Madžarska je početkom prošloga stoljeća bila jedna od najmoćnijih političkih i kulturnih sila u Europi. Raspadom Austro-Ugarske i Trianonskim ugovorom iz 1920, ta je zemlja izgubila dvije trećine svoga prethodnog teritorija, tri milijuna Madžara ostalo je živjeti izvan matice zemlje, a madžarska kultura i umjetnost počeli su gubiti na važnosti. Tako je i Robert Bereny od jednoga od najvažnijih avangardista prije Velikoga rata, europskog pionira kubizma i ekspresionizma, u međuvremenu ostao umjetnik od lokalnog značaja, iako ga povijesti umjetnosti i likovni leksikoni na Zapadu pominju redovno i s poštovanjem.
Gergely Barki četrdesttrogodišnji je kustos Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti, specijaliziran za madžarske foviste i umjetnost prve polovine dvadesetog stoljeća. Inače, to razdoblje madžarske kulture silno je zanimljivo, i to u najširem europskom smislu. Vrijeme je to glazbe Béle Bartóka i Zoltána Kodályja, niza velikih pjesnika i prozaista, od kojih se u posljednje vrijeme češće sjetimo Sándora Máraija, Gyule Krúdyja i Dezsöa Kosztolányjija... Da bi se razumjelo koliko je i kako Madžarima važan Robert Bereny, treba takav kontekst imati na umu. Slavan je, recimo, i njegov portret Béle Bartóka.
Djela nestala u požaru
Robert Bereny bio je funkcionar za kratkotrajne revolucionarne vladavine Béle Kuna. Bilo je to 1919. Nakon toga je malo živio u emigraciji u Njemačkoj, surađivao je s najvažnijim umjetnicima Europe, a za vrijeme Drugog svjetskog rata dočekao je da mu izgori atelje s većinom djela. Poslije rata bio je predavač na budimpeštanskoj akademiji. Umro je 1953, s jedva šezdeset i sedam godina života. Jedna njegova slika, posljednji put viđena 1928, smatrala se izgubljenom. Pretpostavlja se da ju je, kao i mnoge druge, kupio neki ljubitelj umjetnosti ili kolekcionar, kojeg je Holokaust zbrisao s lica zemlje. Slika je imala naziv “Uspavana dama”.
Pisma Hollywoodu
Gergely Barki je sa svojom malom kćeri Lorom gledao novogodišnji program na televiziji. Biva tako da očevi s djecom gledaju filmove kojima još nisu dorasli. Ovaj put radilo se o “Stuartu Littleu”. Znate, to vam je ona kino trakavica s mišem u glavnoj ulozi. Zgodna, budalasta stvar. I onda je usred šarene holivudske scenografije ugledao odavno izgubljenu sliku Roberta Berenyja. Ama, ne samo da ju je ugledao, nego ju je i prepoznao. E, to znači imati oko i biti srođen s profesijom. Volio bih da mi je Gergely Barki najbolji prijatelj.
Gergely Barki je ugledao izgubljenu sliku gledajući na televiziji s kćerkom dječji film
I onda je krenuo pisati pisma u Hollywood. Dvije godine mu nitko nije odgovarao, ali bio je uporan. Javila mu se scenografkinja, koja je sliku kupila za nekoliko dolara, u antikvarijatu u Pasadeni California, našavši je idealnom da ilustrira životni stil miša Stuarta. Kasnije ju je, kaže, preprodala nekom Madžaru. Ako mene pitate, reći ću vam ovo: učinila je to nakon što je primila kustosovo pismo.
Dobra priča za knjigu
Trinaestog prosinca, na Svetu Luciju, na aukciji u Budimpešti bit će ponuđena “Uspavana dama”. Početna cijena: 110.000 eura. Uistinu, slika vrijedi mnogo više, ali cijenu likovnih djela često određuje kontekst u kojem je umjetnik stvarao. Vrijednost slike uvjetovana je vrijednošću države. Naravno, materijalnom.
Da sam bogat, ne bih kupio “Uspavanu damu”, nego bih kupio priču o putu koji je slika prešla od 1928, kada je posljednji put viđena, do antikvarijata u Pasadeni. Iako, takva priča nije na prodaju. Do nje se ne dolazi slučajno. Takvim se pričama bavi književnost.