege tamo ga zovu SS-ovac, jer je prvi počeo slikati Reichstag od Führera i Auschwitz. Ali on nije izdržao ostati u Njemačkoj pa bježi u Francusku. Jako veliki novci se daju za njegove slike. Svi padaju u nesvest… Evo nešto šaljivo na tu temu: Buñuel, španjolski režiser, zarađivao je, dok je bio mlad, tako što je vodio američke turiste kroz Prado. Govorio im je: slušajte, što je više ljudi na slici - to je bolja slika. I, Amerikanci vjeruju, a on se zajebava. Ljudi kad vide da je slika jako skupa i jako velika - to im je fenomenalno.
Ja sam stajao pred tom slikom u ciriškom muzeju, gledam, točno kužim da je bilo naporno da on sve te centimetre izslika. To je kao zidna tapeta… Istovremeno smo taj Kiefer i ja izlagali u Parizu. On mi veli: ja mislim da na svijetu toliko malo umjetnosti nastaje… računajući i na mene, dakle i mene gledajte kroz tu prizmu. Stvarno je to istina. Ne znam jesam li objasnio sadašnjost i budućnost slikarstva?
Jeste, donekle.
- Velike zemlje moraju imati ponekog velikog umjetnika. Evo, Engleska ima Henryja Moorea: Mislim čak da ga tamo ne vole jako, generalno. Ne vole ni Francisa Bacona. Ali - ne daju ih. To je brand Engleske. To je lova koja stiže u Englesku.
Koliko ima najboljih, savršenih umjetnina u proteklom tisućljeću? Sto? Dvije stotine?
- Ma ima ih, ima puno. Grandioznih. Pada mi na pamet - Rim. Vatikanski muzej. Tamo nema zabune. Tamošnji izvrsni kustosi imaju ih i moraju ih imati tam.
Jesu li vas ti svjetski kustosi i znalci brzo otkrili?
- Ne ne, polako su frajeri to radili. Danas su u MoMi uz Picassa, uz Matissea, uz Rotka i moja djela. Imao sam sreću. To polako ide. Polako će me ubacivati u muzeje. Mi smo na neki način hendikepirani, ali, s druge strane, to ne mora ništa značiti. Izložbe šibaju u Tokio, iz Tokija u Šangaj, rade se šablone. Može biti izloženo drvo odrezano od bora, 20 metara, bubni ga u galeriju, stavi ljude neka pilje u to…i oni pilje.
Sve je to biznis?
- Ako si u nekoj zemlji gdje nema tog biznisa, stvarno možeš raditi najljepše komade na svijetu. Ne vrijede niš. Ali - budemo vidli kad to dođe među lopove koji su precijenjeni.
Prije 12 godina, u intervjuu u Jutarnjem ste me poslali “vrit”. Hoćete li i danas?
- Ma, to si ti izmislio. Nisam rekao. Napisao si, dobro mi je to zvučalo, pa nisam križao. Neću te poslati…
U čemu znate pogriješiti?
- U svemu. U životu. Tu se ja s Verom slažem - da ne vidim niš. Mene može ‘skuhati’ klinac iz osnovne škole. Prevariti za cijenu slike. Neću pogriješiti u milijunima, jer ih nikada nisam ni imao. Da li griješim? Jedino što držim u svojim rukama je - umjetnost. Tu ne griješim.
Živimo li mi, ljudi, prekratko ili baš po mjeri?
- Čujte, fizički - živimo po mjeri, ali sa znatiželjom koju imamo i ako nam mozak funkcionira živimo prekratko. Pogotovu u likovnoj umjetnosti. Nemoguće je u jednom životu realizirati sve što hoćeš. No, fizički se raspadamo. Nemamo snage. Jednog dana primijetiš da ne možeš hodati od hotela ‘AS’ do Britanca.
Imate prijatelje? Intimne?
- Više ne. Sve sam otjerao od sebe. Bili su lopine, proračunati. A ja sam ih i nagradio, poklonio slike… Ne mogu vam sve ispričati, jer bi gađenje bilo ogromno. I, nema šanse da mi novi prijatelj dođe. Ne podnosim više te parazite. Jadni su… gadovi. Preslaba riječ je - gadovi. Sigurno Shakespeare ima bolju riječ.
Razbibrige?
- Hobi mi je slikarstvo. Ništa mi drugo ne treba. Slikarstvo je tol’ko interesantno, ono je i nogomet i šah. Čuj, hvala ti, moram ići kupiti platno. Vjeruješ?
Da, vjerujem.
- Kad to izlazi?
Izašlo je danas.