Kada me pozivao na svoju izložbu “Ex Nihilo”, Vice Tomasović mi je napomenuo kako vjeruje da je vrlo vjerojatno riječ o njegovoj posljednjoj izložbi na tu temu. Čini mi se da je otvorio slikarsku temu u kojoj se još ima toga za reći, no na umjetniku je da procijeni kada je ciklus gotov. Ovaj ciklus, konkretno, razvija već četiri godine.
U šibenskom prostoru Galerije svetog Krševana, u kojoj se zna pogoditi zanimljivih izložbi suvremenih autora, otvorena je, dakle, Tomasovićeva izložba iz ciklusa “Ex Nihilo”.
Umjetnik Vice Tomasović društveno je angažiran, na čelu je splitske udruge umjetnika, HULU, angažiran je i bori se za bolja prava umjetnika, bez dlake je na jeziku, nekoliko je vrlo zanimljivih performansa također iza njega, od primjerice performansa “Pokora” koji je izveo u Varaždinu pa nadalje, a i velik je interes javnosti izazvao izložbeni program koji organizira u Omišu, Festival Almissa Open Air, koji svake godine negdje sredinom ljeta postavlja važna društvena pitanja: u Tomasovićevu društvenu u angažiranost spada i borba za decentralizaciju umjetnosti.
Ciklus “Ex Nihilo”, ili “Iz ničega”, u tom se kontekstu umjetnikova angažirana rada čini, barem na prvi pogled, kao svojevrsna likovna oaza, ali samo na prvi pogled. Na slikama monokromne površine predstavljaju ništavilo, no ispunjene su mnogim bićima, djelomice stvarnim, dijelom izmaštanim, pri tom su platna, pa i ona velikih dimenzija, toliko sasvim ispunjena pa i najsitnijim detaljima, da se gledajući njegove slike može pozivati i na horror vacui, strah od praznog prostora, tipičan za umjetnike srednjeg vijeka.
Umjetnik se u svojem radu uistinu poziva na srednjovjekovnu, preciznije, romaničku umjetnost, no spaja ju sa suvremenom znanošću, koja uči da praznina ne postoji, odnosno da su u praznom prostoru čestice koje konstantno nastaju i nestaju. I zato te fantastične teme, kompozicija i kolorit. Odnosno, ako ima kolorita, intenzivan je, ali ovaj ciklus ponekad slika i u crno-bijeloj verziji. Slike je potrebno pažljivo promatrati jer na svakoj ima preko tisuću likova. Na jednoj slici zna raditi i po dva mjeseca.
Ono što je vrlo važno, drukčiji je od ostatka likovne scene. Ne bih rekla da je Tomasović onaj tip umjetnika koji se previše osvrće na druge, on je umjetnik koji inspiraciju crpi u sebi i u pitanjima koja su često izvan samih granica umjetnosti, no ovaj rad kao da je odgovor na poplavu novih realizama.
U njegovu se stvaralaštvu mogu čitati simbolizam, nadrealizam, romantizam. Također, vjerujem da iskustvo iz drugih medija koristi kod pristupa samoj slici.
Predgovor je izložbi pisao Anđelko Mihanović.