SENZACIONALNI USPJEH

Smiljan Radić osvojio najvažniju svjetsku nagradu za arhitekturu!


Smiljan Radić
 

 Biljana Gaurina/cropix/Cropix
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena danas je proglašen dobitnikom Pritzkerove nagrade, najznačajnije u području arhitekture
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena danas je proglašen dobitnikom Pritzkerove nagrade, najznačajnije u području arhitekture

Čileanski arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu za 2026. godinu. 60-godišnji Radić dobitnik je nagrade koja se smatra najznačajnijom u području arhitekture, svojevrsnim arhitektonskim Nobelom.

U obrazloženju žirija, između ostalog, stoji: „Kroz opus pozicioniran na raskrižju neizvjesnosti, eksperimentiranja s materijalima i kulturnog pamćenja, Smiljan Radić favorizira krhkost nad bilo kakvim neopravdanim polaganjem prava na sigurnost. Njegove zgrade djeluju privremeno, nestabilno ili namjerno nedovršeno - gotovo na rubu nestanka - no pružaju strukturirano, optimistično i tiho radosno sklonište, prihvaćajući ranjivost kao intrinzični uvjet životnog iskustva.“

Njegova djela, ističe se u priopćenju, obilježena su tihom emocionalnom inteligencijom, oblikovanom empatijom za ljudsko iskustvo.

Projektirao diljem svijeta

"Zbog podsjećanja da je arhitektura umjetnost, jer dotiče samu srž ljudskog postojanja; zbog toga što je disciplini omogućio da prihvati nesavršenost i krhkost, nudeći tiha skloništa u svijetu oblikovanom neizvjesnošću, bez potrebe da bude glasniji ili spektakularniji da bi bio važan; zbog stvaranja zgrada čija hibridna priroda odražava suvremeno zamagljivanje disciplinarnih granica i koje ne govore u ime ljudi, već im omogućuju da kroz njih pronađu vlastiti glas, Smiljan Radić proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za 2026. godinu", zaključio je Pritzkerov žiri.

Smiljan Radić: Nadahnuće su mi sudbine migranata kakva je i ona mog djeda, rudara s Brača

Smiljan Radić rođen je 1965. u Santiagu de Chile, Čile. Diplomirao je 1989. na Arhitektonskom fakultetu čileanskog katoličkog sveučilišta, a nakon toga usavršavao se 1990–92. u institutu Andrea Palladio u Vicenzi i Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji (danas Università Iuav di Venezia). Radić od 1995. djeluje u vlastitu arhitektonskom birou u Santiagu.

Projektirao je diljem svijeta, no većinom u Čileu. Kako piše The New York Times, radio je "ispod radara, na skromnim projektima". Projekt La Casa Chica (Talca, Čile, 1995) prvi je u nizu njegovih »skloništa« (španjolski refugios) te ujedno i prvi zajednički rad sa suprugom, kiparicom Marcelom Correom s kojom često surađuje. Značajna su njegova ostvarenja paviljoni Serpentine Gallery Pavilion u Londonskom Hyde Parku (2014), s kojim je stekao međunarodnu pozornost i Vatikanska kapela na Venecijanskom bijenalu (2018), zatim autobusna postaja u Krumbachu, Austrija (2014), vinarija VIK u Millahueu, Čile (2014., s Loretom Lyonom), Centar za izvedbene umjetnosti NAVE u Santiagu (2015), kazalište Biobío u Concepciónu, Čile (2018), umjetnička instalacija Drops kraj Baške na Krku (s M. Correom, 2020), više obiteljskih kuća i kuća za odmor u Čileu i dr.

image

Paviljon Serpentine, 2014.

Tina Remiz/avalon/profimedia/Tina Remiz/avalon/profimedia

Arhiv njegova projekta Kuće za pjesmu pravom kutu (House for the Poem of the Right Angle) dio je stalne kolekcije Odjela za arhitekturu i dizajn u Muzeju moderne umjetnosti MoMa u New Yorku. Za dopisnoga člana HAZU-a izabran je 2020.

Emotivno iskustvo

Kako je ispričao u razgovoru za Jutarnji list djed mu je u Čile došao s Brača.

"U Čile je 1919. došao s još jednim bratom, ostalo osmero braće i sestara ostalo je na otoku. Pronašao sam pisma koja je mojoj baki pisala mama mojeg djeda, nakon Drugog svjetskog rata, da joj pošalje svilene čarape ili čokoladu. Bilo je to vrlo emotivno iskustvo za mene. Djed se samo jednom vratio u Europu, hrvatski je pričao samo sa svojim bratom".

Rekao je i da ga u arhitekturi inspirira pitanje imigranata, ta njihova neophodnost da počnu sve ispočetka.

"Oni su došli prvo na izolirana mjesta, moj je djed radio u rudniku na krajnjem sjeveru zemlje. Zanima me ta tema mijenjanja njihovih memorija na različitim mjestima, fizička distanca imigranata od mjesta s kojih izvorno dolaze. No, tada, u doba mog djeda, migracija je značila mogućnost, priliku. Sada je to jedna druga tema, danas je to tragedija. Može li se, kada i kako, pretvoriti u priliku, u mogućnost, sumnjam da itko to sada zna".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. svibanj 2026 13:26