Lica koja nas gledaju iz okvira nisu nužno ljudska i zapravo nisu ni cjelovita. Vidimo oči, usne, osmijehe... No, puno toga fali - neka su prekrivena zavojima, druga skrivena flasterima, treća pak djelomično skrivena nekim tuđim... Traže od nas da im posvetimo vrijeme, proučimo svaki detalj od kojeg su sačinjeni i da otkrijemo što nam govore. Sva ta lica sklopljena su od nekoliko njih i zajedno pričaju jednu posve neobičnu priču o tome kako postoje među nama oni koji ne pamte lica drugih ljudi.
Neobična izložba o kojoj govorimo djelo je umjetnice Ivane Jurić (36), koja je 20. rujna otvorena u zagrebačkoj galeriji “Josip Račić”, gdje će se moći vidjeti do 7. listopada. Nazvala ju je “Face Blindness”, a na hrvatskom je taj pojam prilagodio Željko Marciuš, predloživši naziv “Nevidljivo lice”. Nije riječ samo o prigodnom imenu izložbe, na kojoj se može vidjeti 12 portreta, stvorenih od kolaža, nego je riječ o pojmu iz psihologije koji opisuje slabo istražen problem - nemogućnost pamćenja tuđih lica. Taj problem ima Ivana Jurić, koja je odlučila iskoristiti umjetnost da javno progovori o tom problemu.
Tehnike pamćenja
- Sve je počelo prije dvije godine, kada sam krenula istraživati taj poremećaj percepcije. Iznenadilo me kako se o njemu malo zna, jer je donedavno bio gotovo pa nepoznat i nije istražen. Može biti toliko ekstreman da ljudi ne prepoznaju, primjerice, svoje bračne partnere ili pak same sebe u ogledalu. Ja nemam takav problem, kod mene je situacija blaža, ali svejedno je ponekad teško funkcionirati u društvu. Čovjek ispada bahat ili nepristojan, a on zapravo samo ne prepoznaje neku osobu. Htjela sam da ljudi shvate da to postoji i da razumiju kako ponekad nije riječ o općenito lošem pamćenju, nego poremećaju - kaže Jurić.
Ona sama razvila je neke svoje tehnike pamćenja ljudi - po gestama ili mirisu. Istovremeno je osvijestila činjenicu da zapravo nikad nije upamtila nečije cijelo lice, nego samo segmente: oči, osmijeh ili mimiku, koja je toj osobi specifična.
- No, svejedno mi se zna dogoditi da ne prepoznam nekoga koga sam dosta puta vidjela ako nešto izmijeni. Primjerice, moja susjeda, koja uvijek nosi naočale, nedavno ih nije imala i ja je uopće nisam prepoznala. Ili, pak, jedan vrlo poznati glumac, kojeg sam mnogo puta vidjela, u jednom je filmu imao brkove. Nije bio toliko neprepoznatljiv zbog toga, svi su ga prepoznali, osim mene - kaže Jurić.
Polugodišnji projekt
Prije šest mjeseci je odlučila sve ono što je saznala o svom poremećaju pretočiti u slike. Pravi okidač bila je knjiga “Trebao si otići” Daniela Kehlmanna, za koju je dizajnirala naslovnicu. Knjiga, kaže, govori o svjesnosti o onome unutar tebe, ali i izvan, i to ju je potaknulo da shvati kako nema objektivnosti kada je riječ o ljepoti. Ona se mijenja, nema standarda o tome što je lijepo, nego sve isključivo ovisi o osobi koja promatra... Tada je dobila ideju da stvara. Kolaž se činio savršenim odabirom - slojevi koji pokrivaju jedni druge, naglašeni detalji...
- Ja se inače bavim i animiranim filmovima, gdje koristim ‘stop motion’. Riječ je o svojevrsnom kolažu, a to je savršen medij da stvorim neku novu priču iz već postojećeg. Jedino što je ograničavajuće jest što moram pronaći svaki detalj. Recimo, kad stvaram sliku imam ideju o boji - tamna ili svijetla. Izazov je naći baš tu boju, koja se uklapa, u knjigama i časopisima. U ateljeu ih imam hrpu, sve je u neredu, jer sam mjesecima sve listala i tražila savršen dio za svaku sliku. Sporo to ide, ali sam beskrajno uživala, moram priznati - kaže Jurić, koja ne skriva kako joj je velika inspiracija za ovu izložbu bio slikar Chuck Close, koji također pati od ovog poremećaja. Kod njega je, pojašnjava, situacija zaista ekstremna, jer on ne prepoznaje vlastitu suprugu. Kad se ujutro probudi pokraj nje, zna tko je ona, jer njegovo pamćenje normalno funkcionira, no njeno mu je lice posve nepoznato. On možda baš zbog toga često slika portrete, a na početku karijere se dosta bavio upravo tehnikom kolaža.
Reakcije ljudi
- Mislim da svaki umjetnik treba progovarati o temama koje su mu važne i nastojati osvijestiti ljude o njima. Svima koji imaju ovaj poremećaj ne treba objašnjavati koliko on komplicira svakodnevni život, premda nekima ne djeluje kao da je to velika stvar. Baš zbog toga sam stvorila ove slike i izložila ih, a planiram se i dalje umjetnički baviti ovom temom - kaže slikarica koja ne skriva kako su je oduševile reakcije ljudi. S njom smo razgovarali nekoliko dana nakon svečanog otvorenja izložbe, pa je imala dovoljno vremena za promatranje načina na koji ljudi reagiraju na njene slike,
Utiskivanje značenja
- Svatko je u ono što sam ja stvorila utisnuo neko svoje značenje. Jedan je dečko bio jako uznemiren onim što je vidio na platnu i pitao me zašto sam baš to stavila. Rekla sam mu da sam na umu imala nešto sasvim drugo i da to što gleda je ono što je zapravo on sam, na što se zamislio. Sviđa mi se komunikacija koja se u galeriji odvija - gledala sam ljude kako zastajkuju ispred svake slike i promatraju je. Nije bilo onog tipičnog šetanja ispred slika, brzog i površnog pogleda, i to mi je jako drago - zaključuje Jurić.
